Kotao za pretapanje drugih u Hrvate

Piše Ratko Dmitrović

Uz Srbe, čiji je posredni i neposredni doprinos hrvatskoj istoriji i kulturi veliki i nesporan, ogroman je broj izuzetno značajnih ličnosti u hrvatskom nacionalnom korpusu, hrvatskih državotvoraca, nacionalista, umetnika… koji nemaju hrvatsko poreklo

Hrvatska je danas etnički najčistija država u Evropi. Više od 93 odsto stanovnika ove zemlje izjašnjavaju se kao Hrvati. Novi popis samo što nije počeo ( u aprilu ove godine), a realne procene govore da će se na tom popisu preko 95 odsto stanovnika Hrvatske nacionalno opredeliti kao Hrvati. Zašto je to tako?
Postoji kod Hrvata nešto što se mora posmatrati kao fenomen i što tek treba objasniti. Ako je nekome do te vrste analize. Naime, Hrvatska ima „sposobnost“ da brzo, do kraja i vrlo efikasno svoje nacionalne manjine ili došljake u tu ranije regiju, a odnedavno državu, pretvara u Hrvate; gorljive, žestoke, velike hrvatske nacionaliste, neretko i šoviniste.

 

HRVAT SVIH VREMENA
Ostaviću u ovom tekstu na stranu Srbe i njihovo pretapanje u Hrvate. Ceo ovaj serijal u „Pečatu“ posvećen je toj pojavi i red je da vidimo kako drugi stoje na tom planu. A stoje slično Srbima; posebno Austrijanci, Nemci, Česi, Slovaci, Jevreji…Najbolje je da to posmatramo na polju nauke, kulture i politike, gde su imena poznata i zvučna.
Josip Juraj Štrosmajer „jedan od najvećih Hrvata svih vremena“ poreklom je iz nemačke vojničke porodice, iz Gornje Austrije. Rođen je u Osijeku 1815. godine. Danas će samo površno obavešteni reći da je Štrosmajer začetnik ideje jugoslovenstva. On jeste radio na tome, ali je njegovo jugoslovenstvo bilo uslovljeno i prohrvatsko…Zalagao se da Austrija, pod krunom Habzburgovaca, bude federalna država unutar koje će Južni Sloveni biti ujedinjeni pod bečkom krunom i papom, odnosno, Vatikanom. Verski centar te nove države, po Štrosmajeru, trebalo je da bude u Zagrebu. Iako svešteno lice, predsedavao je Narodnom strankom od 1860. do 1873. godine. Okosnica njegovog političkog programa bila je ideja da se svi muslimani u Bosni pokatoliče i privedu hrvatskom nacionalnom korpusu, a Srbi pounijate.
Da je Štrosmajer unutar austrijskog carstva hteo da napravi veliku hrvatsku, a ne jugoslovensku državu, govori njegovo zalaganje da ceo prostor današnje Bosne i Hercegovine, te Srem i Bačka, budu obeleženi kao hrvatska teritorija.
Tridesetih godina 19. veka kod Hrvata se javlja kulturni i društveno-politički pokret nazvan ilirizam, ilirski pokret, hrvatski narodni preporod. Glavni vođa tog pokreta bio je Ljudevit Gaj. Hrvat? Ne. Gaj dolazi iz francusko-nemačke porodice; otac mu je iz Burgundije, prezime se u originalu piše Gay, a majka je Nemica, Schmit. Godine 1835. pokrenuo je „Novine horvatske“.
Najbliži saradnici Ljudevita Gaja u tom „hrvatskom preporodu“ bili su Stanko Vraz (pravim imenom Jakob Frass, rodom iz Štajerske) i Dimitrije Demetar, grčko-cincarskog porekla.
Bez sumnje najznačajniji muzički stvaralac u doba ilirizma, jedan od najvećih u hrvatskoj istoriji inače, bio je Vatroslav Lisinski. Ni on nije Hrvat po poreklu; rođen je kao Ignac Fuchs, bavio se kompozicijom, a prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“ napisao je Lisinski, odnosno Fuchs. Prvi put je izvedena 28. marta 1846. godine.

