9. Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj

 

Napomena

Ovaj istraživački projekat „Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj“ sastoji se od dva dijela: prvi dio, odnosi se na sadržaj istraživanja cijelog temata pravoslavnih grobalja uključujući i, gravitacione vangrobljanske posthumne zemne ostatke (kosturnice, konclogore, masovna stratišta i dr.).[1] Dakle, u suštini antifašističku obilježenu ili neobilježenu memoriju koju su također pogodile ratne nedaće.

Drugi dio, odnosi se na provjeru projekta. Riječ je o sondažnom istraživanju, odnosno „pilot projektu“ kojim se testiraju svi postupci istraživanja na izabranom uzorku za svako područje gdje postoje pravoslavna groblja. Dakle, provjeravaju se hipoteze, metodologija istraživanja, obučavaju kadrovi istraživanja i utvrđuju elementi potrebnog vremena istraživanja po jedinici, utvrđuje tipologija groblja i najzad potrebna sredstva.

 

            Uvod. Groblja su posebna kulturno-kultna mjesta svake zajednice. Ona su jedinstvena institucija života i onog što dolazi poslije (smrt). Ne kaže se, bez razloga, da se narodi “svijaju oko grobova svojih mrtvih“. Iz grobalja se mogu očitavati oblici i načini življenja, naravno, ako drugih izvora nema. Dakle, groblja svojim faktima i arhefaktima svjedoče najbolje i najdulje. Zbog toga su neka groblja najveća svjedočanstva i znamenitosti minulih generacija. Npr. egipatske piramide, ili spomenici Maja i Azteka. Ona su, među ostalim, čuda i čuđenja vjekovima do najnovijeg doba. Tako je sa brojnim mogilama i nekropolama. Nisu mnogo manje značajna ni velika groblja povijesnih bitaka, na kopnu i na moru – „plave grobnice“.

            U nas su iznimna i jedinstvena dva groblja: ono na Mirogoju zbog svog arhitektonskog oblikovanja i ono u Varaždinu zbog svog hortikulturnog rješenja, sa pretenzijom da uđe u UNESKO-vu svjetsku baštinu.

            Neka pak groblja poznata su kao najveća civilizacijska sramota bezumnog nasilja fašističkog pokreta i poretka. To su ona uz koncentracione logore. Ona kao iznimna stratišta uživaju svjetsku zaštitu i predmet su hodočašća sa zavjetom da se nikad ne ponove.

            Povijest čovječanstva poznaje mnoga groblja koja su nastala poslije, oko do sada četrnaest tisuća ratnih pohoda, u kojima je poginulo više ljudi nego što ih danas ima živih na Zemaljskoj kugli. Veliki ratovi, povijesno znani kao pohodi Džingiskana, Krstaški (Križarski) ratovi, ili ranije ratovi Aleksandra Makedonskog, rimskih imperatora, Napoleona, Hitlera i dr., imperijalni ratovi, kolonizatorski ratovi  (Amerika, Indija, Afrika) zatirali su cijele civilizacije. Evropski vjerski ratovi, te. 1. i 2. svjetski rat, dodamo li im još i građanske ratove u Evropi, te revolucije i kontrarevolucije, onda je posve razumljivo što se za Evropu kaže da „počiva na groblju zločina“.

            Ni naše prostore nisu mimoilazili brojni ratovi. Još su žive generacije koje pamte dva svjetska i dva građanska rata. Iza svakog su ostala još neobilježena brojna neidentificirana masovna grobišta, stratišta i koncentracioni logori. Sve je to bilo popraćeno golemim direktnim gubicima ljudskih života i još brojnijim oboljelim, ranjenim i na razne načine stradalim, da ne spominjemo materijalne gubitke. Nisu zanemarivi ni indirektni gubici zadržanog nataliteta, a da ne spominjemo kulturne gubitke, koje simbolično ocjenjuje sintagma: „kuda vojska prođe, tud trava ne raste,“ ili druga: „kad topovi riču, muze šute“.

            Balkan u cjelini, kao rijetko koje područje, bio je popraćen „seizmikom ratova“ poslije raspada tri carevine (ruske, turske i austrijske). Tako su postojale generacije, koje su doživjele „pet ratova po glavi stanovnika“.

