3. Problemi obeštećenja prognanih i izbjeglih Srba iz Hrvatske

Prognani i izbjeglice su nova trajna socijalna kategorija naših nekadašnjih zajedničkih prostora.[1] Oni su popratna pojava iza svakog rata. Međutim, oni su, poslije poginulih i nestalih te fizički osakaćenih (ranjenih logoraša i oboljelih), najveće žrtve rata. Njihova pojava predstavlja za zemlje sukoba, ali i za zemlje prijema, brojne i složene socijalne, ekonomske, pravne, kulturne, političke i druge probleme. Među ostalim, izvor su stalnih nestabilnosti pa i povod novih latentnih sukoba. U novije vrijeme iz ovih obespravljenih i obeskućenih grupacija dokinutog zavičaja regrutiraju se teroristi, osvetnici i brojni drugi sociopatološki fenomeni nestabilnosti društva. Jer, od nekad normalnih građana, koji su sada reducirani i zakinuti u svemu, bijeda i očaj s lakoćom regrutuje kompletno i moralno propadanje. Naime, beznađe, očaj i nevolje, u koje su ljudi bez vlastite krivnje dovedeni, olako lome prirodu i karaktere najsnažnijih. Zbog toga je civilizirani svijet išao u pravcu solidarnosti s ovim žrtvama kodificirajući konvencijama njihov status i prava. S jedne strane osiguravajući tzv. apatridne pasoše, a s druge strane opću solidarnost i pomoć da pojedinci i porodice bez svoje krivnje u potpunosti ne propadaju. No pored toga, dobar dio porodica nakon izvjesnog vremena zbog egzistencijalnih problema stanovanja, zapošljavanja, socijalne sigurnosti, liječenja, školovanja itd., ubrzano se raspadaju. Da bi se taj proces umanjio vrši se pritisak na ubrzani povratak ili koliko-toliko pravično obeštećenje žrtava.

Koliki je ovo golem problem poslužit ću se jednom ilustracijom: Poslije 2. svjetskog rata u preko 150 ratnih sukoba izginulo je 35 miliona ljudi čije su posljedice stvorile blizu 30 miliona izbjeglih i prognanih. U doba kulminacije našeg sukoba, mi smo proizveli u toj masi oko 4,5 miliona izgnanih i prognanih. Samo iz BiH bilo je prognano preko 2,200.000 što će reći više od polovine sveukupnog stanovništva BiH. Ta činjenica demantira domovinski, otadžbinski ili tzv. oslobodilački rat. Riječ je o klasičnom građanskom ratu u kojem je bilo ugrađeno čišćenje sa klasičnim etnobanditizmom i to pod eufemizmom "humano preseljenje". Pri tome se nije prezalo ni od brojnih oblika genocidnih radnji kojima su prisiljavali, pod tiranijom jačeg, da se spašava goli život. Iza toga je slijedila pljačka, destrukcija i zaposjedanje tuđih dobara i postepenim oktroiranjem i uzurpativnim pravom, kao praksom, spontano organizirane i ozakonjene pljačke.

Kako žrtve ovih procesa nisu uzrok rata, to po međunarodnim normama a i temeljnim zakonima novonastalih država, nisu krive za svoj položaj, dakle po prirodi svoga položaja ne bi smjele snositi posljedice. Naročito u domeni privatne imovine, ljudskih prava i kodificiranih obligacija civiliziranog svijeta.

            Kako u ovoj domeni nema pojave koja konvencijski nije pokrivena, kao i obligacija zajednica izgona ali i prijema, na tome se mora inzistirati. Nažalost, nikada, podvlačim, nikada, repatrijacija i restitucija nije doslovna i kompletna. Ne samo zato što nije moguća, nego u pravilu, ciljevi svakog rata su pljačka i potpuna repatrijacija i restitucija ne bi se isplatila. Zbog toga nema dobre volje kod onih koji se smatraju pobjednici, naročito ako plijen dijele sa zaštitnicima. Zbog toga je nastala čuvena sintagma: "Jao pobijeđenima!" Stoga se repatrijacijom i restitucijom "trguje, ucjenjuje i iznuđuje".

