VELIKOMUČENICI

Datum objave: sreda, 1 februara, 2012
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

  Ćirilica
    Ako je istina da je čovjek postao od životinje, savim je izvjesno da je njegov smisao za mučenje i ubijanje pripadnika svoje vrste jedna od prvih velikih razlika. Čini se da su u tom vidu „očovječenja“ najdalje otišli ustaše čija bezdušnost, nemilosrdnost, krvoločnost i okrutnost nema premca. Sve je to u najpotpunijem obliku došlo do izražaja i u Livnu i okolini, a kao i drugdje, i ovdje su sve činili na mig i uz blagoslov crkvenih velikodostojnika.
Tako je julskih dana 1941. godine, lištanski župnik Božo Šimleša objavio vjernicima da su Srbi stavljeni van zakona i zaprijetio kaznom strašnog suda svakome ko ne krene u „svetu borbu protivu izroda katoličke vjere“. Istovremeno je fratar dr Srećko Perić sa oltara samostana u Livnu, grmio:
„Braćo Hrvati! Idite, pokoljite sve Srbe, najprije moju sestru koja se udala za Srbina. Poslije dođite k meni, ja ću sve vaše grehove primiti na svoju dušu…“
I bi tako: milosti posebno nije bilo za one koji su prevjerili i pohulili na katoličku vjeru time što su pustili srcu na volju i nijesu gledali ko se kako krsti.
Svoju „grešnu“ ljubav tako je platila i Marija Vukelić – Zirojević, Hrvatica iz Zagreba, koja se zaljubila i udala za predratnog livanjskog komunistu i revolucionara Vojina Zirojevića (poslije rata proglašen za narodnog heroja). I njoj je jednog ljetnjeg dana 1941. stigao poziv da se spremi za put u Srbiju koji se i za nju završio u zloglasnoj šumi Koprivnici…
No ako je ljubav i sudbina u životu vezala Mariju i Vojina, ni u smrti ih nije rstavila i podijelila. Nekoliko mjeseci kasnije, tačnije u proljeće 1942. godine i Vojin je poginuo i završio smrću velikomučenika. Ako na grlu Hrvatice Marije nije zadrhtala ruka ustaških koljača, ni u rukama njihove braće po oružju — četnika — oružje nije zatajilo dok su mučili i klali Srbina Vojina.
I o tome je Milan Radoja ostavio zapis:
„Toga dana Vojin Zirojević pošo je za nama da vidi šta će biti. Kada je došo u Crni Lug, Parajčići i Jovčići koji su se posakrivali kad im je traženo oružje, izišli su predanjga sa oružjem, oćerali ga u jarugu udaljenu od teste jedan kilometar. Kada smo mi prošli, onda ga oćerali u Peulje i onda u Bosansko Graovo i predali ga četničkom štabu, popu Đujiću.
Kašnje mjesec dana, čule su se vijesti, naročito od švercera koji su nosili duvan. Kazivali da su bili pofaljeni oni što su ga doćerli, okoreloga crvenjaša komunističkog, partizanskoga savjetnika. Kazivali: dobijo je ono što je zaslužijo, da su ga nemilice udarali i mučili i onda živa u jamu bacili.
Čobani koji su čuvali stada ovaca, vatali golubove u jami i čuli ljucki glas. Čobani odma otišli u mlin, vodenicu što je bila blizu te jame. Ljudi što su doćerali u mlin, uzeli tovarne konope sa konjski samara i da su ga izvadili i donili u mlin i davali mu mlijeko. Kada je došo sebi i malo se osvijestijo, da je govorijo: ljudi, moja žena Krvatica poginula od Krvata, ja Srbin pa i mene suđeno da poginem od Srba…
Onda da su doznali četnici i ponovo dokrajčili mu život…”
VOJIN ZIROJEVIĆ: četnici nijesu poštedjeli njega baš kao što ni ustaše nijesu poštedjele njegovu suprugu Mariju – Hrvaticu
VOJIN ZIROJEVIĆ: četnici nijesu poštedjeli njega baš kao što ni ustaše nijesu poštedjele njegovu suprugu Mariju – Hrvaticu
I Tomu Rimac iz Čelebića, Hrvaticu, ljubav je odvela u dom Mija Crnogorca, Srbina. Rođaci i katolici uopšte nikada joj to nijesu oprostili, a među Srbima je uživala izuzetan glas, smatrali su je čovjek-ženom, ženom od koje ni najboljemu čovjeku nije bilo sramota iskati savjet.
