Bajmok! Konačno odredište

Još malo, i eto nas u Bajmoku. Svi smo nekako živnuli. Nekako se šutke muvamo i svatko na svoj način zamišlja taj Bajmok, do koga svašta proživjesmo. Lokomotiva poče da svira nekako u prekidima, kao da poskakuje. Da li to nama daje do znanja da smo blizu Bajmoka ili javlja Bajmoku da mu vozi nekakvu nesvakidašnju pošiljku iz Subotice? Pomalo koči. Čujemo kako pišti para iz lokomotive i konačno se vagon malo zadrma i stade. „Otvarajte vrata i ne silazite dok ja ne kažem“, oglasi se Stevo i iskoči iz vagona. Kroz onu gadnu sumaglicu vidimo svjetla velike željezničke stanice.

Tu, sa lijeve strane, neki čovjek nešto radi između vagona, a onda zasvira pištaljkom. U isti čas vlak ode dalje, a mi ostadosmo. Prilaze neki ljudi i pomažu nam da izlađemo. Vidimo sada da je naš vagon opet sam na tome kolosijeku. Idemo u koloni prema zgradi stanice pa na cestu. Tu vidimo saonice sa upregnutim konjima. Ima ih i lijevo i desno. Skreću nas desno i lijevo. U ova pred nama ne ulazimo. Penjemo se preko lotri i sjedamo lijevo i desno. Neki sjedaju i dolje na pod. Kako se koje saonice napune, kočijaši kreću i odoše. Tako stigosmo pred veliku i visoku kapiju jedne kuće, čija su mala vrata otvorena. Oni ispred nas ulaze u dvorište. Sve je dobro osvijetljeno. Ulazimo u nekakav široki ganjak, kao da je zatvorena terasa. Uz kraj su stolovi i klupe. Onda idemo u sobu u kojoj ima puno slame, koja je pokrivena dekama. Tu je toplo, upravo vruće, i nekako smrdi na sumpor. Ležaji su sa obje strane. Na sredini je stol i na njemu kanta pored koje ima nekoliko šolja. Na čelu prostorije je velika gusana peć. Lijevi i desni slamnati ležajevi dosta su daleko od peći, kao i od stola. Od ulaznih vrata do peći ima dosta mjesta za prolaz. Sve je komotno, prostrano. Odlažemo stvari na svoje buduće ležaje i držimo se bliže vratima jer je vruće. Dođe neka žena i predstavi se kao medicinska sestra. Pita ima li bolesnih. Svi šute. „Ima li ušljivih“, pita. „Ima“, horski odgovaramo. „Ima li svrabljivih“, još ispituje. Neki odgovaraju potvrdno, a drugi kažu da se grebu radi ušiju. „Sad ’ajte polako u kupatilo, pa polijevajte jedni drugima da operete ruke. Večerat ćete ovdje. Sad će se namjestiti stolovi. Ujutro se opet umijte u kupatilu. Za dalje ćemo se dogovoriti poslije doručka“, reče nam. Ona ode, a mi posjedasmo na onu slamu. Neki odoše na one klupe u ganjku jer je tamo manje vruće. Uskoro su došle dvije žene i ona medicinska sestra. Guraju one stolove na verandi prema sredini. Naši im pomažu primaknuti klupe. Prebrisale su stolove i postavljaju tanjure. Stana i cure hoće da pomognu, ali ove im to ne dozvoljavaju. „Samo vi sjedite. Vi ste umorne i gladne“, kažu. Kad smo posjedali za stol, neki su otišli u sobu, za onaj stol gdje su im donijeli stolice. Sve tri žene su nam u tanjure sipale makarone sa sirom i mlijeko u šolje. Nude nas: „Tko još želi dodatka“? Neki dižu ruku. Ja zatražim mlijeka. Počesmo da se izuvamo. Nosimo cipele i čarape bliže peći da se suše. Hodamo bosi, papuča nema, a i noge ne mislimo prati. Glavno je da se u toplome naspavamo i da se čarape i cipele osuše. Stalni žamor, razgovori i smijanje govore da smo zadovoljni. Nekako smo shvatili, valjda su nešto o tome i rekli neki od ljudi koji su se nama bavili, da nema putovanja dalje. Konačno, i u toku puta, u vagonima i u Subotici, shvatili smo da je Bajmok naša zadnja stanica. Lijepo je ovdje. Toplo je, siti smo, a nema više onoga – u vagon pa kako bude, vozi se dalje. Drago nam je i ono što reče medicinska sestra – za dalje ćemo se dogovoriti poslije doručka. Znači, ustanemo, pa se lijepo obučemo i umijemo, a onda za stol – doručak. Sve je normalno. I u toplom smo. Sve u svemu, dobro je.

Samo neka se ne mijenja. Pogotovo ne na gore. Od nekuda dođe Stevo. Malo nas utiša i kaže da je banda došla u Grubišno Polje dva, tri dana poslije nas, i da su neke od naših porodica prešle Dravu skelom, te da isto idu za Bačku i Banat.

Postavljamo mu puno pitanja, međutim, on nema drugih informacija. Eto opet brige. Jesu li sve porodice prevezene skelom, kako su došle do Drave po onolikom snijegu i studeni? Sad svi raspravljaju samo o tome i svi smo opterećeni tom vražijom Dravom, koja nam se baš takvom usjekla u glavu. Ne znamo mi puno o skeli, ali smo vidjeli one ogromne prljave sante leda, široke po nekoliko metara, a tko zna koliko debele, koje kovitla, međusobno sudara i nosi mutna Drava. Sa kakvim teškoćama i mukom može tu poprijeko prijeći neka lađa ili čamac (kako li se to plovno sredstvo zove)? Mislimo sve najgore. Teško je povjerovati da su baš sve skele sretno preplovile Dravu. Onda opet razmišljamo – pa, nije to ne znam koliko veliko, a svijeta je puno. Međutim, banda je blizu kao onda kad smo mi prelazili. Sad ćemo na spavanje. „Tko još treba u zahod, neka ide. Dečki mogu i van, pa da ugasimo svjetlo“, dogovaramo se. „Redari, vodite računa o peći. Tko ide po noći van, neka ubaci uglja“, dodade Stevo. „Nemojte umjesto uglja ubaciti cipele“, dopuni ga Suknjaić uz smijeh i odobravanje ostalih. Netko je upalio svjetlo. Vani je još mrak, a Stevo nas opominje da ustajemo. Svatko ide po svoje cipele i čarape pa se vraćamo na svoja ležišta, sjedamo i obuvamo se. „Poslije umivanja, neka svatko sjedne na svoje mjesto za stolom. Za ručak cure neće biti ovdje, idu među druge cure, pa ćemo za ručak svi imati mjesta na verandi. Tako će biti nekoliko dana dok se ne izliječimo od svraba i ne otarasimo ušiju. Kako ćemo ovdje postupati, kazat će nam sestra poslije doručka“, saopći nam Stevo. Doručak je bio bogat – slanina, komad sira i debeli, bijeli kruh. U šolje smo dobili slatki čaj. Kuharice su pometale na stol nekoliko različitih noževa. Neki su imali i svoje noževe. Jedemo, ali i razgovori su prisutni. Razgovaramo glasno, vlada neka atmosfera zadovoljstva. Nude nam još čaja, a onda brzo pokupiše tanjure i šolje u nekakve košare, obrisaše stolove i odoše.