            Kako vidite, svaki rat je po svojoj prirodi pljačkaški. A naš kao građanski, klasični, bratoubilački, etničkim čišćenjem kao matricom, doslovno nas je porazio i unazadio (preraspodjelom utjecaja i moći, podjelom plijena, deindustrijalizacijom, izgonom mozgova i subkolonijalnim položajem). No kako su naše elite vlasti opredijeljene za tzv. evroatlantske integracije, to je svaki našao po kojeg svojeg kučkinog sina i pored naše posebne odgovornosti, ni međunarodna organizacija nije nevina. Stoga je normalno da žrtve teže kodificiranim normama dužnosti i obaveza društvenih institucija života. To je za naše sredine od posebnog značaja, jer, kaos oktroiranih uzurpativnih normi onemogućava bar egzistencijalno obeštećenje žrtava. Tu prije svega mislimo na pravo na stan, vlastitu imovinu, pravnu sigurnost, pravo na rad, školovanje, obrazovanje, liječenje i socijalnu sigurnost. Kako je svaka izbjegla i prognana žrtva na svoj način specifično zakinuta, s obzirom na mjesto, vrijeme i vrijednosti gubitka, to bez njezinog učešća nije moguće obeštećenje. Na prvom mjestu ističemo tzv. ruralnu populaciju, jer su njezini problemi složeniji i višeslojni.

 

3.1. Obeštećenje seljaka 

            Iskustvene spoznaje govore da "nitko ne umije od tako malo da preživljava kao seljak". Međutim, prognani i izbjegli seljaci gubitkom zavičaja izgubili su sve. S obzirom na ozakonjene norme i konvencije, oni moraju biti tako organizirani da mogu učestvovati u svojim potraživanjima. Jer su izvorni svjedoci što su imali i što su izgubili. Naš je dug da im organizirano pružimo u zajednicama prijema, autentična potraživanja prema zajednicama izgona. Podvlačim, Srbi ne smiju ostati zakinuti kao Turci i Folksdojčeri poslije 2. svjetskog rata. Jer, npr. prognani Talijani (esuli) ulaskom u Evropu, od Slovenije su naplatili svoja potraživanja, a od Hrvatske to očekuju. I to nakon 60 i više godina!

            Potraživanja obeštećenja iz ruralnih zona su višeslojna. Na prvom mjestu su osobni gubici za poginule, nestale, umrle, logoraše, ranjene, oboljele članove porodice. Zatim slijede obeštećenja za kuće i stanove prema gabaritima, ambare, skladišta te njihovu opremu. Iza toga su gospodarski objekti po gabaritima (štale, sjenici, skladišta, silosi, zanatske radnje i njihova oprema). Posebni stavak su sredstva rada: traktori s priključcima, vršalice, krunjači, krupare, pile i eventualno osobni automobili ili prikolice, odnosno kamioni. Zatim slijede eventualne penzije iz poljoprivrednih osiguranja, štedni ulozi, zlatnina te druge vrijednosti. Nisu bez značaja i zajednička ulaganja u seoske institucije: škole, ambulante, vodovodi, elektrifikacija, groblja i spomenički objekti.

            Od posebnog značaja je stočni fond po vrstama: goveda, ovce, konji, koze, magarad, košnice pčela i pernata živad. Zatim slijede voćnjaci prema vrstama stabala, vinogradi, uništeni gajevi, šume i uzurpirano zemljište.

            Ovi varijeteti kasnije se putem međunarodnih komisija uprosječuju pri poravnanju pojedinaca. Svi pamtimo dreku oko lipicanera, a šutimo oko nekoliko hiljada ljudskih žrtava, 24.000 stambenih objekata, 13.000 gospodarskih, desetine institucija, svih sredstava rada i cjelokupnog stočnog fonda, a da ne spominjemo opremu domaćinstva i gospodarstva. Civilizirani svijet je na našoj strani za obeštećenje žrtava. Naše je da samo to pokrenemo i organizirano sprovodimo.

            U urbanim sredinama i gravitacionim središtima obeštećenja su jednostavnija jer se odnose na stan, kuću, stanarsko pravo i njihovu opremu. Tu su standardi manje-više poznati ali ih treba, također, na nivou pojedinca izraziti. Tu su problemi penzija, štednih uloga, oprema stanovanja, što uključuje slike, biblioteke i neke umjetničke vrijednosti, koje su izraz i domet pojedinaca. Posebni je problem gubitak radnog mjesta i neostvarena prava iz socijalnih primanja. Naravno i ovdje ima slučajeva poginulih, umrlih, nestalih, logoraša, ranjenih i oboljelih. Pošto ovo nisu, u pravilu tzv. kolateralne štete, nego posljedica namjernih obračuna s osnove etničkog čišćenja, to će predstavljati brojne pravno-političke i socijalne probleme, ali žrtve imaju pravo da s osobnim iskazima, preko za to nadležnih organa, na to dokazano inzistiraju.

            Na kraju napominjemo da je ovo samo idejna skica, a izvedbena potraživanja bila bi interdisciplinarnom anketom i upitnicima posebno specificirana i pojednostavljena radi obrade pojedinačnih slučajeva. Ovome mora biti podređena tzv. ciljana organiziranost, najuže povezana sa žrtvama i institucijama organizacija o brizi i životu žrtava.