PITANJA KOJA ČEKAJU ODGOVOR

Podržavajući anketu riječkog »Novog lista« iz 1975. god., ja bih pod svaku cijenu htio postaviti pitanja na koja čekam već desetljećima da odgovori netko koji časnim riječima želi pomoći istini: na te odgovore čekaju mnoge druge nejasnoće.

• Tko je dao nalog i tko je strijeljao jugoslavenskog oficira Benića »u bijegu« i gdje je pokopan?
• Kako se s obzirom na formiranje koncentracionog logora u Slani ponašao ustaški politički logor u Pagu?
• Tko je odlučivao sa upućivanjem ispomoći ustašama u Slani, bilo u ljudstvu, bilo u organizaciji, materijalu ili sredstvima za transport?
• Tko je davao nalog solanskom brodu sa paških Solana kad je polazio za SLANU i Karlobag bilo da vozi lica bilo da vuče transport?
• Tko je sve od Pažana polazio u logor SLANU po nekim dužnostima?
• Tko je još sve bio na sastanku o lokaciji i početku logora sa Mijom Babićem i ostalima?
• Što se sve predlagalo na tom sastanku i tko je predlagao?
• Tko je i kojim brodarima davao naloge za polazak u službu na SLANI?
• Tko je zavrbovao paške mladiće – zna se koje – i poslao ih za stražare na SLANU? Tko ih je kao ustaše zaklinjao i gdje?
• Pred kojim svećenikom je vršeno zaklinjanje ostalih ustaša, i gdje?
• Tko je dao nalog Martinu poštaru, »Žicaru« da uhapsi ona četiri pravoslavca? Je li ogovor Felicinovića točan?
• Kolika je bila savjetodavna i organizaciona uloga Don Jose Felicinovića u konstituiranje ustaške vlasti u Pagu i u poslovima oko formiranja konc. logora SLANA?
• Logornik u Pagu imao je »pobočnike«, koji su to bili?
• Tko je dao nalog da se u Zagrebu uhapsi Herenda Ivo, radnik i sindikalni vođa sa Paga?
• Tko je dao nalog da se u Zagrebu uhapsi student sa Paga Ante Fabijanić, Lojko?
• Koji svećenik je vršio prekrštavanje kad su prisilili onu petoricu pravoslavaca da se prekrste?
• Po čijem nalogu je sredinom kolovoza 1941. god. pohapšena grupa omladinaca u Pagu i kakvi su bili prijedlozi za sudbinu pomenute grupe?
• Tko je ustaškom stanu u Pagu sugerirao i zatražio hapšenje pisca ovih redova kad se ovaj našao na nekoliko dana u Zagrebu, u kolovozu 1941. god.?

Godine 1941. na Pagu se dogodio veliki zločin. On je izišao iz doktrine tzv. NDH i šovinističke isključivosti njenih vrhovnih inspiratora. Zločin su izvršili indoktrinirani ustaše, unovčeni na raznim stranama. Od Pažana sudjelovalo je onoliko njih koliko ih je (pod ustaškom zakletvom) poslano u Slanu da budu stražari, po potrebi ubice. Vrbovao ih je »ustaški stan« u Pagu a zaklinjali ih paški svećenici.

U Pagu je postojala manja grupica ustaša oko »ustaškog stana« na čelu s logornikom, načelnikom, povjerenikom, pobočnicima i sitnim »dužnostnicima« koji su nametali svoje htijenje u dosluhu s okupatorskom vojskom. Ti ustaše (netko više netko manje), kompromitirali su se kao zločinci, posebno 1941. god. u političkoj, organizacionoj ili tvornoj ispomoći Slani. Narod ih je redom optuživao upravo i najvećma zbog Slane.

Revolucionarni narod god. 1943, u prvom oslobođenju Paga, sudio je jednom broju ovih. Nekoji od njih bili su samo zatvoreni i završili u NOV-i a nekojima je presuđeno smrću. Možda je među ovima netko bio i manje kriv i možda je mogao biti manje kažnjen nego je bio. Bilo je mladih ljudi, koji su nasjeli prvim proglasima o »slobodi« (zavedeni). Međutim, za eventualnu pretjeranost u osudinad njima nije kriv narod nego oni ustaški rukovodioci koji nisu odali pravu istinu, koji nisu imenovali krivce (sukrivce) od manje krivih. Organizatori zla i mobilizatori, pustili su svoje suradnike da dijele tvrdu sudbinu, ili još gore, nastojali su lažima da se sami izvuku iz kazne bez obzira tko će stradati od onih koje su zaveli za sobom.

Čuli smo kako se branio Felicinović: spominjao »čistilište« u kojem je trebao preodgojiti - »odgajalište« - valjda Židove, Srbe, Cigane, komuniste; kajao se, dokazivao razočarenje, odricao se koljača, brojio na prste koliko je Židova i Srba spasio od logora; načelnik Crljenko je uporno tvrdio kako su profesionalni graditelji ustaških logora na Pag stigli da grade »čipkarsku školu«. Za logor je čuo tek na telefonu, slučajno itd; logornik Oguić, kako je u Slanu odlazio tek iz radoznalosti, stražar je bio samo na straži, brodar je prevozio zatvorenih očiju itd. Itd. – a na temeljna pitanja koja otvara Slana u čije su temelje oni položili svoja ustaška pregnuća – ni riječi! Do današnjeg dana!