            Prema tome, groblja su jedinstvena cjelina gledano po njihovoj kulturi i značaju, pa djelomično i po tretmanu, ali su različita po prirodi nastanka i najčešće, oblikovanja. Civilna su groblja, po svim obilježjima, karakteristična po kultu i kulturi, obredima i procedurama hodočašća, dok su vojnička groblja „uniformirana“ i manje obredno i proceduralno obilježena, komemorirana i kultno održavana. Jer od svih živih bića jedino pripadnici ljudskog roda „ratuju a ne jedu žrtvu“ i progresijom ratova uvećavaju broj civilnih žrtava i smanjuju broj materijalnih dobara, te istovremeno povećavaju trošak uništenih materijalnih i kulturnih bogatstava.[2]

            Dakle, pored neprirodne smrti (nasiljem, ratom) postoji prirodna smrt kao zakoniti proces bolesti, ili starenja. I u svakom slučaju smrt je obilježena grobom, grobovima, ili grobljem, kao iznimnom institucijom završetka života. Koliko je poznato nitko tako antropološki i filozofijski nije definirao groblja (što su?) i njihovo značenje kontinuiteta života u smrti kao što je to izrazio Zmaj Jova Jovanović u pjesmi: „Svetli grobovi“[3] Pjesnik je  u svojim stihovima izrazio misao da je kontinuitet čovjekovog življenja i u grobljanskom-posmrtnom životu, kao povijesnoj kategoriji, čovjeka kao društvenog bića.

            Vezano uz naznačene opise značaja groblja kao jednog završnog „značenja življenja“ rasprostranjena je spoznaja koja se izriče kao stereotipija „svi ćemo umrijeti“ ili „nitko nije vječan“.[4]

            Dakle, groblja su izraz zakona života i zbog toga su kultna mjesta, neka vrsta svetišta. Zato su ona, iako vlasnička svojina komunalnih zajednica, posvuda sakralna zemljišta, obredno popraćena riječima: „Zemlja si, zemlja ćeš biti“, ili: „Neka ti je laka ova voljena Zemlja“. Ona su zbog toga čuvana, štićena i zaštićivana u svim prilikama. Međutim, u građanskim ratovima, kao najgorim od svih ratova (neki ih nazivaju ratovima osvete), ništa nije pošteđeno, pa time ni sakralni objekti (crkve, bogomolje), pa niti groblja, grobovi, pa ni kosturnice – masovna stratišta. Empirijske činjenice ukazuju da su ratovi na ovim područjima ozbiljno pogodili groblja, masovne grobnice i masovna stratišta.

Značaj, opravdanost i motivi istraživanja sastojali bi se u tome da se znanstvenim metodama na terenu utvrdi stupanj oštećenosti, zanemarenosti i degradiranosti groblja bilo uslijed rata, ili prirodnim procesima, da bi se mogla predložiti nužna sanacija. To je nužno, jer ne postoje narodi koji nemaju kult groba i kulturu civiliziranog odnosa prema održavanju groblja.

Predmet istraživanja. Predmet istraživanja je svako groblje pojedinačno i sva groblja ukupno, kao i posebni oblici posmrtnih ostataka u gravitirajućem prostoru (kosturnice, masovne grobnice, stratišta i usamljeni grobovi, itd.).

            Koliko je predmet opsežan i zahtjevan, govori činjenica da u nekim lokalnim sredinama ima grobalja koliko i naselja. A ponegdje još toliko i onih drugih oblika posthumnih ostataka.

            Cilj istraživanja. U svakom konkretnom slučaju cilj istraživanja je znanstveno utvrditi stupanj sačuvanosti, ili devastiranosti, zvaničnih grobalja i drugih oblika posmrtnih ostataka, te njihov način održavanja suglasno zakonskim osnovama i lokalnim regulama i običajima. Dakle, pored namjernih razaranja, treba istražiti ove sakralne prostore i u smislu koliko su izložena prirodnim kalanjima i degradacijama (korovu, vododerinama, divljim zvijerima, nomadskim stočarenjima ili drugim namjernim oskrvnućima).

            Također, cilj je istraživanja utvrditi mjere sanacije grobalja i drugih oblika posmrtnih ostataka, te prijedloge unapređenja načina njihovog održavanja.

