Sloboština, stratište 1368 Srba izbjeglih s Kozare, ali i onih iz tadašnjeg požeškog kotara
Sloboština je malo selo u općini Brestovac u
Požeštini za koje je šira hrvatska javnost čula tamo negdje 2004. godine
ikada je bivši proslavljeni boksač Željko Mavrović postao
poljoprivrednik. Kupio je ovdje imanje, proizvodio zdravu hranu, dobivao
potpore za promicanje ekopoljoprivrede i rado o tome govorio pred
kamerama.
Reporteri su izvještavali o poslovnim uspjesima sportskog asa, hvaleći
njegovo ratarsko umijeće, sposobnost privlačenja novca iz fondova
Europske unije i kredita poslovnih banaka. Desetljećima ranije to je
mjesto bilo poznato kao stratište 1368 žena, djeca i staraca izbjeglih s
Kozare, ali i onih iz tadašnjeg požeškog kotara. Ustaše su ih u ljeto
1942. godine ubili i njihova tijela bacili u pet bunara. U znak sjećanja
podignut je spomenik ukupne visine 4,73 metara, skulptura žene s
maramom na glavi i djetetom u naručju izrađen od bronce i bijelog
klesanog istarskog kamena, rad akademskog kipara Nikole Kečanina. Uređen
je i spomen dom u kojem se nalazila bista narodnog heroja Jove
Milanovića Crnje, a čitav spomenički kompleks činila je i ruševna crkva
sv. oca Nikolaja sagrađena 1789. godine i zapaljena u srpnju 1942.
godine.
U ratu 90-tih spomenik je, zajedno s valjkom obloženim brončanim plaštem
na kojemu je bio reljef s 34 figure, temeljito srušen, a spomen dom
spaljen. Desetak godina kasnije Željko Mavrović je srušio spaljene
ostatke zgrade i zabetonirao temelje, a na cijelom bivšem spomen
području ujesen organizirao izložbe bundeva. Na postamentu srušenog
spomenika tamo su bile poslagane dinje, tikvice, buče, bundeve
različitih veličina i čudesnih oblika. Na stratištu bi zvečale
tamburice, na zgarištu snaše u narodnim nošnjama pocikivale, kraj
ruševnog hrama i bunara u kojem su skončale žrtve, nazdravljalo bi se
plodovima jeseni i životu.
Bundevijade "irokez kvalitete" postale su hit: svake godine bilo je sve
više izlagača iz zemlje i susjednih zemalja, u Sloboštinu dolazile su
nepregledne kolone automobila iz cijele Slavonije, nastupali KUD-ovi iz
Hrvatske i BiH, pa i neka poznata glazbena imena. Jedne godine otvoren
je prvi istraživački eko-vrt u obliku labirinta. Željko Mavrović tada je
objasnio kako je prolazak labirintom od sedam prstenova '"jedna vrsta
meditacije koja nas uravnotežuje i povezuje s prirodom i biljkama u
vrtu, sjedinjujući tako u potpunosti čovjeka s prirodom".
Pokrovitelji plesa na gubilištu bili su Ministarstvo poljoprivrede i
lokalna Turistička zajednica. U specijalnim izvještajima medija opisi:
"šarenilo", "sretna lica", "pjesma i ples"... Nitko nije vidio ništa
neobično, nitko se nije pitao kakve su to kulise u pozadini bundeva.
Ovakve nakazne priredbe prestale su kad je propao i Mavrovićev biznis.
- Pitali smo se, govorili, upozoravali, ali nas nitko nije slušao.
Gospodin Mavrović se pravdao da nije znao - kaže Borivoj Zarić,
umirovljeni novinar, prvi predsjednik Udruge antifašističkih boraca i
antifašista Požege i autor knjige "Povijesna sjećanja zapisana u
kamenu", pregled stanja spomeničke antifašističke baštine Požeške
kotline. Spomenik, na čijoj je prednjoj strani pisalo: "Ti grobovi nisu
rake, već kolevke novih snaga", podigao je požeški SUBNOR 27. srpnja
1951. godine.
Masovnoj likvidaciji prethodila je sve veća podrška i priključenje
stanovništva Narodno oslobodilačkom pokretu. Ravno iz Jasenovca kao
ispomoć dolazi ustaška kaznena ekspedicija pod zapovjedništvom Maksa
Luburića koja odmah počinje masakr nad izbjeglicama s Kozare.
- Ti ljudi su taman pomislili da su se spasili pogroma, a ovdje su
završili u bunarima. Bili su smješteni po kućama u selima Pavlovac,
Pasikovac, Kujnik, Crljenac i Sloboština. Kad su ustaše dolazili po njih
pokupili su i domaćine Srbe - objašnjava Zarić. Sabirni logor bio je
osnovnoj školi u Pavlovcu, a prve likvidacije dogodile su se iste večeri
u Gorjanskoj šumi. U samo dva dana ubijeno je 1500 ljudi, a 16.
kolovoza u Sloboštini još 1368. Selo je spaljeno, a Luburić je u svom
izvještaju nije spomenuo civilne žrtve već samo 62 partizana koji su
strijeljani na temelju ustaške odredbe. Način umorstva i broj ubijenih
točno je utvrdila komisija Vrhovnog suda Hrvatske u drugoj polovini
1946. godine. Mještani Sloboštine iz bunara tijela su premjestili i
sahranili izvan sela, uz cestu koja vodi do Velike.
I tu je bio spomenik temeljito srušen eksplozivom u Domovinskom ratu.
Sastojao se od dva krnja obeliska i nisko položenih kvadri od bijelog
glačanog kamena kojeg je 1959. godine izgradila arhitektonska grupa
Zdenka Kolacija. Na grobištu je označeno 7 skupnih raka na ukupnoj
površini od 800 četvornih metara spomeničkog prostora.
- Cijelo područje bilo je obraslo šumovitom vegetacijom, ostaci
spomenika i grobišta se nisu vidjeli, po ničemu se nije znalo da postoji
spomen obilježje. Očistili smo ga 2009. godine - prisjeća se Kata
Holjevac, predsjednica UABA Požege, čiji članovi redovito brinu o
ostacima oba spomenika.
Uz to, godinama je cisternama na to mjesto dovožena otpadna sirutka
jedne mljekare pa se područjem širio neopisiv smrad koji se, za vrelih
dana, još uvijek osjeti. Otpad su prestali dovoziti tek nakon prijetnje
da će o onečišćenju okoliša biti upoznati inspektori i odgovorne
institucije.
Osamdeset šestogodišnji Dragić Kosijer u vrijeme likvidacija imao je 13
godina. Vidio je kako ustaše hapse i odvoze civile među kojima je bilo i
pedesetero djece u dobi od 6 mjeseci do 14 godina, a poslije rata
svjedočio je i premještanju posmrtnih ostataka. Ne želi se toga
prisjećati, bar ne javno pa moli da ugasimo diktafon i kaže:
- Tu bi bilo mnogo da se priča, ali od toga nema koristi...
Sloboština je 1921. godine imala 356 stanovnika, a danas ih je samo 17.
Jedan od njih je i umirovljenik Gojko Aleksić. Bez ikakve naknade
održava travnjak oko spomenika i kraj crkve. Od ožujka do danas kosio je
12 puta. "Ako ste vi primijetili da je to lijepo održavano, onda je to
za mene sasvim dobro, ali nisam samo ja zaslužan", kaže skromno.
Piše: Goran Gazdek
Izvor: Antifašisti požeškog kraja ispravljaju posljedice nakaradnog odnosa prema spomenicima
Vezane vijesti: