Ugriz prošlosti

Pa tko ne bi za njih imao razumjevanja? Za te skupine Hrvata potpuno sluđene činjenicom da ih se gura u nešto na što od početka ove države nisu navikli, to jest na neposlušnost, na suprostavljanje najdražoj partiji koja ih je prije četvrt vijeka doslovce izmislila, kao svoju falangu i vjernu glasačku mašinu.

Pa se eto dogodilo ono što se i moralo dogoditi, da se potpuna šizofrenija vladajuće stranke prelije i na njene najodanije podanike, i to zbog jednog prilično bezveznog detalja, kakvim većina ovdašnjih kleronacionalista zapravo smatra Istanbulsku konvenciju. Jedan se dokument Vijeća Evrope, kakvih je u Hrvatsku već stiglo na stotine, odjednom pokazao kao strašni kamen razdora, prvo unutar vladajućih desničara, a potom se refleksno odrazio i na zbunjeno članstvo. Koje ionako ne razumije niti da je Zemlja doista okrugla, a kamoli da bi sada trebalo shvatiti, pa još i prihvatiti, tamo neku rodnu ideologiju koje da ima, a zapravo nema, u toj vražjoj konvenciji.

Svakako, ogromna je zabuna zahvatila mozak hadezeovca vulgaris, jer dogodilo se nedopustivo, da se sam HDZ raskolio, nažalost nakratko, oko dokumenta kojemu je jedini cilj spriječavanje nasilja nad ženama, a radikalno se krilo stranke s gnušanjem usprotivilo konvenciji jer da se u njoj daju prava onim strašnim ljudima koji da nisu ni muško ni žensko, te da je rodna ideologija blasfemija, od boga i pape zabranjena. Još kad su biskupi sa svih oltara zagrmili kako će IK uništiti samu srž Hrvatske koja „počiva na obitelji i domovinskom ratu“, bilo je dovoljno da se stado uskomeša, potpuno zbuni i naravno u dobroj organizaciji matere Crkve pohrli na ulicu. Tu je onda njih pet, šest tisuća izbezumljeno lajalo o svemu i svačemu, najmanje o onome zbog čega su se i okupili, ali opet manifestirajući ozbiljnu patologiju društva razrovanog zadrtim klerikalizmom i ustaštvom.

A sve su te svinjarije moguće zato jer Hrvatska smrdi na totalitarizam jedne partije i jedne crkve, uništene, pasivizirane opozicije, jer socijaldemokrati su se pojeli unutar sebe, a ljevica je tek puka fraza, lažno ime neoliberalnih strančica, i bilo je skoro prirodno da jedina opozicija vladajućem HDZ-u postane sam HDZ. Onaj njegov radikalni dio kojemu je ionako puna kapa briselskog činovnika, premijera Plenkovića, koji će pak gurati Istanbulsku konvenciju opet zbog svoje vlastite agende, to jest mogućnosti da u dogledno vrijeme u Briselu zauzme neku važnu evropsku funkciju. Kakogod, šef HDZ-a dobio je ovu bitku, konvencija će biti ratifikovana, a onda je odmah najavio da će Crkva sudjelovati u izradi novoga zakona o pobačaju, pa je postalo jasno da je farsa oko IK bila tek dimna zavjesa za jedan zakon kojim će se, ne treba sumnjati, pobačaj zapravo zabraniti i time legalizovati najgori oblik nasilja nad ženama.

Uglavnom, oštra bitka protiv jednog benignog dokumenta uspješno je potisnula sve prave probleme Hrvatske, sve na radost vladajuće partije, jer nitko više ne spominje ni reforme, ni posrnulo zdravstvo, ni rigidni obrazovni sustav…, nikoga više ne brine ni tobožnji demografski slom države zbog svakodnevnog masovnog odlaska čitavih porodica u inostranstvo.

I svakako, bila je to parada iskeženih očnjaka onih koji smatraju da transrodne osobe nisu ljudi, prestravljenih da će zbog Istanbulske konvencije u muške zahode ulaziti muškarci u haljinama, ali to neće biti njihovi biskupi, ti licemjeri u haljinama koji su, ništa manje od desničara koji Hrvatskom uglavnom vladaju, odgovorni za nametanje društvu „vrijednosti“ fašizma.

Uostalom, upravo je veliko U, kao simbol ustaške endehazije, bilo najvidljivije na transparentima protivnika konvencije, poput onoga: „IK – ne U Hrvatsku“, dok se s pozornica kretenski mitingovalo protiv „komunista i ljevičara“. A opet, to jadno stado, godinama instruirano od klera i nacionalističkih vođa, samo je odraz trajne politike slučajnosti, vođene od prilike do prilike, bez sustavnosti koja bi makar nagovjestila mogućnost da Hrvatska izađe iz posvemašnjeg ultrakonzervativnog nazadnjaštva.

To je politika stranke koja opstaje na podjelama, politika koju je najbolje pokazala predsjednica države za nedavnog posjeta hrvatskoj zajednici u Argentini gdje je kazala kako je ponosna na „sve one Hrvate koji su nakon Drugog svjetskog rata upravo u Argentini našli prostor slobode u kojemu su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda“.

Toliko glupa ipak nije, a da ne zna da je izrekla apologiju upravo brojnim ustaškim zločincima koji su uz pomoć Vatikana pobjegli baš u Argentinu i tu udarili temelje ustaštva dijelu tamošnjih Hrvata.

Toliko glupa nije, a da ne zna da je visoko odlikovanje uručila šefu tamošnje hrvatskog pronacističkog udruženja koje redovno slavi dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske, ustaši koji traži da se iz hrvatskog Ustava izbaci antifašizam. Je li onda neobično da se otvoreno koketiranje šefice države s argentinskim ustašama reflektuje dernekom uličnih fašista na protestu protiv Istanbulske konvencije?

Ili se baš zato ovdje ni budućnost, a kamoli sadašnjost, ne može zaštititi od loše prošlosti.

Izvor: Mladina, 30.03.2018.