 

            Sadržaj istraživanja. Sadržaj istraživanja određen je predmetom i stanjem potrebnih sanacija. Većina pravoslavnih grobalja nalazi se u ruralnim zonama. Najčešće na rubovima naselja, uz gajeve, ili uz tzv. općinska zemljišta. Ona su povijesno bila, poslije crkava, najveće i najznačajnije kolektivno dobro seoskih zajednica. Na njima je dosegnut najveći stupanj seljačke samouprave, mira, pomirenja i izmirenja. Kako je rat, a ranije migratorni tokovi i izmjena socijalnih struktura sela, narušio jedinstvo seoske zajednice, to je imalo za posljedicu odstupanje od nekadašnjeg odnosa prema groblju do tih razmjera da je, „gašenjem ognjišta“ i udaljavanjem stanovnika iz lokalnih sredina, došlo do prepuštanja grobalja stihiji prirode kao najgorem obliku tiranije. Zbog toga će sadržaj istraživanja svakog konkretnog groblja biti određen stanjem i konkretnim mjerama sanacije da bi se ovaj sakralno zaštićeni prostor doveo u civilizirano, zadovoljavajuće stanje.

Za svaki tip groblja postoje neka zajednička obilježja koja se moraju istražiti i utvrditi:

            Evo nekih od  tih osnovnih obilježja:

– katastarska čestica groblja (veličina, visina kote, oblik), pristupačnost groblju (vrsta i kvaliteta);

– naselje ili više njih koji koriste groblje; općina i županija kome groblje pripada;

– broj grobova i zemnih ostataka, „NN“ grobova, masovnih grobnica;

– tko brine o groblju i na koji način;

– oblik mehaničkog ili prirodnog zadiranja u groblje – stanje groblja, napuštenost, zakorovljenost, ili solidno održavano, itd. i potrebe sanacije, nadležni čuvari groblja;

– groblja se nalaze u različitim pozicijama: udaljena od naselja, na različitim kotama, na rubovima šuma ili gajeva, (ne)ograđena, pa su izložena i divljači, stoke na ispasištu, nomadskom stočarenju, erozijama i vododerinama zemljišta, što treba, s obzirom na sve moguće varijacije istražiti i predložiti odgovarajući sanacioni tretman.

Upravo ti varijeteti nameću potrebu uvida u njihovu specifičnost nastanka i trajanja, kako bi se komunalne organe upozorilo na njihove lokacije i posebni tretman. Jer je poznato da još uvijek nemamo u nekim sredinama takvu podjelu zemljišta da se zna što je poljoprivredni, što industrijski, što urbani, a što rekreativni prostor. Uostalom „napadamo“ zemljišne površine, kao opće dobro, različitim velikim sistemima kao što su: putna mreža, elektromreža, komunalni sistemi, telefonija i dr., bezobzirno „proždirući“ arabilne površine posuđene od prošlih generacija. Tako se događa da ugrožavamo povijesne građevine, parkove prirode i dr. Ti „napadi“ mogu biti neposredni i posredni. Tako nisu pošteđena ni groblja, nekažnjeno i nesanirano.

            Sve ovo treba se odnositi i na vangrobljanske zemne ostatke: kosturnice, stratišta i dr. S tim što se također uzima katastarska čestica, video zapis, kota, spoznaja o (ne)obilježenosti, te ostala saznanja iz sekundarnih izvora, ili spoznaja lokalnih sveštenika, mežnara, grobara, ili od najstarijih stanovnika.

            Istraživanjem treba utvrditi da li se i kako primjenjuje Zakon o grobljima. Zatim opisati lokalne regulative (pravilnike, statute) i drugu komunalnu građu koja se odnosi na groblje. Ukratko o groblju treba snimiti sve što se može na terenu doznati iz usmene predaje i pisane građe, a vezano je za zaštitu ovog sakralnog prostora.

Hipoteze istraživanja. Prva polazna hipoteza ovog istraživanja je da je u ratnom i poratnom razdoblju došlo do znatnog degradiranja stanja, značaja i položaja pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj, naročito u ratom pogođenim područjima, bilo zbog namjernog potpunog ili djelomičnog razaranja grobalja (grobova, spomenika, ograda, kapela, pristupnih puteva i drugoga), bilo zbog progona stanovništva i prepuštanja grobalja stihiji i neodržavanju.

