Tvrtko Jakovina: Licitiranje ulaskom u grad Zagreb

Datum objave: utorak, 26 aprila, 2011
Veličina slova: A- A+
Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina
Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina

Povjesničari različito tumače antifašističku borbu u Hrvatskoj. Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, analizirajući ratni put 10. zagrebačkog korpusa ima zanimljivo stajalište. Naime, radio poruke koje su dvojica časnika – jedan bivši austrougarski pukovnik, pa vojskovođa NDH i drugi, komandant partizanskog bataljuna četiri godine poslije – izgovorili u studiju Zagrebačkog radija u Vlaškoj ulici odredile su noviju hrvatsku povijest. Prvo je Eugen Kvaternik u ime ustaškog vođe Ante Pavelića iz prostorija onoga što je uskoro nazvano Hrvatskim krugovalom 10. travnja 1941., proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Četiri godine poslije, 8. svibnja 1945., pošto su jedinice I. i II. jugoslavenske armije, pod zapovjedništvom Peke Dapčevića i Koče Popovića, slomile ustašku obranu Zagreba, dijelovi Posavskog partizanskog odreda, dijela 10. korpusa zagrebačkog, prešli su Savu i Savskom cestom pa Ilicom i Vlaškom došli do Radija. Jure Devčić objavio je kako je »poslije četverogodišnjeg ropstva Zagreb oslobođen«. Očekivalo se da će borbe za Zagreb biti osobito žestoke. Budući su se odredi luburićevaca povukli bez rušenja mosta

preko Save, ulazak je bio razmjerno brz. Većina onih koji su mislili da trebaju otići, ili su na odlazak ili prisiljeni, već se povlačila prema Austriji. Uz 28. slavonsku diviziju i dijelovi 21. slavonske brigade  umarširali su u grad prelazeći Bundek, a onda su oko 10 sati prešli Savu na mjestu današnjeg Mosta slobode. Kada se oko podne uživo u programu moglo čuti otimanje za mikrofon – »Daj da govorim! « -»Ne dam!« – glavnina 10. korpusa bila je na prilazima Zagreba oko Sesveta. Radost zbog oslobođenja miješala se s razočaranjem što Korpus koji se zvao po glavnom hrvatskom gradu, čiji su se borci borili od početka rata, nije nosio borbe za Grad. Mnogi su se osjećali izigranima. Početkom svibnja 1945. godine, puna četiri mjeseca nakon osvajanja Budimpešte, dvadesetak dana nakon ulaska Crvene armije u Beč, maršal Jugoslavije izdao je zapovijed Drugoj armiji da »poslije likvidacije neprijatelja« oko Karlovca nastupa prema Novome Mestu i Ljubljani, osiguravajući Zagreb s boka. Štab 1. armije samo dan prije oslobođenja predviđao je da 10. korpus zagrebački, »ako stigne«, sudjeluje u borbama za oslobođenje. Vjerojatno se radilo o naglom raspadu obrane Zagreba, možda i želji da se iskoristi mogućnost i pohvali oslobođenjem tako važnog grada, pa je 2. armija Titovu zapovijed shvatila vrlo slobodno. U Zagreb je već toga popodneva 8. svibnja došlo i civilno vodstvo Hrvatske iz Like. Pripadnici Desetog korpusa zagrebačkog morali su samo odjenuti svečane, čiste uniforme, koje je osigurala Engleska vojna misija. Svečani špalir formirao se već u Dubravi te je išao Maksimirskom i Vlaškom prema Jelačićevom trgu. Prvu je noć 10. korpus proveo na stadionu. U Zagrebu je ostao kao gradski garnizon. Povijesna mreža ispletena u vremenu koje su odredile dvije kratke radioporuke obilježila je Hrvatsku sve do danas. Licitiranje s ulaskom u grad i mogućim postojanjem namjere da se lokalni borci zaobiđu uklapalo se u kasniju oporbu prema središtu nove države. Pokazatelj je to kako prošlost, čak i kad je konačni ishod jedino što se stvarno računa, opterećuje nove generacije ako se o njoj jasno ne govori. Kapitulaciju Italije u rujnu 1943. godine obilježio je povećani priliv boraca u sve jedinice. Borbe su trajale i do toga trenutka, ali su odredi bili manji, često nespremni za napadne operacije ili duže zadržavanje kotarskih središta, kada su i bila osvojena. Nakon pada Italije veliki je broj dragovoljaca ponukao Glavni štab Hrvatske da Vrhovnom štabu i maršalu Josipu Brozu Titu pošalje prijedlog, koji je vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda prihvatio. Tito je 19. prosinca 1943. godine dao zadatak da se formira »Deseti korpus koji bi se zvao Zagrebački«. Mjesec dana poslije politički komesar GŠ Rade Žigić i Marko Belinić, član CK KPH, u selu Rasinju kod Koprivnice pomogli su preimenovanju Druge operativne zone u veliku formaciju koja je po mnogočemu bila posebna.

Borbena važnost korpusa

Formacija se borila na području koje je okruživalo glavni grad NDH, države što je bila stup Hitlerova novog poretka na europskom jugoistoku. Borila se na prostoru međurječja: između Save i Ilove, Sutle i Drave. Tuda su prolazile glavne komunikacije najgušće naseljenog prostora NDH. Osim borbene važnosti korpusa koji je postojao tako blizu glavnom gradu jedne države nacističkog sustava, i to godinu i pol prije kraja rata, slane su i važne političke poruke. Prije svega Nijemcima i Anti Paveliću, iako se o porazu Osovine ionako odlučivalo negdje drugdje. Najveći se pritisak vršio na moguće političke suparnike, pogotovo na Hrvatsku seljačku stranku, koja je imala uporište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Vjerojatno su zato, kako primjećuje povjesničar Tvrtko Jakovina, ali i zbog činjenice da je riječ o prostoru koji je bio jezgra hrvatske države, brigade u sastavu Korpusa nazvane po braći Radić, Matiji Gupcu, Mihovilu Pavleku Miškini. Kada se početkom 90-ih u Republici Hrvatskoj mijenjalo vojno nazivlje, učinjeno je to posve temeljito. Vrhovnička je uniforma i dalje nalikovala na maršalsku, ali ništa više nije podsjećalo na komandante i komandire partizanskih jedinica. Sačuvane su brigade, na izričito inzistiranje Franje Tuđmana. Sjećanje na partizansko doba i vlastitu mladost u borbi protiv fašizma bilo je, očito, previše duboko. Na tome je konačno, utemeljena i Republika Hrvatska. Danas niti jedna postrojba u Hrvatskoj vojsci ne nosi ime kao sjećanje, počast i tradiciju iz Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske! Antifašistička pobjeda postala je temeljac sljedećim etapama naše povijesti. Da je nakon četiri ratne godine u Hrvatskoj postojalo pravosuđe koje bi pošteno sudilo pobijeđenima i procesuiralo sve nečasne poteze što su ih počinili ratni pobjednici, da je pravda svim individualnim slučajevima zadovoljena, jezgra postignuća 10. korpusa zagrebačkog ostala bi – čvrsta i čista.

 B. M.

Izvor: Glas antifašista, broj 72 –str. 5 – Zagreb, 1. ožujka 2011. godine

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top