Nije tako mislio njen sestrić Niko Križan, knez u Čelebiću. Čim je počelo zveckati oružje i gutkati se o zločinima ustaša, Toma pošla kod sestrića da ga upita je li to istina i ima li kakve opasnosti za Srbe u Čelebiću, za njenu familiju:
— Vrati se u vjeru materinu pa mirno spavaj i ti i tvoja familija — rekao joj sestrić.
— Jednom sam se zbog ljubavi prevjerila i nema te sile na svijetu zbog koje bih to ponovo uradila — rekla ova ponosna i mudra žena i zalupila mu vrata.
Ćerka joj Marica bila udata za Nikolu Kravarušića. Nikola bio u Americi i kad se 1926. godine vratio, kupio automobil i počeo da taksira — bio to prvi taksi u Livnu. Nije išlo i on otvori gostionu, ali ni sa tim nije bilo neke vajde i on se odluči da formira autoprevozno preduzeće. Kupio moderne autobuse i držao linije od Livna do Splita i od Livna do Bosanskog Grahova. Posao krenuo, ali rat sve pobrkao i smeo.
Jednog dana njegov drug sa rada u Americi, Hrvat, Petar Gotovac, skrene Nikoli pažnju da se malo pričuva i jedno vrijeme nekud skloni iz Livna. Nikola ga posluša. Zlato i pare koje je imao zaveže u jedan saket i odnese u Čelebić na čuvanje kod tašte Tome, a onda produži u Split. Ostao tamo nekoliko dana kod prijatelja. Žena mu i djeca ostala u Livnu.
Iz Livna mu, međutim, ubrzo stigao glas da mu je supruga bolesna i on se zaputi natrag. Nije kuće gledao: uhapšen je i ubrzo odveden netragom kao i gotovo svi viđeniji Srbi iz Livna…
Kad je Nikola ubijen, Toma pokušala parama kupiti milost i spas za Nikolinu i svoju porodicu.
Ode ponovo knezu Niku Križanu i turi predanjga svo Nikolino nebrojeno blago. Knez uzeo i brzo sklonio saket, a onda se kiselo nasmijao:
— Tetka, moja draga, ovo je jedva svoju glavu da otkupiš, u tvojoj kući premnogo glava za ovoliko para…
— Kad nema za druge, nema ni za moju — rekla mu Toma — i kud ide moj narod ići ću i ja!
Sa gotovo cijelom porodicom Crnogoraca i Hrvatica Toma je završila u čelebićkoj školi…
O sudbini Milana Šunjke i brata mu od strica Dušana, ništa se sa sigurnošću ne zna. I njih je izgleda stigla strašna kazna zbog Milanove „grešne” ljubavi.
— Milan je bio oženjen Šokicom Ivom — kazuje njegova snaha Sava Šunjka. Sama mu došla, od ljubavi — bila jedna u matere. Lijepa bila ki slika, i dobra, na rane da je privijaš namjesto melema. Stričevi i stričevići joj, čujemo mi, prijete, neće živi da se pomire da se Iva prevjeri. Bome je mi i pazili i nikad samu ne pušćali. Ona sirotica, da prostiš, zatrudni i mi već mislimo da je prezboreno. Više je i ne čuvamo, vidi se da je žena noseća — ko se nada zlu.     Jednoga dana ona pošla da čuva blago u polje, a ti njeni se nekako privuci pa za ruku — odvedi. Nikad je više niko nije vidio. Kazivali poslim da je nesretnjica pobacila, da dijete nijesu ko drugog isana ni saranili već bacili — „neka psi raskubaju pseto srpsko…“ Kazivali nam poslim, i do skoro, da je neđe živa i da vazda pita za nas i pozdravlja…
Tri godine Milan tugovao za Ivom i pokušavao joj ući u trag. Onda sreo drugu Ivu, Srpkinju iz Dalmacije, ali mu ni ona sreću ne donijela.. Bila u šestom mjesecu trudnoće, ali krvnicima to nije smetalo da joj u školi u Čelebiću kao i ostalima stave glavu na panj…

U sred velikog majdana iz kojeg se u blizini Čelebića vadi šljunak, ova ogromna kupa materijala stoji netaknuta jer je na vrhu nje, navodno, otkriven zatravljeni grob neznanih žrtava...