Pobjegavši daleko od dohvata Paga, Crljenko je čipkario pred nezrelim istražiteljima da bi nam tako paška čipka ostala što trajnijom! Uz božji blagoslov »dobrog duha Paga«, Jofe, utkala je čipka, kako vidimo, širinom kamenjara nerazmrsive brojke sudbina neporedivih po tragičnosti. Ovamo će zbog »radoznalosti« svraćati ustaški logornici, »dužnostnici«, svećenici iz raznih »privatnih« razloga, a mi ćemo mnogo godina kasnije slušati njihove duhovite i tamjanske dječje priče o vucima koji su doduše pojeli bake i djedove pa i ponešto djece ali su zato spasili jednu Crvenkapicu, a možda i dvije!

Moguće je da će netko zapitati, zašto je bilo potrebno toliko važnosti dati pregršti podvaljenih izjava kojima se brane akteri? Odgovor je jednostavan: u pisanim dokumentima o Slani nemamo veliki izbor iz kojeg bi glatko pročitali dane ovog zločina. Pravu sliku zločina potrebno nam je bilo iskopavati iz (vidjeli smo) škrtih i često čak podvaljenih izričaja. Preostaje nam i dalje ove dokumente iščitavati uporno ali s velikim nepovjerenjem.

Najveći dio ovog prikaza napisao sam u prvom licu naprosto zato što nisam htio da i lično ne svjedočim o onome o čemu sam bio svjedokom (i umalo žrtvom), jednako kao i o onome što sam otkrivao dok sam dočitavao zapise i izjave aktera, koji, makar koliko bili lukavi, ne mogu zamagliti činjenice. One će ih zauvijek kao otvorene rane optuživati.

Lokaciji bivšeg logora Slana dužno smo odavati onaj pijetet koji joj je sudbina namijenila, da umjesto stjecišta zloćudnih sila, postane simbol opomene kako nas takva vremena i takvi akteri više nikada ne bi posjetili!

Dok sabirem ove retke i sumiram zločine toliko brojne da sami za sebe postaju dovoljan svijet u zatvorenoj svijesti užasa, s velikom žalošću prisiljavam se pogledati u sama izvorišta, u ljude, u njih koji hodaju uz naše rame: zar nisu mnogi od njih mogli biti i uzoriti ljudi da se nisu dali zavesti od ekstremista ili da ih sudbina nije okrutno vezala, primorala uz njih, deformirala skupa s njima?

Dok ovo raspravljam u sebi, i načas zadršćem da ne bih postao njihov branitelj, utvrđujem: ima ovdje buljuk mojih vršnjaka ili tek ponešto starijih; ima čak i mojih prijatelja s kojima sa protrčao djetinjstvo ili školske dane! Interesi duhovni i materijalni svih nas isprepleli su se s događajima i naše su sudbine preko noći postajale različite^[47]. One koji su dospjeli do zločina, žao mi; kao ljude; ljudsko u njima, više ili manje, nestalo je. Rat je Moloh koji guta jednako živote kao i karaktere; šovinističko opredjeljenje pojačava ovo zlo na entu. Godine 1941., nekoji od dotadašnjih mojih prijatelja, koji su dospjeli bili prvaci među ustašama, tvrdili su mi da su protiv likvidacija; ponavljali su to da bi se prali od onoga što se, kao, dešavalo mimo njihovih stavova. Ali, uprkos zlu, od kojeg su (verbalno) bježali, od ustaštva nisu odstupali, niti ih je zločinstvo u vlastitim redovima odviše zabrinjavalo. Prirodno su se stapali sa svijetom među kojima je bilo i idealista i patoloških elemenata, maminih bojažljivaca, klanovsko – trgovačkih lagodara, isprva nevještih zločinu; bilo je iskaza odvratnosti i plakanja, povraćanja čak i padanja u nesvijest pri prvoj krvi, gledanju klanja ili dok su ih prisiljavali na klanje, strijeljavanje; bilo je neposluha, čak i dezerterstva, ali, od najvećeg broja njih ipak se vremenom formira falanga koja postaje vjeran oslonac zvjerskim mjerama. I izvršilaca. Put u zločin različit je, upravo kao i put u život. A u zločin su utrčavali životi kojih mi je i danas žao; žalim njihove majke, obitelji, djecu; žalim se njihovim ljudskim vrednostima koje su mogle bogatiti naše vrijeme; one su izgubljene zauvijek. Nitko normalan neće ih moći prizvati bilo koje i bilo kada za ugled. Dio naših mladih dana, po njima, zadržat će za svagda odvratan zadah truleži. Žalim.

U Zagrebu, početkom 1986. godine