 

DETALJI IZ RODOSLOVA
Najznačajniju nacionalnu operu kod Hrvata, čuvenu „Nikola Šubić Zrinski“ napisao je Ivan Zajc, po mnogima najveći „hrvatski glazbenik“. Zajc je rođen u Rijeci, ali u svom rodoslovu nema ništa hrvatsko, potiče iz češko-jevrejske porodice, a njegovo prezime u izvornom obliku piše se – Zaytz.
Po svom poreklu ni August Šenoa, tvorac moderne hrvatske književnosti i prvi pravi hrvatski romanopisac, nema ništa sa Hrvatima: on dolazi iz nemačko-češke porodice, njegov otac se u potrazi za boljim životom doselio u Zagreb 1830. godine. Osam godina kasnije svet je ugledao mali August. Napisao je nekoliko istorijskih romana, među kojima se izdvajaju: „Zlatarevo zlato“ i „Čuvaj se senjske ruke“.
Prvi hrvatski profesionalni pisac Pavao Vitezović, izvorno se prezivao Ritter i potiče iz jedne nemačke porodice koja se u Senj doselila iz Alzasa.
Nesumnjivo veliki slikar, izuzetnog talenta, Vlaho Bukovac, koga Hrvati stavljaju u sam vrh nacionalne umetnosti, nije bio Hrvat. Rođen je u Cavtatu 1855. godine, a u knjige krštenih zaveden je kao Biagio Faggioni. Bio je Italijan.
Slikari i vajari koji su obeležili dvadeseti vek hrvatske umetnosti: Vaništa, Tartalja, Kinert, Herman, Radauš, Kulmer, Pal, Džamonja…nisu po poreklu bili Hrvati, ali su se gotovo svi tako izjašnjavali.
Čuveni pesnik Ivan Goran Kovačić, autor poeme „Jama“, bio je Jevrejin, majka mu se prezivala Klein. Najveći hrvatski karikaturista svih vremena, još uvek živi Oto Rajzinger, austrijsko-nemačkih je korena.
Lavoslav Ružička, veliki naučnik rođen u Vukovaru, Čeh poreklom, dobio je 1939. godine Nobelovu nagradu za hemiju. I po očevoj i po majčinoj liniji bio je stranac, ali ga Hrvatska tretira kao Hrvata.
Hrvati nemaju nikakav problem da Eduarda Slavoljuba Penkalu predstave kao Hrvata, mada on sa Hrvatskom ima veze samo utoliko što se posle ženidbe, već kao formiran naučnik, doselio u Zagreb, po preporuci jednog prijatelja koji mu je savetovao da bi taj grad mogao da bude pogodno mesto za biznis. Ispostavilo se da je bio u pravu.
Penkala je rođen u mestu Liptovski Mikulaš u Slovačkoj, 1871. godine, a isključivo njegovom zaslugom mi se danas koristimo tehničkom i hemijskom olovkom i nalivperom. Do pre dvadesetak godina hemijsku olovku zvali smo, sećate se – penkalo. Po Eduardu Penkali. On je 1906. godine patentirao mehaničku olovku, a godinu dana kasnije i nalivpero. Pored 80-ak inovacija i patenata, uz Penkalu se veže i prvi deterdžent za pranje veša.

 