U sred velikog majdana iz kojeg se u blizini Čelebića vadi šljunak, ova ogromna kupa materijala stoji netaknuta jer je na vrhu nje, navodno, otkriven zatravljeni grob neznanih žrtava…

A Milan i Dušan se onog dana, uoči Ognjene Marije, kad je počelo kupljenje odraslih muškaraca po Čelebiću, izgleda zatekli u polju. Zahvaljujući komšiji i prijatelju, Hrvatu, Tadiji Rimcu, nekako su izbjegli hapšenje i sudbinu ostalih koje su sjutradan pobacali u jamu Bikušu.
Na žalost, stigla ih je, izgleda, još grozomornija sudbina.
Prvo su se bili sklonili u polje u još nepožnjevenu pšenicu, ali ih je tu našao Vatroslav Rimac, zvani Bilan, takođe Hrvat, i kazao da bježe i sklanjaju se kud znaju. Umjesto da spas traže van sela oni su se, kako je neko dvadeset godina kasnije objasnio u anonimnom pismu Milanovom bratu Vladu Šunjki, nekako provukli kroz selo i uvukli se u štalu ne bi li odatle  doznali nešto o porodici.
Neko ih je, izgleda, opazio i tu su sjutradan, pošto su pokupljene žene i djeca i odvedeni u školu, i uhvaćeni i nakon svirepih mučenja i likvidirani. U pomenutom anonimnom pismu, „očevidac“ je napisao da su im prikovali noge i ruke i razapeli ih na nekakva brvna, da su se tu nad njima iživljavali na najgrozniji način, a da su posebno bili kivni Milanu, kojemu su, dok su ga škopili, govorili: „Evo ti sad pa se ženi šokicom…“
Naravno, ne zna im se ni groba ni mramora. Kad je svojevremeno ponovo otpočela eksploatacija šljunka iz polja ispod Čelebića, mašinista koji je radio na utovarivaču otkrio je plitko zakopane ljudske kosti. Pretpostavlja se da je to jedna od desetine neotkrivenih  grobnica i da bi tu mogle biti kosti Milana i Dušana Šunjke.
Kosti su, međutim, i danas na istom mjestu. Svud okolo su iskopane ogromne količine materijala samo je na sredini velikog kratera ostala zarubljena kupa netaknutog šljunka na čijem je vrhu, kako tvrde mještani, neopojena grobnica neznanih velikomučenika.
(Neobičnog „spomenika“ u čelebićkom majdanu više nema. Majdan je u međuvremenu mnogo proširen i eksploatisan, a neko više nije hajao za priču o grobu neznanih, pa je srušio i iskoristio i tu kupu materijala i tako izbrisao još jedan trag ustaških zločina, prim.B.S.)
Pošto u pomenutom anonimnom pismu nije precizirano gdje su zakopana tijela Milana i Dušana Šunjke, prije dvadesetak godina se javila nova sumnja — da su oni možda zakopani na drugom mjestu.
Pričalo se, tako, kako je jedan čovjek, Hrvat inače, počeo svojevremeno da kopa temelje za kuću tu u Čelebiću i naišao na grob sa dva skeleta. Po stanju kostiju lako je zaključio da potiču iz Drugog svjetskog rata, da je u pitanju sigurno neko od komšija, ali sve to njemu nije bilo razlog i valjana opomena da odustane i temelje udara na drugom mjestu.
