6.2. Institucionalno izmirenja

            Iz iskustva znam da naša metodologija izmirenja nije ispravna. Ovo je bio klasični građanski rat s tiranijom jačega. On se vodio pod egidom neporaženih ustaško-četničkih sindroma, stoga je bio klasični dogovoreni rat za pljačku i preraspodjelu utjecaja. Utvrdio sam brojnim istraživanjima da se ne mrze toliko etniciteti koliko se vole njihova oteta dobra. Elite vlasti su rat proizvele, s njim upravljale i ne dozvoljavaju da se on dovrši. One su instalirale antibiološke kategorije, da su drugi barbarogeni, genocidni, da bi opravdali svoju praksu genocidnih radnji, azijatsku torturu i htjeli su pod svaku cijenu razviti historijsku mržnju za koju nema nikakve historijske osnove. Razbili su kulturni krug, otpočeli procese homogenizacije etniciteta i sada na tom u nedovršenom ratu insistiraju. Koje li sramote, stoje iza zločina i zločinaca kao kripl-države.

            Stoga mi moramo izmirenje institucionalizirati preko institucija civilnog društva. Kao što nekad bijaše „svaki svoga da ubije šubašu“; mi moramo prokazati prije svega naše intelektualne nosioce rata – vođe, ideologe, jer svakom konkretnom zločinu prethodila je intelektualna osnova – propaganda. To je najveća intelektualna izdaja.

            Oko nas mirno šeću profesionalni ubojice, kriminalci, legionari, vođe eskadrona smrti itd. I mi se privikavamo na njih. Pošto su mnogi zauzeli položaje, institucije, oktroirali zakone, pa čak i za pokriće zločina, što je najveći zločin tzv. „ozakonjenje zločina“, nama su potrebne institucije koje bi istražile prirodu rata sa svih aspekata, dijagnosticirale suštinu njegovog izvođenja. I drugo, trebao bi nam institut tipa Wiesenthala. Mi moramo prokazati zločince svaki iz svoje sredine. Tragajući za tim fenomenima analizom sadržaja, prateći dokumentaciju oštećenih, slušajući lelek i ispovijesti žrtava spoznao sam – da je praštanje zločina zločincima najveća osveta žrtvi. Ona je najveća prepreka izmirenju. Ona je potencijalno osnova za terorizam po onoj „grobovi naši borit će se s vama“.

            Ukratko, želio bih predstaviti moje kratke spoznaje, opsega i sadržaja zločina i mogućnosti njegovog institucionalnog progona kao pretpostavke za izmirenje. Bez toga sve je bliže praksi „trla baba lan, da joj prođe dan“. Mada je „trti lan“ vrlo teško, a izmirenje je još teže; jer se ne izmiruje pojedinac nego masa mnogih. Psi rata zaposjeli su institucije preko masovnih medija, stalno ga recikliraju i tako se pomoću „šoguna“ održavaju.

            Mnogo je toga potrebno utvrditi na planu izmirenja, odista, a minimalno je sljedeće, po mojem mišljenju:

1. Nama je potreban zajednički multidisciplinarni institut za znanstveno istraživanje prirode rata, da izuzmemo političku manipulaciju s ratom i njegovim posljedicama. Navodim primjer – što je Srbija dobila od devize „svi Srbi u jednoj državi“, i što se dogodilo sa Srbima u kripliziranim državama. Srbija je razorila i dio postignute vlastite države. Što je država Hrvatska postigla nacionalnom državom „vlastita lisnica u vlastitom džepu“, a platila je to golemom cijenom ljudskih žrtava etnički očišćenom od Srba. Skoro 80% stanovništva  je žrtvovano ratom, bijegom mozgova i uništenjem trećeg staleža. Potpuno je razorila golemu vlastitu privrednu osnovu, tako da danas nema niti jedne banke, ni jednog većeg kompleksa hotela, ni jedne propulzivnije vlastite gospodarske grane, dakle nema ništa od suverenosti. To treba naučno valorizirati.

Kad sam javno progovorio da je to bio građanski rat, da su ga civili počeli, bili žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili, skoro me došlo glave. Jer država ima svoju Deklaraciju o domovinskom ratu. Ta sveta krava, svojevrsna ideologija novih vlastodržaca, falsificira vlastitu povijest. U njoj stoji da Hrvatska nije napala Bosnu iako grobovi recenziraju suprotno, a Haški sud je to zvanično utvrdio i objelodanio. Ne valoriziramo li prirodu rata drugi će nam pisati povijest[1].