            Slično je i sa drugim posthumnim zemnim ostacima, pri čemu su posebno pogođena komemoracijska obilježja antifašizma. Neka obilježja su značajna po umjetničkom i hortikulturnom rješenju, čija je sanacija iznimno složena i skupa.

            Druga je hipoteza da su navedene degradacije grobalja veoma različitih razmjera i intenziteta, što omogućuje izradu jedne tipologije grobalja prema više kriterija i stupnju oštećenosti – od neznatnih do potpune uništenosti ili zatrtosti:

– prema stupnju održavanja – od potpune napuštenosti do normalnog održavanja sukladno zakonskim okvirima,

– prema potrebama sanacije grobalja, izraženo u financijskim sredstvima,

– prema karakteru ili vrsti grobalja – seoska groblja, spomen-groblja, stratišta, i dr.

– prema obliku upravljanja grobljima (općina, mjesna zajednica, crkva, spontana samouprava i sl.).

Na osnovu gornjih kriterija (i eventualno dodatnih) i rezultata nekih drugih sličnih istraživanja, kao i mojih vlastitih terenskih obilazaka prostora koji su bili naseljeni pretežito sa srpskim stanovništvom, moguće je pretpostaviti sljedeću tipologiju pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj;

1. Postoje brojna groblja koja su nedirnuta, koja se standardno održavaju i koriste, jer postoji prisutno stanovništvo konkretnog naselja, ili gravitirajućih sela, kojima to groblje pripada. Saznanja o ovakvim grobljima mogu da posluže kao primjer očuvanja i civilizacijskog odnosa prema groblju kao kulturnoj baštini.

2. Postoje pravoslavna groblja u nekim lokalitetima koja su kompletno, ili skoro kompletno, namjerno, ili kao kolateralna šteta, razorena. Njih je potrebno sanirati iako nema prisutnog stanovništva čije je to groblje. Predloženom rekonstrukcijom i konzervacijom uz posebno učešće – suglasnost negdašnjih korisnika i to kao groblje treba trajno konzervirati kao baštinu.

3. Postoje pravoslavna groblja čiji su stanovnici masakrirani, prognani, kolonizirani ili zbog privrednih objekata i urbanizirajućih procesa potpuno zanemareni, neodržavani, više desetaka godina ili posljednjih dvadesetak godina; prirodni procesi degradacije (vododerine, korov) te druga kalanja i zadiranja učinili su svoje, pa su kao groblja neprepoznatljiva i nalaze se u antikršćanskom i anticivilizacijskom stanju. Treba ih istražiti, konzervirati i zaštititi.

4. Postoje groblja koja su djelomično razorena ili djelomično prepuštena ćudima prirode. Treba utvrditi što je za takva groblja moguće učiniti, uz asistenciju lokalne sredine i srodnika nekadašnjih korisnika u smislu očuvanja i zaštite.

5. Uz svako pravoslavno groblje postoje brojna masovna grobišta, spomenici i obilježja mrtvim, neobilježena, oskrvnuta i sl. To su kosturnice, masovna stratišta, jame, vrtače, pomori od epidemije, gladi, tifusa, koja se moraju istražiti za djelomičnu ili potpunu sanaciju ili trajno konzerviranje i obilježavanje. Uostalom, treba ih opisati i označiti kako bi budućim prenamjeniteljima prostora skrenuli pažnju na posebni tretman prilikom urbanizacijskih procesa.

Ovo su zapravo hipotetske pretpostavke o mogućim tipovima grobalja, koje ovim istraživanjem treba provjeriti, opisati i predložiti potrebne sanacijske mjera zaštite.

 

Metodologija istraživanja. Ovo složeno longitudinalno istraživanje nameće primjenu kompleksne metodologije. Stoga će se koristiti više različitih metoda uz holistički pristup. To su sljedeće metode;

– metode historijske obrade, jer nijedno groblje nije od danas (monografije pojedinih grobalja);

– metoda analize sekundarnih izvora, prije svega katastarskih mapa, matičnih knjiga, demografsko-statističkih pokazatelja, pisane građe o grobljima i dr.