Sagradio je veliku i lijepu kuću, ali ga je onda zadesila nesreća: sin jedinac mu se razbolio i iskoristio trenutak nepažnje roditelja i rodbine te se objesio na terasi te nove kuće, tačno iznad mjesta gdje je u temelju ostao grob…
U Čelebiću se o tome zbori nekako u pola glasa. Niko se, naravno, ne naslađuje nesreći čovjekovoj, ali svi podsjećaju na onu narodnu mudrost: grešno je i od Boga prokleto rđavo i nepravo i pomisliti, a kamoli uraditi…
No, ako se o sudbini Milana i Dušana Šunjke može samo nagađati i suditi na osnovu nesigurnih podataka i nevjerodostojnih dokumenata, za Pepicu Kisu iz Gornjih Rujana se sasvim pouzdano zna da je skapao na najstrašnijim mukama, da je i njega zabranjena ljubav sa Hrvaticom koštala mučenja u kojemu je smrt bila milosrđe. Jalovili su ga kao što se jalovi ovan ili bik sve dok nije izdahnuo od bolova…
Ilija Bikić iz Radanovaca i Niko Konjikušić iz Bojmunata nijesu se grešno zaljubili (Niko sa petnaestak godina nije ni imao kad), ali je i njih stigla grozomorna smrt.
Ustaše su ih nekako pohvatale malo prije pokolja u Čelebiću. Ne zna se u čemu je bio grijeh Ilije Bikića, a Niko Konjikušić je platio to što mu je otac Vukosav mjesec dana prije toga uzeo oružje u ruke i odmetnuo se u planinu.
Koliko god su bili silni i bahati, ustaše su se ipak truduli da te najmonstruoznije i najsvirepije zločine čine bez svjedoka. U tajnosti su doveli i Iliju i Nika u stanicu u kući Nika Vujanovića u Čelebiću, u kojoj je Ljubo Besara držao krčmu. Tu je počela krvava orgija.
Našao se ipak svjedok da kaže kako je bilo. Skriven u žitu pored stanice, čovjek je sve posmatrao i krstio se spram bezumlja i bezdušnosti koju su koljači ispoljili. Prestravljen onim što je vidio, nesrećni čovjek je od toga dana uglavnom ćutao i nikada, sem nekolicini najbližih prijatelja, nije pričao šta je vidio — tajnu je ponio u grob…
Zadovoljni ulovom, ustaše su odlučile da to i proslave. Za čas je ispred stanice planula vatra i na ražnju počela da se okreću dva jagnjeta. Kad su se najeli i napili, zafalilo im je i malo zabave pa su odlučili da nesrećne mladiće uškope. Rečeno — učinjeno. Ilino i Nikovo zapomaganje nadjačavalo je veselo podvriskivanje i urnebes pijanih krvnika kojima ni taj monstruozni čin nije bio dovoljan.
Polumrtva, nagrđena i okrvavljena tijela žrtava privezali su na ražnjeve sa kojih su čas prije toga skinuta pečena jagnjad. Potom ih okretali spram žeravice sve dok nijesu svisnuli…
Potpuno istovjetna je bila i sudbina Boža Mrvića i Pera Zagorca iz Prova. Pohvatali su ih, bili tek golobradi mladići, i doveli kod kuće Đapića zvanih Jurišići u Čaprazlijama.
Izdržali su silna i svakojaka zlostavljanja, ali kad su ustaše počele da lože vatru i pripremaju ražnjeve, ojađeni mladići su shvatili kakve im se tek muke spremaju. Kleknuli su pred Jakova Đapića i zavapili da ih pobije iz puške, da im prekrati muke da ne skončavaju na ražnju:
— Ma, jebo ga ti, šta pizdite, nećete se vi čudo patiti, brzo će to — rekao krvnik podrugljivo i podjario žeravicu ispod ljudskog mesa…
U Čaprazlijama i okolnim selima i danas poneko pamti gdjekoji stih pjesme koju je neko tih dana ispjevao o mukama i stravičnoj smrti Boža Mrvića i Pera Zagorca. U njoj je posebno opjevan upravo taj trenutak kad su mladići molili milost od Jakova:
„Oj, Jakove, mili brate,
spašavaj nas žive vatre…“
I njihovoj rodbini i svakome ko je što čuo za ovaj nečuveni zločin teže od smrti je pala bezdušnost i bezgranična mržnja koju su ispoljili Jakov Đapić Jurišić i ostali dželati.