Uvjeren sam da nas samo nauka, koja nije ni nacionalna ni anacionalna, niti nadnacionalna nego čovjekova najznačajnija i najmoćnija objektivna poluga, može tu, sada i ovdje izvući iz brutalnih posljedica građanskog stradanja.

2. Sve države moraju donijeti zakone o denacifikaciji, da se „carska ne poriče“. Uostalom i Njemačka se jedino tako mogla riješiti nacionalističke pošasti.

3. Nevladine organizacije civilnog društva, Helsinški odbor, Amnesty International, građanska udruženja za ljudska prava, dakle, nevladine organizacije moraju biti moderatori kroz sva civilna udruženja nevladinog sektora. Jer one imaju iskustvo civilnog ponašanja. One jesu institucionalno vezane uz teritorij, ali nisu po svojoj suštini državne, nego građanske, civilne institucije. One su najdalje otišle u spoznaji općeg dobra, jer ih ne inhibira ni vjera, ni nacija, ni rasa, ni teritorij, ni strogi lokalni interes, nego ih nadahnjuju ljudske vrednote. Ta isti smo rod.

Međutim, između našeg nevladinog sektora nema istinske koordinacije za istinska izmirenja na cijelom teritoriju. Ono je segmentirano i reducirano na „naše probleme“. A problemi su zajednički.

4. Aktivirati na izmirenje kulturna i profesionalna udruženja:

a) Naše akademije (srpska i hrvatska, a i ostale), tradicionalne  i značajne institucije pokazale su se kao najkonzervativnije. Nekada su imale zajedničke članove, a bile su spremne na rat do istrebljenja našeg ili vašeg. Sve su jedne druge negirale. One imaju sjajne pregaoce, učene znalce, ali njihovi članovi ništa ne rade na institucionalnom izmirenju. Međusobno praktično ne komuniciraju.

b) Slično je s Maticom srpskom i Maticom hrvatskom koje su zadužile ove prostore, ali su se, nažalost, duboko umočile u građansku koliziju. U njima vlada uvjerenje da susjeda možeš  birati, a ne koristiti, uvažavati i da njega ne možeš izmisliti. Iz njih se javljaju zloguki reciklatori i vrlo često licitiraju sa svojim žrtvama. A žrtve su samo zato žrtve što nisu mogle sebe obraniti i po tome one nemaju nacionaliteta. Matice je nužno angažirati u izmirenju i prokazivanju zločina.

Zbog toga insistiram da nam je potreban institut tipa Wiesenthala, kao prijatelja suda, da svak svoga zločinca prokazuje i progoni.

c) Univerziteti su kao znanstveno-pedagoški centri, centri odgoja i obrazovanja ex professo dužni organizirati izmirenje, jer su odgovorni, upućeni, poznaju metodologiju, naročito sektori društvenog smjera. Oni se međusobno poznaju i savladavali su kroz prošlost iste i slične probleme iz različitih domena. Tu, nažalost, u nas nema ni početka istinske suradnje, a kamoli logike ciljanog izmirenja.

Dakle, kad bi logikom izmirenja, kao jedine alternative života na ovim prostorima krenule katedre, znanstveni instituti, onda bi stvorili golem krug stručnjaka od zanata, koji znaju kako je to moguće realizirati izmirenje.

d) Tom logikom bi i druge nevladine organizacije (opće, posebne i pojedinačne), profesionalna i strukovna udruženja, premrežile društvo do posljednje pore i izmirenje bi saživilo kao nasušna potreba kulture življenja. Tako bi započelo i nastalo normaliziranje stanja na ovom prostoru.

Promatrajući registar slobodnih, samostalnih, profesionalnih udruženja po pojedinim novonastalim državama, začuđen sam koliko ih je, a kako niti jedna praktički ne radi na izmirenju (u Hrvatskoj i Srbiji ima ih od 15 do 20 hiljada). Kad tome dodamo crkveno-religijske institucije, onda je broj za premreženje mirotvorstva još veći. Tu bi helsinški odbori, Amnesty International i građanska udruženja kao moderatori mogli odigrati praktično mesijansku ulogu.

