Prenosimo: Sto dana bezrazložnog zatvora

Datum objave: ponedeljak, 26 septembra, 2011
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+
Jovo Garojević
Jovo Garojević

Trinaestog novembra 1995. dođe komandir odjela, pruži mi neki papir i kaže da imam deset minuta da se spremim i napustim ćeliju. Pogledam papir, a ono rješenje o ukidanju pritvora. Kažu da nisam kriv za pobunu protiv Republike Hrvatske i da mogu kući. A za onih 97 dana nepotrebno provedenih u zatvoru nikome ništa, pojeo vuk magarca

Jovo Garojević iz Vojnića radio je prije i za vrijeme rata 1991-95. kao učitelj. Nikada nije bio član nijedne političke stranke. “Oluju” je dočekao u Vojniću i nije otišao u izbjeglištvo. Bio je uhapšen 1995. i proveo je 97 dana u zatvorima u Ozlju, Karlovcu i Remetincu, bez ikakve optužbe ili opravdana razloga. Otuda pamti dosta dobrih ljudi, ali i onih koji su tukli i maltretirali zarobljenike. Stan u Vojniću u cijelosti mu je opljačkan. Donosimo njegovu ispovijest.
***
Osvanulo sunčano jutro, pravo ljetno. Nigdje oblačka. Gradić prazan. Ljudi otišli. Ni psa nema. Nas tridesetak smo u zgradi Crvenog križa. Pomalo zbunjeni, pomalo uplašeni. Čekamo. Koga ili što, đavo će ga znati. Jedna vojska pobjegla pa čekamo drugu, onu koja treba doći. Prošlo je podne, već je i vruće, a vojske nema. Negdje okolo čuju se pucnjevi. Kao da se dogovaraju. Tko čeka, dočeka. Dolaze vojnici, oprezno. Namazani nekakvim bojama, kao Indijanci. Za vojnicima dođe ostatak vojske i popuni prazan prostor Vojnića. Na trotoaru se smjestili tenkovi, pa kao da planduju. Nas iz Crvenog križa pokupiše i odvedoše do robne kuće, a kasnije nas uvedoše u prostor SDK-a, današnje Fine. Ja zamolim dvojicu vojnika da sa mnom odu do stana, jer sam znao da će ulaziti u stanove, ali obijajući vrata. Oni pristanu i odu sa mnom do mog stana, ustanove da nema ništa sumnjivo, pa na povratku rekoše vojnicima pred zgradom da nitko ne ulazi u stan u potkrovlju, jer su oni već bili u njemu.

Zadovoljan dobro završenim poslom, vratih se u SDK. Pogledam kroz prozor, a na prozorima moga stana već po dvojica vojnika. Bojovnici provalili vrata, pa ponosno stoje na prozorima. Malo kasnije, jedan je od njih pred zgradom razvlačio moju harmoniku. Počela je opća pljačka. Najprije automobili, traktori, pa bijela tehnika i sve ostale korisne stvari koje se mogu prodati. Meni su uzeli digitalnu kameru, sedam fotoaparata i kompletan alat. Kod nas u prostoriju uđe general Miljenko Crnjac (tadašnji zapovjednik Zbornog područja Karlovac, op.a.). Neka žena mu priđe i kaže da vojnici pljačkaju kuće. On je, nezainteresiran, upita kako to zna. “Pa, poznajem stvari koje su moje”, kaže ona. “To je ratni plijen”, hladno odgovori general i na tome se sve završi.

“Ovo vam je srpska himna”
Dolazili neki vojnici iz Karlovca, pa pitaju za ljude koje poznaju s posla ili iz škole ili su možda rođaci i slično. Htjeli ljudi pomoći, ali nikoga nisu našli. Nezaboravna je slika s ulice. Nekakvi bojovnici jašu kobile, a oko njih trčkara ždrebad. Nikad više nisu prošla kroz Vojnić. Pripadnici civilne policije, koja nas je preuzela od vojne, donijeli nam sendviča i sokova. Noć duga kao vječnost, dremuckamo sjedeći ili stojeći. Dođe nekako i novi dan, s njim i autobus pred zgradu. Pokupiše nas trinaestoricu muškaraca i s nama u autobus. Tamo nam rekoše da idemo u Karlovac nešto potpisati, pa će nas vratiti u Vojnić. Ne diraju, ne biju, ne psuju. Od potpisa ne bijaše ništa, jer su nas provezli kroz Karlovac.
Netko reče da idemo u Ozalj. Nikad čuo, bio ili vidio. Autobus stade pred nekom školom. Dočeka nas neki vojničić, metar i žilet. Dobro naoružan, a u ruci drži nekakav papirić. Opsova nam četničku majku, pa pokaza papir: “Ovo vam je srpska himna i najebali ste ako je ne naučite pjevati!”