— Bojim se da su taman tako završili i Božo Broćeta i Mitar Jurić, da su i nji pekli na ražnju, a pričalo se da su isto tako uništili i Jocu Mrvića i još neke — kaže Sava Petrović iz Gubina, jedna od preživjelih iz jame Ravni dolac. Može biti da nijesu ali se pričalo i dokazivalo da im na mukama ni Isus ne bi pozavidio…
(Tek ove, 2007. godine, saznao sam da je Jakov Đapić – Jurišić, stric aktuelnog  gradonačelnika Osijeka i predsjednika Hrvatske stranke prava Anta Đapića, koji se, po svoj prilici,  vrgao na strica i u minulom ratu se na sličan način „proslavio“, ne samo u livanjskom kraju.  On svoj ekstremizam i mržnju prema Srbima ne krije ni danas. Valjda u strahu da se ne otkriju i njegova zlodjela i uloga u progonima i uništavanju nedužnog srpskog stanovništva u „olujama“ Tuđmanovih bojovnika, on je, recimo nedavno  digao žestoku galamu zbog toga što je premijer Srbije Vojislav Koštunica „Oluju“, odnosno tu poznatu akciju hrvatske proustaške soldateske u Kninu i kninskoj krajini, nazvao „velikim nekažnjenim zločinom“ i što je srpska vlada omogućila objavljivanje originalnih dokumentarnih snimaka tog zločina. Za čudo, ni to  mu nije zasmetalo da odmah potom dođe u goste u Srbiju, gdje je svojevremeno  proglašen i za počasnog građanina Zemuna! No, ako Srbi, po običaju, brzo i lako zaboravljaju i najstravičnije zločine, drugi narodi ih pamte vo vjeki vjekova – ne da bi se svetili, već da im se nikada ne bi ponovili. Ante Đapić, recimo, nije ni izbliza ujeo za srce Jevreje koliko je ujeo Srbe, ali su mu oni prije koju godinu glatko otkazali gostoprimstvo i nijesu mu dozvolili da stupi na tlo Izraela. Pri tom su ga uputili da se za obrazloženje takve odluke obrati Centru „Simon Vizental“ iz Beča. Malo potom jedan izraelski zvaničnik je to i konkretno objasnio: „Ante Đapić je ekstremista i antisemit, on uzdiže nezavisnu državu Hrvatsku i ustaški pokret, slika se ispod fotografija Anta Pavelića i zbog toga nije osoba koja bi bila poželjna i dobrodošla u Izrael“, prim. B.S. )
Novo Vujanović iz Čelebića je bio putar. Stariji čovjek — bio već u penziji. Vredan, marljiv i poslušan državni čovjek, naučen od postanja da valja poštovati onoga ko te hljebom hrani, nije ni u snu pomišljao da nova, ustaška vlast neće imati milosti i razumijevanja prema njemu. Nije ni pokušao da se sklanja. Sa ženom (to mu bila druga žena) i troje nejake djece dočekao je dželate na pragu kako se abernici i dobrotvori dočekuju…
Šta je potom bilo u kući nikada se, vjerovatno, neće doznati, tek onaj ko je poslije dželata prvi ušao u kuću, zatekao je kasapnicu!
Radio je samo nož. Sva porodica je bila poklana, a domaćin, stari Niko, još i rasporen do grla i na grudi mu stavljeno najmlađe dijete — i ono zaklano…
Sem jame Bikuše, u Čelebiću, iznad zaseoka Begova kula, postoji još jedna jama-grobnica. U njoj je, koliko se zna, završio Momčilo Rosić i porodica Nika Milutina — supruga Mileva sa troje djece.
Pošto su na Ognjenu Mariju i dan ranije napravili pokolj u Čelebiću, ostrvljenim ustašama je pala krv na oči i započeli su krvavi lov sa naumom da uva srpskog ne umakne. Pretraživali su katune po planini, biskali po omarima i grabinama, preturali po pojatama i kolibama i pazili da se ko gdje nije sklonio i izmakao im iz ruku.