Navodim jedan primjer – 10 godina uzastopno odlazim na Međunarodni ruralno-sociološki skup u Vlasotince (jug Srbije). Tamo je osnovana i posebna međunarodna ruralno-sociološka škola. Dolaze učenjaci sa svih meridijana, ali ne i iz država nekadašnje Jugoslavije. Na Zapadu je došlo do kraja seljaštvo, a ovdje njegovi tradicionalni oblici još uvijek žive, ali naše domicilne učenjake, koji su do jučer drugovali, zajednički istraživali, takav skup u tom toposu više ne zanima. Nije li to apsurdno?

Moram istaći da je nekadašnja zajednička država imala preko 200 naučnih institucija, da je imala preko 60.000 doktora znanosti i medicine, 500.000 studenata, da je društvo inženjera i tehničara brojilo 1.700.000 članova, da je izlazilo 106 samo ruralno-agrarnih glasila, novina, časopisa i drugih publikacija. Zar zaista to nije golema ljudska i intelektualna energija, izmirenju tako potrebna? Čini se ipak da su svi zakazali. Kada bih počeo nabrajati sve potrebne institucije za angažiranje, mogao bih, jer su to široko ranije prakticirali, navesti: teatri, sineasti, izdavači, publicisti, novinari, masovni mediji općenito, profesionalna udruženja historičara, pravnika, sociologa, politologa, ekonomista, etnografa, etnologa, antropologa, filozofa, itd. Imali su zajedničke institucije, časopise, redakcije, simpozije, itd. Svega toga više nema. Dakle, moramo institucije pokrenuti na putu vlastitog predmeta, vlastite koristi, interesa i potrebe, ako želimo istinsko izmirenje. Hoću da pojednostavim – svi od društva golubara, do društva ptica pjevica moraju biti upregnuti da se stanje normalizira i da izbijemo pravo nedoraslih političara i država da manipuliraju s ratom i njegovim implikacijama. To je moguće jedino pomoću nauke, da istina bude vlastiti sudac i na ovim prostorima.

e) „Škole, škole braćo moja draga“ moraju izučavati pitanje potrebe izmirenja, a ne krčmenje politike. Onaj Židov koji obilazi njemačke škole pričajući o holokaustu vrši misiju osvješćenja Nijemaca.  Nama samo za BiH treba toliki broj takvih koliko ima škola u BiH, da se osvijestimo.

f) Masovni mediji, novinari, TV promicatelji i drugi javni stvaraoci moraju prosto okajavati svoje učešće u kovanju rata kovanjem istinskog izmirenja. Oni se moraju držati devize „kâj se, opraštaj i katarzu stvaraj, bit će ti oprošteno“. Biblijska je!

 

Kad sam pisao knjigu „Etničko čišćenje, ozakonjeni zločin stoljeća“ (Euroknjiga, Zagreb, 2006.) stavio sam je pod moto: „To što je država propala, nek propadne kad ne može da opstane, ali da tako masovno propadnu ljudi to je naš najveći moralni poraz!“.

            Taj poraz možemo i moramo jedino prevladati istinskim dijalogom. Istinskim kajanjem, istraživanjem osnova prirode rata i ostvarenjem katarze osudom zločina i zločinaca među nama moramo ponuditi izmirenje. To možemo jedino preko modernih institucija.

            Kad sam elaborirao ovu koncepciju institucionalnog izmirenja na jednom međunarodnom skupu mnogi su mi prilazili i čestitali kao na nekoj „inovaciji“. Priđe mi poznati integrator Aggassi u namjeri da čestita na „inovaciji“, a ja mu odgovorim: „Svaka inovacija mora imati difuzore, širitelje, promicatelje i organizatore širenja inovacija“.

            Zbog toga ova koncepcija zahtijeva primijenjeni izvedbeni projekt koji će svaku potrebitu instituciju posebno tretirati i sadržajem usmjeravati. To mogu izraditi samo interdisciplinarni stručnjaci. Spreman sam da u tome učestvujem utoliko koliko poznajem ljude, institucije i njihovu ulogu i mogućnost da rade na istinskom izmirenju. Sve mi se drugo čini tlapnja.

            Međutim, kako se ovdje nikad ništa povijesno značajno nije dogodilo bez trećega, za realizaciju ovog projekta nužan je jaki sponzor i nadziratelj realizacije. No, mi moramo biti režiseri naše životne sudbine potrebnog izmirenja. Jer to nije stereotipija „evroatlantske integracije“ koje somnambulno političari ponavljaju bez da tumače što to jeste, što to znači, što donosi za, a što protiv. Pa se sve odvija „per mus“.

