Miran san poslije više od 1.200 zloslutnih noći

Zaspao sam iznenada, nisam ništa razmišljao. Bila je to prva sigurna noć, noć bez zloslutnih neizvjesnosti, kakvih je bilo na stotine od početka 1941. godine. Dok sam ja oprao noge, Stevo je već zaspao. Ujutro je ustao i otišao, nisam ga ni čuo. U jednom momentu mi se učini kao da čujem kuckanje i struganje žlica, onako iza sna. Priberem se i shvatim gdje sam – valjda to ti partizani doručkuju. Ne znam da li je baš sad pametno da ustanem. Ili da to učinim kad oni odu? Ležim i šutim. Čujem neki odlaze, pozdravljaju se, žlice se ne čuju. Ustanem, obučem hlače, navlačim čarape i obujem se pa pođem van. Pozdravim tetu Mariju, a ona me uputi gdje je zahod. Kad sam se vratio, ona mi reče da operem ruke u lavoru, a ona će mi politi da se umijem. Pometnula mi je ručnik na rame pa opet ode k stolu. Kad sam se obrisao, gledam kud ću sa ručnikom, a ona kaže: „Metni ga na vješal’cu“. Reče mi da malo sačekam – sad će doći Stevo sa straže pa da doručkujemo skupa. Kaže mi da je noćas kasno došao Gojko. Još spava. „A kako je onaj ustaša što je utek’o ovim našima? ’E l’ se kome osvetio“, pita me. „Nisam ništa čuo, ali znam da je odselio porodicu iz Gavranove kuće. Otiš’o u varoš Gableru. Nego, jučer ustaša Markota zakl’o Vimera i Takača iz gornjeg kraja. Takača sam vidio u Šegića bašči u lokvi krvi, a Emica kraj njega kleči i jauče“, pričam joj. Evo, stiže i Stevo. Odložio pušku u ćošak kraj sobnih vrata i sjeda za stol. „Evo, sad ću ja vama napravit’ kajganu. Ima paprike, a ti Stevo idi uberi koji paradajz“, kaže teta Marija. Podijeli kajganu svakom u tanjur. Paprika i paradajz su na stolu. Primaknu nam sol i dodade dva noža. Počesmo jesti, a ona nam dobaci: „Je l’ se sjećate kako dugo niste skupa jeli? Ne sjećam se više ni ja. Al’ znate da ste obojica sisali i mene i snašu Ev’cu. Kad je jedna u polju, ona druga daje sisu obadvojici. Tako je bilo čitava dva ljeta, u ljetnjim mjesecima. Sisali ste, a već ste prešli dvije godine. Boga mi, baš tako“, priča ona. „A je l’ se sjećaš, Stevo, kako su nas u Jasenovcu razdvojili“, pitam Stevu. „A, joj, da. A ti opet poš’o na onu moju stranu, a ustaša se izder’o i poletio k tebi. Da, onda su nas djecu i starce, koji smo izdvojeni, vratili u vagone pa smo odvezeni u Sisak“, kaže Stevo, a teta Marija nastavlja: „O, Bože, kad se sjetim kako ti je mama plakala kad joj je Stevo u Sisku isprič’o da si ostao u Jasenovcu i kako si ćijo prijeć’ na njegovu stranu. A onda sa ostalom djecom oteše i meni Stevu i sve ih nekud otpremiše. A neka je vrag s njima, sad više ne mogu do nas. Samo da se i Jovanka i snaša nekako sklone dok to uporište ne padne. Idite vi sad. Malo prošetajte po bašči dok ja operem suđe. Stevo, nemojte ići daleko. Nikako van straže. Bolje uzmi ovu košarku pa pokupite i naberite jabuka. Nastojat ću, sad kad imamo gosta, da ispečem gibanicu sa jabukama“, kaže nam teta Marija. Odosmo mi nekako veseli. Jabuka je bilo na zemlji, a nešto i ubrasmo. Košarka skoro puna. Ja je pometnem na zemlju, a Stevo kaže da idemo potražiti pečenjaka. „Oni kukuruzi tamo su kasno sađeni pa ima pečenjaka. Uberi ti četiri-pet, a i ja ću tako, pa će biti za sve. Nemoj brati zrele, načni klip prije nego ubereš“, upozori me on. „Ma, znam ja, Stevo, šta je pečenjak. Budi bez brige“, kažem. Izađosmo iz kukuruza, idemo prema jabukama. Bacim ja moje pečenjake na jabuke, uzmem košarku i krenemo. „Baš dobro da si doš’o. Sad ćemo biti skupa. Ovdje sam dobar uglavnom sa Gojkom i sa Nikolom, al’ on rijetko navrati. Ove ostale ne poznam od ranije, a nekako su i prgavi. Kad se oni raziđu ili kad spavaju između straža, uglavnom razgovaram sa mamom. Ja stražarim tri puta – ujutro od šest do osam, onda od dvanajst do dva, pa onda opet od šest do osam. Gadno je to što ne smiješ sjediti, niti se na drvo naslanjati, nego stoj i, ono na kratko, šetaj. A između toga se i odmorim pa nekako ide. Dobro da ne moram po noći. Mami je teško. Cijeli dan je na nogama, a svima kuha i pere veš. Za velike rubne, posteljinu, dođe jedna druga žena“, priča mi Stevo. Tako stigosmo odakle smo pošli. „Okomušajte pečenjake da ih stavim kuhati, pa gulite jabuke“, zapovijedi nam teta Marija, a na klupicu stavi dva noža. Gulimo jabuke, pomalo zarezujemo i jedemo iako nisu bogzna kakve. Završismo