Tako su uhvatili Milevu Milutin koja je sa troje djece dva dana očajnički pokušavala da nađe izlaz iz ustaškog obruča. Nijesu ih poveli u jamu Bikušu već pobili odmah tu iznad sela i pobacali u plitku škrapu iz koje su im zvjerovi mogli razvlačiti kosti.
Tako im je u ruke dopao i petnaestogodišnji Momčilo Rosić. Njega je dva dana poslije pokolja u čelebićkoj školi pronašao komšija Pero Gelo i sproveo ga u ustašku komandu gdje ga je kao i svakog Srbina tih dana čekala gotova i izrečena presuda…
Ustašama je tih dana u ruke dopao i veći broj onih koji su uspjeli da se spasu iz jame Bikuše i potom ranjeni i prestravljeni lutali po okolnim šumarcima, tražeći put do najbližih srpskih sela u koja ustaše nijesu smjele zaći.
Tako je bilo i sa Božom i Vasom Crnogorac. Uspjeli su da se izvuku iz jame i nekoliko dana lutali po planini dok nijesu ponovo naišli na ustašku zasjedu. Oba su bili izranjavani i povrijeđeni. Posebno petnaestogodišnji Božo kojemu je, kako je već rečeno, bila slomljena vilica.
Nekim čudom ih nijesu odmah tu dotukli već su ih sproveli i uputili tobož na liječenje u livanjsku bolnicu, ali su im tamo ubrzo rane izvidali, jednako kao i svim Srbima koji su se zatekli u bolnici — i oni su poklani u bolničkim krevetima.
U Livnu se i danas prepričava da je njihovu smrt vidjela žena jednog od ljekara — porijeklom izgleda bila Ruskinja — i dotrčala sva prestravljena da kaže mužu:
— Joj, greote, poklaše onu djecu, šta su ona kome skrivila…?
— Jašta će nego poklati paščad srpsku — odgovorio joj muž, a ona zabezeknuta i zanijemljela od straha i bola izašla iz kuće i više se nikada nije vratila niti je iko čuo šta se sa njom zbilo…
A sa Božom i Vasom Crnogorac i ostalima koji su u livanjskoj bolnici „priznali“ da su Srbi sudbinu je, priča se, podijelilo i dvoje djece iz Golinjeva, sela u kojemu od Ognjene Marije 1941. godine više ne dimi nijedno od šezdeset srpskih šljemena.
I za jamu u koju su pobacani Golinjevci kažu da je bezdanka, a priča se čak da na njenom dnu, navodno, huči ponornica Cetina koja je, kako neki tvrde, tog zlog ljeta 1941, nakon pokolja u Golinjevu, iznosila leševe stradalnika (oni koji su u ljeto 1991. godine vadili kosti iz ove jame nijesu potvrdili ove priče – niti je jama bez dna, niti se u njoj čuje bilo kakva ponornica, a neki smatraju da bi ta priča mogla imati neke veze sa ponorom zvanim Proždrikoza podno Kamešnice, ali je i to, kažu, daleko od stvarnosti, prim.B.S.). Bilo kako bilo, tek i iz tog pakla su, navodno, čak tri nedjelje kasnije, dva dječaka uspjela nekako da se izvuku i izbave. Iznemogle i u slabu životu, neko ih je smjestio u livanjsku bolnicu, s malo nade da im ima spasa.
Djeca su, međutim, počela da se oporavljaju, ali su onda za njih saznale ustaše i više im spasa nije bilo…
Ako je zločine uopšte moguće gradirati, onda su ustaška zvjerstva, po svemu sudeći, vrhunac dostigla u šumi Koprivnici kod Kupresa u kojoj je po nekim podacima umoreno oko četiri stotine livanjskih Srba.
Pošto se dugo nije znalo kud ih to autobusima i kamionima odvoze, u početku samo uglednije i viđenije ljude, a potom i žene i djecu, putovanje je obično počinjalo tek sa malo strepnje i neizvjesnosti, ali je ubrzo, čim bi vozila izašla iz grada, sve postajalo i jasno i izvjesno, a iza prevoja Kupreška vrata, u šumi Koprivnici, među veliki omorikama, čekao ih je pakao.