– metoda ciljane deskripcije zatečenog stanja pojedinih grobalja (odabrani uzorak pojedinih teritorijalnih cjelina);

– metoda opservacijskog  mjerenja jer su groblja poligonalna i izložena prirodnim kalanjima pa su potrebni kompletni uvidi i video zapisi „groblja u prostoru“;

– metoda anketnog istraživanja, kako pojedinih odabranih grobalja, tako i lokalnih poznavalaca „biografija“ grobalja (anketni upitnik);

– metoda elaboratskog pripremanja pojedinih istraživačkih aktivnosti (avio snimanje, kartografsko predstavljanje grobalja, regulacioni i zakonodavni aspekti, mjere sanacije, i dr.);

Metodologija istraživanja će biti elaboratski razrađena sa konkretizacijom svih instrumenata istraživanja i činit će sastavni dio ovog projekta.

Prostorni obuhvat istraživanja. Ovim istraživanjem bi praktično bila obuhvaćena sva pravoslavna groblja u Republici Hrvatskoj, s tim što bi se na osnovu pilot istraživanja tj. prethodnim opservacijama, izradila moguća tipologija stanja i potreba sanacije (vidjeli poglavlje: Hipoteze istraživanja). Sukladno utvrđenoj tipologiji grobalja, izradili bi se reprezentativni uzorci istraživanja grobalja za pojedine uže regionalne cjeline.

Vrijeme istraživanja. Predviđeno vrijeme istraživanja je najmanje 5 godina, s tim da bi sadržaj istraživanja za godišnje intervale bio planiran tako da bi se rezultati istraživanja u izvještajnom obliku mogli neposredno koristiti od strane naručitelja istraživanja.

Nositelj istraživanja. Pošto groblja spadaju u kulturno-povijesnu baštinu, jer kako je naznačeno, istražujemo ne samo groblja nego i sva grobljanska obilježja pravoslavne provenijencije (groblje, kosturnice, stratišta, komemorativna obilježja spomeničke prirode i dr.), tj. kulturnu domenu posthumnog stanja i položaja pravoslavnog stanovništva u prostorima Republike Hrvatske, stoga je nužno da nositelji istraživanja budu: Vlada Republike Hrvatske sa svojim institucijama (Ministarstvo znanosti i kulture, Urbanistički i konzervatorsko-restauratorski zavodi i dr.), lokalni organi vlasti (općine i županije), Mitropolija zagrebačka sa svojim vladičanstvima i lokalnim sveštenstvom, najzad sve srpske institucije sa prisutnim i prognanim stanovništvom zbog grobova prethodnih generacija.

Istraživačka ekipa. Budući da se radi o složenom projektu posebne i osjetljive naravi, istraživačka ekipa mora biti interdisciplinarna. To znači sačinjavali bi je: povjesničari, demografi, sociolozi, geodete, ekonomisti, pravnici, urbanisti i antropolozi, odnosno etnografi, te predstavnici lokalnih organa vlasti.

Potrebna finansijska sredstva. Gruba prethodna procjena potrebnih sredstava za ovo istraživanje iznosi oko 7,500.000,00 kuna, ili godišnje oko 1,500.000,00 kuna, a za pilot projekat 750.000,00 kuna

Precizniji proračun potrebnih sredstava moguće je utvrditi nakon što se provede pilot istraživanje.

Dinamika istraživanja. Prve godine provodilo bi se preliminarno sondažno istraživanje pomoću koga bi se odredili prioriteti za postavljanje pilot istraživanja onog tipa groblja, ili komemorativnog obilježja, koje po svom stupnju oštećenosti zahtijeva hitnu sanaciju. Ili onog kulturno-spomeničkog objekta, koji po svom značenju ima prioritetni rang (npr. ZAVNOH-ovi objekti, koncentracioni logori, masovna stratišta ili, pak, najznačajniji komemorativni spomenici antifašizmu, kao što su spomenik u Srbu, Jadovnu, Glini, Karlovcu, Petrovoj gori i sl.).

U drugoj godini provelo bi se pilot istraživanje na onoliko uzoraka koliko je potrebno da se može aplicirati na sve tipove pravoslavnih grobalja i drugih obilježja na terenu cijele Republike Hrvatske.