STRANO TELO U KORPUSU HRVATSKE
Ovih dana Hrvatska televizija reprizira seriju „Gruntovčani“, bez konkurencije najbolje ostvarenje te vrste napravljeno u Hrvatskoj. Nikada niko ni pre, ni posle „Gruntovčana“ nije i neće na tako jednostavan, slikovit i autentičan način prikazati Hrvatsko zagorje kao autori „Gruntovčana“. Neki od glumaca koji dominiraju u tom serijalu ostaće zauvek na visokim mestima lestvice hrvatskog glumišta, i sami su se izjašnjavali kao Hrvati, a bili su iz čeških ili nemačkih porodica. Na primer: Martin Sagner (Dudek) i Smiljka Bencet (Regica), pa Mladen Šerment, Rikard Brzeska, Marija Geml, Joža Šeb…Scenario za seriju napisao je Mladen Kerstner, čije prezime jasno govori o njegovom nemačkom poreklu.
Među hrvatskim glumcima, uz spomenute (a izostavljajući Srbe) nalazimo i druge glumce, televizijske i filmske stvaraoce, čije je poreklo, rekoh već, nemačko, češko, slovačko, jevrejsko: Ivan Hetrich, Sanda Langerholc, Vanja Drach, Marija Kohn, Josip Marotti, Magda Fodor, Zvonimir Črnko, Sven Lasta…Ovaj poslednji, Sven Lasta, bio je dobrovoljac u „domovinskom ratu“ na liniji razgraničenja kod Sunje i bio je, po sopstvenom opredeljenju, snajperista.
Za one kojima je politika opsesija ova priča je posebno interesantna, tek tu dolazimo do onog fenomena, u nekim elementima paradoksalnog, čije objašnjenje još uvek nemamo. Radi se o „stranom telu“ u korpusu hrvatske nacije koje je uzdizalo hrvatstvo i preko linije nacionalizma.
Opisivao sam na ovim stranicama slučaj Ante Starčevića (otac pokatoličeni Srbin, a majka pravoslavna Srpkinja) za čije se ime veže osmišljena, sistematizovana i precizno širena mržnja prema Srbima, pa nema razloga da je ponovo razmatramo. Ali, u ovoj priči mora se reći da je tu mržnju, u idejnom, političkom i sprovedbenom smislu od Starčevića, na samom kraju 19. veka, preuzeo Jošua Josip Frank, osječki Jevrejin koji se dobrovoljno pokatoličio, postao hrvatski šovinista i najveći zagovornik hrvatske nezavisnosti i samostalnosti. Upravo je on predvodio one strašne, rušilačke, antisrpske demonstracije 1902. godine u Zagrebu, i još nekoliko gradova Hrvatske.

 

PREDLOŽAK ZA RASPRAVU
Čuveni hrvatski komunista Andrija Hebrang, otac sadašnjeg potpredsednika HDZ-a Andrije Hebranga, bio je istovremeno i žestoki hrvatski nacionalista, otvoreno se zalagao za Hrvatsku kao samostalnu i nezavisnu državu. Za tzv. „hrvatski komunizam“ to je uobičajeno. Kod Srba je sasvim suprotno.
Hebrang je, samo prezime govori, nemačkog porekla, a i majka Hebranga starijeg bila je sa tih prostora; prezivala se Štraser. Doda li se svemu ovome podatak da je stariji Hebrang oženio Olgu Štraus, Jevrejku, i da je iz tog braka ovaj današnji Andrija Hebrang, hadezeovac, žestoki hrvatski nacionalista, veliki poštovalac osnivača logora Jasenovac Maksa Luburića, čovek koji redovno odlazi u Blajburg da se tamo pokloni pred spomenikom ustašama, iako zna da je maltene cela porodica njegove majke pobijena u Jasenovcu – onda sve ovo dobija iracionalnu dimenziju. Slabašan je moj mozak da to shvati i objasni.
Franjo Tuđman takođe ima nemačko poreklo, samo prezime kaže da je tuđi čovek, stranac. Ivan Šibl je poreklom Nemac, Bakarić je vešto skrivao svoje pravo prezime, Kupferštajn, Vječeslav Holjevac je poreklom Slovak, Vladimir Šeks vuče nemačke korene… Od savremenih hrvatskih političara, uz Šeksa, nehrvatsko i nesrpsko poreklo imaju: Ivan Šuker, Damir Polančec, Božidar Kalmeta, Radovan Fuchs…Uglavnom su svi u HDZ-u i svi su veliki Hrvati.
Umesto odgovora na brojna pitanja i dileme unutar ove teme, neka vam ovaj tekst posluži kao predložak za raspravu sa onima koji govore o Hrvatima kao „starom autohtonom narodu“.

 

Izvor: PEČAT