Koliko se zna, u Koprivnici su „sveti posao“ obavljali najvičniji i najnemilosrdniji koljači i iza njihove ruke niko nije pretekao ni da kaže kako je bilo.
Ipak, tajna nije ostala među omorikama u plitkim i na brzu ruku iskopanim zajedničkim grobnicama.
Ismet Duran bio je vozač jednog od autobusa koji su prevozili žrtve na klanicu. Preživio je rat i jednom, kad je pritisnut grižom savjesti i okuražen alkoholom, ispričao šta se sve zbivalo u autobusu na tom krvavom putu i potom na stratištu u Koprivnici, u mozaiku ustaških zločina našla se još jedna kockica. Objelodanjena je istina o ovdašnjim ustaškim orgijama i velikomučenicima sa ovog gubilišta. Tako se, pored ostalih, saznalo i za stravičnu sudbinu učiteljice Angele Pucarić, udate Lalić i Dobrile Bajilo.
Angela Pucarić je bila udata za Rajka Lalića, automehaničara, jednog od uglednijih ljudi u Livnu. Muža joj i brata Milana već su bili odveli „u Srbiju“ i kad su došli i po Angelu ona je mirno sjela u autobus, čvrsto grleći u krilu trogodišnjeg sina Zdravka i gajeći potajnu nadu da će je tamo negdje na kraju tog puta „u Srbiju“, zaista dočekati Rajko i Milan.
Kad je počeo krvavi pir i orgijanje koljača u autobusu, mali Zdravko je počeo da pišti. Ojađena i prestravljena majka je pokušavala da ga umiri, ali je mali sve više plakao i skretao pažnju koljača. U jednom trenutku, jedan od njih je zgrabio dijete, istrgao ga izbezumljenoj majci iz naručja i ponio ga prema prednjem dijelu autobusa, gdje je kao na kakvoj pozornici, pred premrlim i obeznanjenim „putnicima“ izvođen ritual mučenja i ubijanja. Tu je jedan od koljača zgrabio za usta nemoćno dijete da ga ućutka a drugi mu (da li baš kasapin Smajo Čakar koji se vazda falio da ima najoštriji nož) jednim potezom noža otkinuo glavu i bacio je u krilo majci, poludjeloj od bola…
Zaklali su potom i nju. Umrla je ne ipuštajući iz naručja glavu jedinca…
Ovo je fotografija sa poslednje svetosavske zabave u Livnu 27.januara 1941. godine. U prvom redu (slijeva na desno) VESNA MITROVIĆ (ćerka dr DUŠANA MITROVIĆA, koja je takođe zaklana u šumi Koprivnici) i SVJETLANA PUŠKAREVIĆ. U drugom redu su: MILUTIN PAVLOVIĆ, DEJAN STEVIĆ (takođe ubijen 1941.) i VELjKO KRAVARUŠIĆ, a iza njih je učiteljica ANGELA  PUCARIĆ – LALIĆ (zverski likvidirana u Koprivnici zajedno sa trogodišnjim sinčićem ZDRAVKOM)
Ovo je fotografija sa poslednje svetosavske zabave u Livnu 27.januara 1941. godine. U prvom redu (slijeva na desno) VESNA MITROVIĆ (ćerka dr DUŠANA MITROVIĆA, koja je takođe zaklana u šumi Koprivnici) i SVJETLANA PUŠKAREVIĆ. U drugom redu su: MILUTIN PAVLOVIĆ, DEJAN STEVIĆ (takođe ubijen 1941.) i VELjKO KRAVARUŠIĆ, a iza njih je učiteljica ANGELA  PUCARIĆ – LALIĆ (zverski likvidirana u Koprivnici zajedno sa trogodišnjim sinčićem ZDRAVKOM)

Ni Dobrila Bajilo, supruga poznatog livanjskog trgovca Uglješe Bajila, nije slutila na kakav put kreće kad je u Livnu sjela u autobus, iako su i njoj muža već bili ranije netragom odveli. Bila je u poodmakloj trudnoći i brinula je samo kako će podnijeti dugi i naporni put izlokanim džadama.