Ozalj

Odvedoše nas pod hladan tuš da nam smrznu nadu u povratak, pa opet obukosmo onu odjeću koju smo skinuli. Odatle nas odvedu u sportsku dvoranu. Uz zidove prostrte strunjače. Na njima već dosta ljudi. Natjeraše nas da sjednemo, ali zabraniše da se leđima naslonimo na zid i rukama na pod. Pod kakvim carem su služili ovi pripadnici vojne policije kada kažnjavaju na ovaj način? Naoko nitko nikoga ne dira, ljudi mirno sjede. Za nekoliko minuta saznaš da je to veoma bolan položaj. Bole leđa, bole noge, ukoči se vrat, a ne smijemo mijenjati položaj ni prigovoriti. Neke ljude dovode izubijane, da im je lice modro od udaraca. To je samo ono što se vidi. Ima modrica i na leđima, rukama i nogama. Kada neki tuku, tuku bez obzira i bez milosti. Ima policajaca koji se, dok ispituju, ponašaju vrlo korektno. Kao na ruletu, sreća je ako te dopadne takav. A oni drugi rasturaju. Ja sam imao sreću da moji ispitivači ne tuku. Ljute se ako im ne odgovoriš ono što žele znati, ali ne biju.

Bilo je i tužnih događaja. Tužnih i pomalo smiješnih. Jednog čovjeka, koji nije želio reći svoje pravo ime, gotovo su dva dana držali u ćošku, licem okrenutim prema zidu. Odvedu ga na ispitivanje. On tvrdoglavo neće da kaže ime, a oni ga tvrdoglavo vraćaju u ćošak. I danas mi je ta slika svježa. Na bijelom zidu njegov smeđi kaput, sve ostalo je nestalo. Nema lica, nema tijela, samo kaput kao da je obješen na zidu. Pitali smo se zašto čovjek sebe ne riješi bijede i kaže im ime. Nije htio, nije mogao ili je bio toliko traumatiziran da je zaboravio i vlastito ime.

Među policajcima je bio neki Marin, koji je prije rata radio na pumpnoj stanici u Vojniću. Znao je ostajati i po dvije smjene da bi neke svoje kolege spriječio da se iživljavaju na zarobljenicima. Ni on nije mogao pomoći kada je jedan dan u dvoranu ušao nekakav rmpalija u civilu. Na njemu zategnuta majica na snažnom tijelu, bijele bermuda pantalone do blizu koljena, a na nogama tenisice. U ruci motorola. Kako je ušao, počeo je tući. Ne rukama kao čovjek, nego nogama, kao da je, ne daj bože, konj. Bije ako gledaš, bije ako ga ne gledaš, bije onako nasumice. Nekog udari nogom u leđa, nekoga u grudi, nekoga u glavu. Bije bez nekog reda, bez riječi. Ostali policajci kao hipnotisani, samo gledaju i šute. Do tada su igrali košarku, a sada se ukipili. Bijela majica, bermude i noge u tenisicama kako uđoše, tako i izađoše. Kao da je neki zločesti duh ušao u dvoranu i nestao. Nikada nisam saznao tko je bio taj premlaćivač.

