Napuštamo Bajmok

Idemo prema haustoru. Nekako se šutke okrećemo i na nekakav poseban način opraštamo se od toga dvorišta u kome smo poslije toliko nedaća i nesreća našli prvi mir. Uzimamo svoj prtljag na torbicama, zabacujemo uprte i izlazimo pred kuću. Daruvarci se već postrojavaju na rubu ceste. „Ajde, izlazite“, dovikuje Stevo nekima u haustoru, a kad su svi izašli dade ključ od haustora nekim ljudima sa kojima se rukovao. „Poredajte se po šest. Kad Daruvarčani prođu, odmah stanite iza njih. Ja ću ići zadnji da netko ne bi ostao“, zasmijava nas Stevo. „Evo, idu“, viknu netko. Svi se okrenusmo lijevo. Ide široka, dugačka kolona. Svi su u bijelim, kafastim košuljama, kao i mi i Daruvarčani. Čuje se pjesma, ali nekako nije razgovjetna. Pjeva se više pjesama. Sad već jasno vidimo da su ispred svih, u prvim redovima, profesori. Poznajemo ih po njihovim odijelima. Pomiješane pjesme su sve snažnije, pa i razgovjetnije, i široka kolona u tom svom gromoglasju prolazi Daruvarce, koji im plješću. Već su pred nama. Vidimo da i profesori pjevaju. Plješćemo im, a oni nam odmahuju. Neki i veselo upiru prste u neke, vjerojatno svoje nestašne dojučerašnje đake. Nastaviše oni dalje u uspostavljenom poretku, a Daruvarci zavijaju u kolonu za njima što uskoro i mi učinismo. Stevo je na lijevom krilu i, kako je i obećao, ostade na začelju. Kad smo ušli u ulicu prema željezničkoj stanici, kolona stade. Nešto se naprijed poravnavaju, pa i Stevo malo popravlja naše redove. Usput nam reče da nas tu građani Bajmoka ispraćaju i da treba pjesma da se ori. Krećemo. Čujemo kako se naprijed ori pjesma, a onda se oglasiše i Daruvarci. Pjevaju: „Slavonski smo mladi partizani, mi volimo svoj rodni kraj“. I mi tu pjesmu prihvatismo. Pjevam, a suze mi idu, idu nezaustavljivo. Gledam – i ovi oko mene i plaču i pjevaju. Građani nam plješću, a onda vidim da i oni plaču. Nikad čovjek niti ne pomisli koliko te naše oči, pored toga što najveći dio života gledaju, imaju i drugih poslova na isti način – plačući.

Svijeta je sa obje strane ulice sve više. Jedni plješću, a mnogo njih maše rukom i pokazuje u našem pravcu. Valjda u koloni prepoznaju đake koji su kod njih bili na oporavku kad smo stigli u Bajmok. Ori se pjesma iz šest stotina mladih grla. Svi mladi, i najstarijima je daleko dvadeseta. Nema niti jednog punoljetnog, a svi smo nekako rano sazreli. Tamo naprijed vide se državne i partijske zastave, a onda i tribina na kojoj ima desetak ljudi i pleh muzika. Opet stadosmo i uskoro čujemo govor sa tribine. Baš sve i ne čujemo, ali zapažamo da se govornici smjenjuju. Iza govorancija koje su bile popraćene uzvikivanjem parola Titu, Staljinu, SKOJ-u i Partiji, bratstvu i jedinstvu i pobjedi nad fašizmom, polako se pomjeramo naprijed. Krećemo se nekako više kao grupa, nismo više stroj. Spojili smo se sa Daruvarčanima i polako se približavamo vagonima. Ljudi sa strane prilaze i pozdravljaju se sa đacima. Mojih Išpanovića nema. Kolona se izdužila i stanjila u hodu pored vagona. Ne vidimo čelo kolone, ali se vidi početak kompozicije vlaka sa lokomotivom koja dimi. Poslije nekog vremena i mi dođosmo do vagona. Sad nam je jasno da su dva posljednja vagona spremljena za nas. U treći ulaze Daruvarčani. Čitava ona masa đaka nestala je, smjestila se u vagone. Naredali se po svim prozorima k’o grozdovi. Neki imaju i cvijeća u rukama. Ulazimo na sva četvora vrata naših vagona. Hvatamo mjesta da ne bi stajali, a ono malo stvari stavljamo uredno na police iznad glava. Stojimo i na vratima i na stepenicama. Lijevo uz kompoziciju ugledam kako prema našim vagonima idu Stana, Jovana i Pajo. Inače, pred vagonima stoje profesori, a pred našima je Stevo. Silazim iz vagona i mašem ovoj dragoj trojki, a oni se, kad su me opazili, smiju i trče prema meni. Kažu da su od tribine otišli do lokomotive, pa odatle krenuli na ovamo. Na kraju ispade da sam ja u zadnjem vagonu. U času smo se izgrlili i izljubili. Tek što mi je Jovana dala buket cvijeća, Stevo mi dovikuje da uđem u vagon. Na brzinu se opet ispozdravljamo i ja uđem u vagon. Gledam uz kompoziciju. Pred vagonima nema profesora, ulazi i Stevo. Dođe jedan željezničar i provjeri da li su vrata dobro zatvorena pa on stade pred vagon, a moju trojku upozori da odu dalje. Završni čin je bilo gromoglasno sviranje pleh muzike, koja se postavila negdje na sredini dugačke kompozicije. Pred muziku je izašao željezničar sa crvenom kapom. Okrenuo je muzici leđa, a ona prestade svirati. Onda se upravo vrišteći oglasila njegova pištaljka i vlak je krenuo. Iz svih naših grla prolomilo se: „Urrraaaa, urraaa“, a pleh muzika počela je opet da svira, ispraćajući nas dok god smo je čuli. Moje Išpanoviće vidio sam ponovo 1971. godine.