Iza Kupreških vrata, sve njene brige su surovo prebrinute. U krvavom kolu silovanja i klanja mladih žena i djevojaka, čak i bezazlenih djevojčica, milosti nije bilo ni za Dobrilu Bajilo. Poslije svega, i ona je zaklana, ali i rasporena kako bi i to nerođeno Srpče osjetilo oštricu ustaške kame…
A Milica Ždero iz Golinjeva noć uoči pokolja se bila porodila. Poradovali se Milan i Milica sinu prvjencu ali nijesu stigli ni da ga krste — zlosrećno novorođenče je završilo u bezdanu jame zajedno sa majkom koja ga nije ispuštala iz ruku.
Iz porodice Ždero bila je, vjerovatno, i najstarija žrtva ustaškog genocida u ovim krajevima. Nine Ždero je baš tih dana navršio stotinu godina. Nije mu to pomoglo, baš kao ni njegovom unuku (od sina Radovana) koji je bio tek rođen i još nekršten. Krepkoj starini nije smetalo toliko grdno breme godina. Još je od snahe uzeo unuče i strpao ga u svoj šerpelj (velika kožna torba — obramenica — u kojoj su stari ljudi nosili pribor za pušenje, kakav nož i druge potrpštine) i nije ga više dao iz ruku: zajedno sa njim je skočio i u jamu…
A sva tragičnost sudbine srpskog naroda u ovom kraju, odnosno sva neobjašnjiva mržnja koju su Hrvati ispoljili prema njima, možda je najupečatljivije oličena u jednom događaju iz sela Rujana.
Sjutradan nakon pokolja, dok su se ustaše odmarale i pogađale šta će kome od srpske imovine pripasti, odnekud je izbilo jedno dijete od kojih desetak godina, svo prestravljeno i izbezumljeno. Bilo negdje kod jagnjadi, ali kad se vratilo zateklo kuću praznu, pa se dalo u bjekstvo.
Komandir Vodopija je mignuo da se i ono smakne, ali su, izgleda, svi već bili siti ubijanja. Nakon dužeg preprezanja i ubjeđivanja, jedan je rekao:
— Ja ću, samo ako mi date sto dinara…
Zaredila je kapa od ruke do ruke, za čas je sakupljena krvava nagrada i ojađeno dijete je bilo brzo utješeno, ali za vječnost…
A kolika je bila ustaška mržnja prema Srbima i na kakva su sve zla bili spremni, posebno ubjedljivo govori slučaj Nika Ercega, zvanog Gibac, iz Donjih Rujana.
Ovaj nesrećni čovjek je bio invalid, nesposoban za rad. Imao je jednog magarca na kojem je obilazio sela rubom Livanjskog polja, obilazio prijatelje i dobre ljude koji su mu pomagali da prehrani i podiže djecu.
A djeca mu stalno umirala. Kažu da je njegova supruga rodila čak devetnaestoro djece, ali se tek sedmoro otelo i preživjelo dječje bolesti i bijedu.
No, na sirotu, izgleda, i nesreća leti. Negdje pred rat, u Nikovoj ubogoj kući je jedne noći planula vatra i sa sirotinjskim domom progutala i njegovo šestoro djece.
Strašna tragedija se pročula Livanjskim poljem, ali ona nije ganula ustaške zlotvore da svoju bestijalnost ne iskale i na ovom nesrećnom čovjeku.
Negdje krajem jula 1941. godine uhvatili su ga u selu Strupniću, krvnički mu pritegli i ruke i noge, natovarili ga na magarca i privezali tako da se nikako ne može skinuti. Magarca su onda ošinuli i potjerali niz polje prema lugu…
Magarac je poslije danima lutao pustim poljem. Nesrećni Niko je skapao na njemu, ali ga ni tada niko nije skinuo sa magarca, sve dok i životinja nije uginula ili se neko smilovao da i nju dokrajči, ne skidajući  neobični tovar sa samara…
Ustaško nemilosrđe je stiglo i Nikovu suprugu i jedino preostalo dijete — završili su sa ostalima u jami Ravni dolac…

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
ognjena_marija_livanjska.jpgKnjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija„Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNJENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENJA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – NASLOVI – 25. oktobar 2010. – PAKAO U RAVNOM DOCU

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top