Mijesili ga k’o pitu
Najviše batina na ispitivanjima dobio je jedan mladić iz Tušilovića. Njega su mijesili na ispitivanjima k’o da je pita. Zapamtio sam priču jednog Vojnićanina koji je sav modar u licu doveden u dvoranu. Njega su dvojica hrvatskih vojnika zatekli kada je izlazio iz šume jer je zaostao za kolonom koja se uputila prema Topuskom. Najprije su ga dobro izudarali, kako se to radi s neprijateljima. Kada su ga propustili kroz šake, svratili u kafanu na Biljegu, malo popili i krenuli u Vojnić da ga predaju policiji. Do Vojnića nekoliko kilometara, pa su imali vremena da svrate u još poneku kuću i nešto popiju. Onako s nogu i sva trojica. Na pola puta sretnu ih neki drugi vojnici i traže da im predaju zarobljenika da ga vode u kukuruze, da ga ubiju. Ova se dvojica, malo pripiti, uzjogune i ne daju svoju lovinu. Jedan od njih reče: “Ako hoćete da ubijete četnika, uhvatite sebi drugoga. Mi ovoga ne damo. On je naš.” Zarobljenik je sebe već bio vidio pored svetog Petra. Spasi ga inat polupijanih glava, a možda i ljudskost ovih vojnika. Ima svakakvih ljudi na ovom svijetu. Nisu svi isti i dobro je da je tako.

Nakon dva-tri dana počeše prozivati. Jedni idu na lijevu, a drugi na desnu stranu. Nikome nije lako. Strah od nepoznatog. Šapuću ljudi da one desne vode na strijeljanje, a one lijeve bog te pita. Do nas ne dopiru nikakvi pucnji, pa se kao umirimo. Ovdje je teško brojiti dane i datume. Pamte se po batinama ili drugim nedaćama. Nakon nekoliko dana prozvaše i mene. Ne znam bijah li tada lijevi ili desni. Nema se kada misliti. Staviše nam lisice na ruke. Jako žulja, majku im i lisicama i onome tko ih izmisli! Strpaše nas nekolicinu u kampanjolu. Kuda nas vode, ni sami ne znamo.
Put nije dugo trajao. Kada smo izišli iz vozila, uvedoše nas u zatvor. Rekoše nam da je to u Karlovcu. Zatvor k’o zatvor, u njemu nema slobode. Ali, ovo je istražni. Kakav je to zatvor, oca mu očinskog? Za osam dana provedenih u njemu dobro sam saznao kakav je.

Smjestiše nas osmoricu u jednu ćeliju, odvedoše nas na kupanje, pa kod doktora. Doktor neki namćor, namrgođen kao da smo do maloprije pucali na njega i njegove. Za njega je, kažu, dosta da zatvorenik hoda; već je zdrav i sposoban za ispitivanje. U ćeliji nema kreveta nego neki ležajevi. Kasnije će biti i kreveta, kada se poveća broj zatvorenika. Neki pravosudni policajac crvenkaste tršave kose, crvenog lica, gromada od čovjeka, kaže da je on komandir i da njega i druge komandire moramo slušati i poštovati. Mene odredi za sobnog starješinu i reče: “Moraju te slušati. Ako neće, udari ih. Ako ti nećeš njih, onda ću ja tebe.” Kaže mi još da ću morati, kada komandir ulazi, podnijeti raport, koji se od danas ne zove raport nego prijavak. “Hajde, učo, da vježbamo”, on iziđe van, pa se vrati, a ja zbunjen i uplašen grunem k’o iz topa: “Druže komandire…” Kada sam shvatio što rekoh, očekivao sam da će me udariti. On se, mulac, samo nasmija i reče: “Učo, nema toga više. Hajde, ponovno.”

Šutnja nije zlato
Nije tukao, ali je ismijavao zatvorenike. Kada je odlazio, dade nam domaći zadatak: dok on drugi put dođe, moramo naučiti hrvatsku himnu. Nije da nismo školovani, srednja škola je bila najniža, a ima i onih sa završenim fakultetom. Po sjećanju nekako sastavismo tri strofe, ali četvrtu, ma koliko prebirali po ćoškovima sjećanja, nikako da sastavimo. Bijaše to mučan dan. U zatvoru ne smiješ sjesti na krevet ili, ne daj bože, leći prije znaka za spavanje. Sjedimo na podu ili šećemo, ali nema čuda koje bi nam doturilo tu četvrtu strofu. Bogami se izmučismo, uzalud. I ova je himna prošla k’o srpska u Ozlju, služila je za zastrašivanje. Zato od tada uvijek oprezno ustajem kada je zasviraju.