            U problemima izmirenja moramo vladati sobom i spoznati da nas zajednička krv, trud, suze i povijesna događanja povijesnog zločina čiji smo vinovnici obavezuju na prevladavanje „banalnosti zla“, „onostrane mržnje“ sa istinskim kajanjem zbog kobnih posljedica povijesnog zločina. Pa u određenom trenutku veća polovina bosanskog stanovništva bila je izvan svog zavičaja. U tom smislu izvedbeni projekt mora svakoj instituciji naznačiti što joj je zadaća da izmirenje postane stvarnost života i djelovanja na ovim prostorima.

            Jedino nam znanstveni, dakle naučni pristup može pružiti istinsku osnovu da nam ne bude bliže Bruxelles od susjednog sela, bliže Yale University, ono u Oxfordu ili ono u Sorboni, nego tu nadomak naših novih granica gdje se skoro možemo bez tehnike dozvati. Susjede ne možemo birati kao što nismo mogli birati etničko porijeklo, spol, vrijeme i mjesto rođenja. Da bi se mogli pozdravljati „mir s vama“ „mir s nama“ krajnji je čas da nešto konkretno učinimo. Moramo istinu o nama na istinit način dijalogom spoznati. Bez dijaloga funkcionalne naravi nema izmirenja.

            Zgrožen sam nad činjenicom kad najstarijeg filozofa sudovi četiri godine progone što prokazuje kulturocid, knjigocid. Kad četrdesetorici naučnih radnika, na ukazivanje na brisanje antifašističke memorije, i spaljivanje stotine tisuća knjiga, ne odgovara ni javni tužilac, ni ministar za nauku, ni ministar za kulturu, ni ministrica pravosuđa. Zar pojedinac mora da tuži onog generala koji je naredio rušenje Hajrudinovog mosta? Ili rušenje spomenika Vojina Bakića ili miniranje Ferhadije? Država, koja ne štiti svjetsku baštinu ne zaslužuje ime države, a na to joj moramo ukazati. U takvim slučajevima pitamo se gdje su kunst-historičari, povjesničari, poete kao savjest naroda, učenjaci, kad ni Nikola Tesla nema pravo na svoj muzej u svom zavičaju, a i slučajno je Srbin po etničkom podrijetlu. Koji je to apsurd, prezir neimara civilizacije.

            Kad bi oktroiranjem došlo do izmirenja, nažalost, ustaško-četnički bi sindrom ostao, pa tako države povijesno neutemeljeno ozakonjuju degradaciju partizana oslobodilaca ili promoviraju kvislinge, rasiste. Gdje su tu uloge naučnih institucija, kojima povijesna distanca i golema saznanja vjerodostojno dokazuju da za zločince nema opravdanja. A taj kvislinški sindrom je u ovom ratu ne samo nas unazadio, povijesno, nego i osramotio pred svijetom.

            Možda vam se ovaj koncept čini naivnim. Uvažite da „naivnim i bogovi opraštaju“. Nemam iluzija, ali ipak podsjetit ću vas na jednu elaboraciju nobelovca Ive Andrića kad opisuje kako je mrav krenuo oko svijeta na sveti put mira. Svi mu se rugaju „tako si malen, nećeš za života stići“, a on lapidarno odgovara: „Bit će zabilježeno da sam krenuo“. Želim da i mi krenemo. Jer to nam je doista jedini inovativni put u izmirenju, značajan po broju institucija, njihovoj snazi i ulozi, a i po golemoj masi ljudskog faktora. Jer ovdje se ne izmiruje pojedinac, nego mase – narodi.

            Boreći se protiv besmislenog rata, izučavajući njegove goleme posljedice, koje će se protegnuti i na 22. stoljeće, praveći selektivnu bibliografiju intelektualnih zločinaca i njihovo etabliranje, poznavajući mnoge nalogodavce zločina, vjerujem u moralnu snagu većine i napose učenih ljudi i njihov spoznajni aparat. Stojim na stanovištu da denacifikaciju moramo ozakoniti, ponavljam – „da se carska ne poriče“, i da moramo stvaralačku energiju učenih i institucija pokrenuti za izmirenje i normalizaciju života na ovim prostorima. Nauka i samo nauka moći će nam u ovom rašomonskom problemu pomoći.