Nakon što smo u molitvi, miru i tišini na svjetlo dana iznijeli mošti sveštenomučenika Pilipa Karanovića, mog prethodnika u sveštenstvu i mog časnog pretka, kojeg su Turci, bez suda i krivice, objesili u petrovačkom selu Prkosi daleke 1832. godine, očekivali smo da će ova vijest, objavljena bez želje za senzacionalizmom, biti dočekana sa razumijevanjem i podrškom. Ipak, suočili smo se sa grubim napadima i govorom mržnje na društvenim mrežama, gdje se, u komentarima, po već ustaljenoj i dobro poznatoj matrici srpsko-pravoslavno sveštenstvo, između ostalog, naziva „ubicama koje se kriju ispod mantije“. Istina, opet, boli one koji bi da ćutimo, da povijemo glavu pred vlastitom prošlošću, koji bi da zaboravimo sve