Svjedočanstva: Panika znači kraj leta

Datum objave: sreda, 21 juna, 2017
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Ljeta se obično pamte po toplini, noćnim šetnjama, ljubavi. U sjećanju pilota majora Lazara Vujića za sve ove ljetne čari mjesta ima.

Orao J-22
Orao J-22

Međutim, ljeto ’91 i ’92 po mnogo čemu urezaće dublji trag u njegovoj duši. Tog 21. avgusta 1991 letio je na Gazeli svojim nebom od Plesa prema Slunju. Nije bilo sunca, kao da je vrijeme htjelo nešto da mu kaže. Da ga opomene. Ali opomenu tada nije čuo, ili nije želio da čuje. Vjerovao je. Padala je kiša. Oblaci su u niskom letu jurili maglu po vrletima i kotlinama. Mislio je da se vrati. Odjednom prasak. – U prvi mah pomislio sam da je grom. Ali ne, bio je to pucanj. Pogledah u instrumente, motor. Sve je u redu. Rat još nije bio počeo. Došavši u Slunj i tražeći nekakve ključeve koje sam zaturio u neki od džepova, slučajno mi pogled odluta prema helikopterskoj skiji. Rascvjetala se. Ipak nije ono bio grom već metak. Iluzija se rasprsla, a ljetna romansa prestala. Svatih, rat je ipak počeo-

Od tada rat i ratna stradanja postaće mu svakodnevni saputnici. Ljetnim šetnjama mjesto će ustupiti odlučna borba za slobodu i ljudske živote.

O Vidovdanu probijen je koridor života. Svakodnevno su još uvijek trajale bespoštedne borbe. U srijedu, 1. jula 1992, na adresu vazduhoplovstva stigao je zahtjev za hitno prebacivanje devet teških ranjenika sa pratnjom na VMA u Beograd. Krenula su dva helikoptera. U prvom su letjeli major Lazar Vujić sa kapetanom Darkom Mijatovićem i poručnikom Ljubomirom Trbojevićem. Kao sjena, skrivajući se iza krošnji drveća bezbjedno preletješe koridorom. Bio je to prvi let putem života. Stigoše na Batajnicu. Dočekaše ih desetine ljudi i zahtjeva za let u Banjaluku.

– Bilo je to ono vrijeme kada smo imali navalu zahtjeva građana za letenjem, odnosno vrijeme kada smo imali više nečega nego što smo mogli prevesti – priča major Vujić. – Morali smo vratiti iz Beograda devetnaest oporavljenih ranjenika i ljekove. Prišao nam je jedan mlad, visok čovjek i upitao nas da li letimo za Banjaluku. Reče da je iz Čelinca, radi u ”Svili”, i da mora ići sa nama. Bila je tu i jedna žena sa djetetom. Odgovorio sam mu da još nije bezbjedno i da nema mjesta u helikopteru. Više ga nisam vidio. Krenuli smo nazad. Negdje iznad Inđije Darko mi reče da sam stvarno mekan čovjek. Tada nisam znao zašto mi to kaže, a nisam ga ni pitao.-

– Nastavili smo let. Bili smo iznad Slatine. Biće sve u redu, pomislio sam. I baš tada začuo se pucanj. Osjetio sam bol u nozi. Kao da me je neko udario metalnom šipkom. Uletjeli smo u baražnu vatru. Pucalo je sa svih strana. Darko je poveo helikopter nisko iznad krošnji. Razmišljao sam da li da gledam u nogu ili ne? Poručniku Trbojeviću sam rekao da sam ranjen. Rukom mi je pritisnuo butinu , jer je krv već probijala kroz hlače. Podvezao mi je nogu. Iza sebe u putničkoj kabini, i pored buke motora, osjetio sam košmar i paniku. Pitao sam da li je još neko ranjen. Trbojević mi reče, ima ranjenih, a ima i mrtvih. Jedan od ranjenika je pogođen u isto mjesto kao i ranije. Bodrio sam samog sebe. Osjećao sam vrtoglavicu – sjeća se tih trenutaka major Vujić.

Tada nije mislio na sebe. Bilo mu je važno da spasi ljudske živote. Morao je dovesti helikopter do cilja. I mirno bez panike zajedno sa svojim kolegama došao je do cilja. Jer, kako sam reče, panika u našem pozivu je zabranjena. Panika znači tragičan kraj leta.

-Htjeli su prvo mene da zbrinu. Ne, rekao sam. Prvo sve ranjene iz putničke kabine. Čuo sam jauke. Svaki me pogađao u dubinu duše. Kada su me iznosili okrenuo sam se i vidio, iza svog sjedišta, čovjeka kako nijemo sjedi. Mislio sam spava. Ali odmah stvarnost me pogodi kao munja. S druge strane metak mu je raznio glavu i prosuo mozak. Odnijeli su me na VMC. –

Ljudska solidarnost i briga za svakog pojedinca vrlina je koja ne krasi svaku vojsku.

-Nevjerovatno kolika mi je pažnja ukazana u tih deset bolničkih dana. Odmah su me posjetili general Ninković i pukovnik Novak. Bio je i Martić. Zatim puno mojih kolega, ljudi koje nisam ni poznavao. Bio sam ganut brigom. Jer bio sam tada nov u ovoj sredini. Posjetio me je i jedan ranjenik koga sam prevezao. Rekao mi je da je sjedio kraj mladića koji je poginuo. Sjetio sam se riječi kapetana Darka Trbojevića iznad Inđije da sam mekan čovjek. Tek tada, nakon četiri do pet dana, sam saznao da je visoki, mladi čovjek iz Čelinca letio sa nama i nažalost tragično izgubio život – sa zahvalnošću i bolom priča ovaj mladi pilot i zaključuje – ne smatram ovo bilo kakvim podvigom. To je samo dio moga, našeg posla. Naš poziv u sebi nosi opasnost i mi smo na to spremni. Drago mi je da smo ga profesionalno odradili. Mislim da bi i moje kolege isto uradile. Naš poziv je takav, a i borcima na prvoj liniji je isto tako.

Profesionalnost ili podvig? Reći ćemo i jedno i drugo.

Piše: Z. Savić, za „NOVA KRILA“, članak nastao 1993. godine.

PRIREDILA: REDAKCIJA

Izvor: SRBI U BIH

Vezane vijesti:

Ispovesti pukovnika nema ko da čuje | Jadovno 1941.

SVI SLOVENAČKI ZLOČINI 1991. – Ubijanje civila, mladih …

Ko je sve odgovoran za raspad Jugoslavije: Slovenci prvi …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top