sa jabukama. Teta Marija veli Stevi da legnemo neđe u ’lad da ne bismo probudili one što stražare noću, a i da se Stevo odmori za stražu. Prostro on nekakvu krparu, pa pozva i mene da si donesemo slame pod glavu. Podmetnusmo slamu pod krparu i izvalimo se koliko smo dugački. „Ne znam kako će Gojko odlučit’ s tobom. Ovi drugi vele da mene drže samo radi mame, jer im ona treba, a bila je i suradnik pa ima i ona neko pravo. Prije su nešto o tome raspravljali, al’ im je svašta rekla, pa su, bo’me, zašutili. A onda, znaš, ni Gojko sam ne odlučuje – tu su Đorđe i Bukvić, a ovi drugi se ne pitaju. Pa dobro. Viđe’ ćemo kad dođe Gojko. Znam ja i Đorđa i Bukvića, al’ sa Gojkom sam dobar“, kaže Stevo. „Pa šta misliš? Šta bi mogli sa mnom napraviti“, pitam. „Čuj, mogu te poslati neđe u jedinicu za kurira ili za borca, a mogu i nekoga od ovih poslati u jedinicu, a tebe ostaviti ovdje“, kaže mi. Ne znam da li smo i nešto drijemali, kad dođe jedan drug i zovne Stevu da ide u stražaru zbog toga što tamo mora biti sat prije straže. „Ti tu lezi ili otiđi do mame pa sačekaj ručak“, kaže mi Stevo. Ležim ja dalje i premećem po glavi ono što mi Stevo reče o mojim izgledima. Trgnem se na Gojkov glas: „Đe si Mili, jesi l’ se odmorio“? „Ma jesam. Noćas sam dobro spavao. Već dugo nisam tako mirno zaspao i spavao“, kažem mu. „A ja hodao skoro cijelu noć. Malo pred jutro sam odrijemao na sjedeć’. Ti si vidio Takača, a ja sam dobio priču o tome Vimeru. Markota ga zakl’o u dvorištu. Čovjek se vratio sa kolima od vrh sela, taman ispregao konje, kad doš’o Markota pa ga pita gde je bio. Ovaj odgovori da je morao voziti mine i minobacače partizanima. ’E, sad ideš sa mnom da vidiš kako prođu oni koji rade za partizane’, kaže mu Markota. Naredi mu da se okrene, nekakvom špagom mu je zavezao ruke i odmah ga srušio na zemlju. Klekn’o na njega i zakl’o ga pred ženom i sestrom“, ispriča mi Gojko. „Pa njih sam ja vidio kad su išle u varoš kukajući i plačući“, rekoh ja. „Kad je zakl’o Vimera, otišao je po Takača. Rekao mu da mora ići sa njim u ustaški logor. Naredio mu da se okrene i stavi ruke od’zada, pa ga je svezao. Njegovoj ženi i ćeri je rekao da će mu se suditi jer je partizanski predsjednik. Eto, i on mu presudio bajonetom, kao što si vidio. ’Ajmo mi sad ručati, pa da ja odmorim“, pozva me Gojko. Za stolom smo samo nas dvojica. „Ručak će biti brzo“, kaže teta Marija i ponudi nas pečenjacima. Meni reče da jedan odnesem Stevi prije nego ide na stražu. U trku sam to obavio i vratio se. Dođoše još trojica drugova, pa još dva. Gojko im reče da sam ja kurir iz uporišta, a domaćica svakome dade pun duboki tanjur čorbastog krumpira sa komadićima mesa. Kruha ima narezanog na stolu u hrpicama pa svako sebi uzima. Gojko pojeo svoje sledovanje i reče da ide odmoriti. Jedan od drugova pita ima li repete, pa mu domaćica nasu još pola tanjura. Drugi se oglasi da i njemu još naspe, a ona upita mene da li hoću još. „Ne mogu, teto. Jeo sam i kuruza. Baš sam sit“, odgovorim. Ustanem i idući iza stola rekoh da idem u ’ladovinu. Popravim ono uzglavlje od slame pod krparom i legnem. Dobro sam zaspao, a kad sam se probudio, vidim da Stevo spava pa ostanem ležati dok se nije probudio. Nemam sata, ne znam koliko je sati, ali sunce je dobro prevalilo prema zapadu. Evo tete Marije, a ja joj dajem znak prstom na ustima da Stevo spava. „Od’ ti ’vamo“, reče ona tiho i zove me rukom. „Eno, ja sam umijesila gibanicu pa kad se Stevo probudi nakupite sitnih drva i donesite pred kuhinju. Donesite više da ostane i za ujutro“, reče ona i ode natrag. Ja ustanem i krenem prema drvljaniku gdje je bilo otpadaka, ali vidim u voćnjaku suhe grane. Dovučem dvije baš povelike i trgam komadiće za peć. Eto, radim nekakav koristan posao. U tome osjećanju odem po još jednu granu. Na kraju je bila velika hrpa i trebalo je to prenijeti do kuhinje. Nosim u naramcima. Kad sam se vraćao, vidim da Stevo sjedi na krpari. „Ajde na posao“, podviknem ja i on dođe na drvljanik. Naredasmo mi pravi red toga granja ispod streve, upravo je lijepo vidjeti. „Ma, znate šta, ’ajte vi toga još donesite. Može sutra i kiša, pa da imamo suhoga“, reče teta. Odem u kuhinju da se napijem vode i vidim kako ona razvija tijesto za gibanicu. Potrgasmo još po koju granu, kad Stevo reče da opet mora u stražaru.