Treća, četvrta i peta godina sastojala bi se iz uzoraka istraživanja prema utvrđenoj tipologiji grobalja i grobljanskih obilježja. To bi zahtijevalo proširivanje ekipe istraživača i stvaranje većeg broja timova u kojem bi istraživači tipologije bili organizatori, rukovodioci  i moderatori istraživanja konkretnih grobalja i grobljanskih obilježja.

   Zaključne napomene. Ovo je istraživanje kao fundamentalno povijesno-baštinsko istraživanje, veoma kompleksno, longitudinalno, terensko (empirijsko) i dugoročno. Zbog svoje složenosti ono mora biti interdisciplinarno, pošto zahvaća povijesne, antropološke, sociodemografske, etnokonfesionalne i kulturne aspekte predmeta istraživanja. Ono se provodi na prostorima malo ili rijetko istraživanih društvenih problema. To su naši naglašeno ruralni prostori koji su se nalazili na limesu, dakle, predziđu kršćanstva i obrane integriteta ovog prostora.[5] 

Većina naselja se nalazi na kraškim prostorima i javljaju se kao naselja „za historijski trenutak“. Nepismeno seljaštvo, pod teretom tradicionalizama, bez putne mreže, tradicionalno u svakom pogledu („Plete kotac ko i otac“); živi izolirano, otporno na prodor tehnoloških noviteta, egzistira pod visokim natalitetom, s uvjerenjem: „djece koliko ih Bog da; Jedno ko ni jedno, dvoje, možda jedno preživi, a troje neka se potrefi brat ili sestra“. I to prije svega zbog difterije kao „daviteljice djece“ i socijalnih bolesti, gdje „sjetva nije sastajala žetvu“.

Nacionalni prirodni priraštaj punio je groblja prije nego što su djeca zaplakala ili, u grču plača umirala. Na primjer, u kotaru Slunj tridesetih godina prošlog stoljeća prodano je 900 djece pod jednom kruškom kao slugani. U isto doba u tom prostoru u jednoj godini umire 700 ljudi od dizenterije. I tada Andrija Štampar ističe da je tu „gore nego u Africi, jer se kroz šipražje ni na konju do sela ne može doći“. Zakoni seoskog zajma i najma šire latenciju konflikata, zatim prezaduženost, pa onda siromaštvo zbog Prvog svjetskog rata, orgijanje zelenkadrovaca, epidemija španjolke, pa ekonomska kriza. Sve je to punilo groblja – prostim siromaštvom i mehaničkim zadiranjem u demografsko stablo. Izlaz je bio, što ga je opisao Mijo Mirković: „Il’ u hajduke, žandare, da bi nestali lopovi, il’ u Ameriku“.

Iza toga dolazi Drugi svjetski rat sa pošastima genocidne politike NDH i najbrutalnijeg bratoubilaštva. Npr. od okupacije 6. aprila 1941. do 27.7. iste godine svakog dana sahranjivano je 55 civilnih lica na prostoru Korduna, a kasnije do kraja rata svakog dana 27 civila i 4 borca. Samo epidemija tifusa u nekim prostorima pokosila je jednu trećinu stanovnika. To je obilježeno stihovima „Na Kordunu grob do groba“. Broj grobalja jednak je broju masovnih stratišta. Slično je i u Lici i Baniji i jednom dijelu zapadne Slavonije. Buntovno stanovništvo od Rakovačke do Cazinske bune, živjelo je pod prijetnjom nasilja i mehaničkog zadiranja u demografski korpus

Uzimajući sve društvene okolnosti i neistraženu fenomenologiju ovog prostora, problem grobalja, stratišta, mogu istraživati samo interdisciplinarni timovi vični za ovakvu terensku opservaciju. Tu vidimo potrebu da se u ovo istraživanje uključe  i  znanstveni instituti, koji su svojim brojnim analizama sekundarnih izvora i terenskih istraživanja udarili temelje svakom budućem istraživanju na svakom našem prostoru.

Ako groblja smatramo povijesnom baštinom, onda ovo jedinstveno istraživanje mora biti predmet onih znanstvenika i znanstvenih institucija koji će pružiti osnov za spoznaju istinskog stanja i potrebnih sanacija ove značajne baštine.