U našoj ćeliji bijahu i dvojica iz Plaškog. Malo se zajebali, misleći da će tako biti bolje, kada su na ispitivanju rekli da nisu bili na prvoj liniji fronte nego na topovima, daleko od prve linije. Zaboravili momci da su topovi uništili Saborsko. Svaku večer su ih izvodili na hodnik i tukli. Jedan bi od njih vrištao pod batinama, a drugi je samo stiskao zube i ćutao. Ovog što je vrištao prestali bi tući, a šutljivog nastavili. Pa, neka mi sada netko kaže da je šutnja zlato!

Dovedoše u našu ćeliju nekoga crnomanjastog omanjeg vojnika, zarobljenika. Uhvatili ga negdje na Petrovoj gori. Uđoše dvojica komandira. Jedan je poznat po onome što kaže kada uđe u ćeliju, jer odmah s vrata viče: “Glavu dolje, ruke na leđa.” Tko ga ne posluša, dobije šamar. Pitaju onoga novajliju otkuda je. “S Kosova”, odgovorni nesretnik. Samo što je izgovorio, puče šamar. Bogami, ne samo jedan. Ovaj što bije kaže mu: “Majku ti tvoju, šta radiš ovdje? Vidiš ove ljude? Mi smo jedni na druge pucali četiri godine, braneći svatko svoje. Njih razumijem, ali ti, majku ti tvoju, došao s Kosova da za novac ratuješ protiv nas.” Opet odjeknu šamar. Bogami će ovaj jadnik dobro zapamtiti Karlovac jer su ga redovito tukli.

I sam sam se uvjerio da kada biju, biju gadno. Uđe u ćeliju onaj “glavu dolje, ruke na leđa”. Ja mu predadoh prijavak-raport, ali od straha ne rekoh svoje ime. “A još?” pita on. Izmucah svoje ime. Priđe mi i kaže: “Nisam zadovoljan.” Pa me opizdi šakom u stomak. Malo se zgrčih, ali ostadoh na nogama. To njemu ne bijaše po volji, pa me svojski opali još jednom, tako da odletih na strunjaču pored zida. Kao da je obavio ne znam kako važan posao, okrenu se i napusti sobu. Nikada nisam zapamtio ni kako izgleda ni kako se zove. Kasnije su mi rekli da je iz Topuskog: daleko mu lijepa kuća!

Remetinec A kategorije
Osmi mi dan opet staviše lisice, strpaše me s još nekolicinom ljudi u nekakav furgon, pa na put. Dovezoše nas pred neku kapiju. Opet zatvor, Remetinec. Odvedoše me u neku ćeliju u kojoj je već sedmero ljudi. Mene čeka osmi krevet. Za mnom se zatvoriše ćelijska vrata, a preda mnom nepoznati ljudi, koji se međusobno poznaju. Okrenem se prema vratima i ukočim: vrata iznutra nemaju kvake. Obuze me napad panike. Počeh šetati od vrata do prozora i natrag. Dugo, dugo nisam mogao prihvatiti istinu da sam zaista zatvoren i da u potpunosti zavisim o volji onih s druge strane vrata. Nervirao sam ljude svojom šetnjom, ali dugo nisam mogao prestati. Nekako prođu taj dan i noć. Ovdje vladaju zatvorska pravila. Ne smiješ ni leći ni sjesti na krevet prije znaka za spavanje. U ćeliji imaju četiri stolice, pa sjedimo na smjenu. Tako je i kada jedemo. Hrana je pristojna i redovita. Remetinec dođe kao hotel A kategorije u odnosu na Ozalj i Karlovac. Jednom tjedno kupanje i svaki dan dvosatna šetnja u dvorištu.

Remetinec

Prvi dan u dvorištu najdulje ću pamtiti. Iz okolnih ćelija, u kojima su civilni kažnjenici za razne prijestupe, pozdraviše nas psovkama. Psuju nam majku srpsku, četničku, Miloševića, Karadžića, a Martića se nisu ni sjetili. Rešetke ih sprečavaju da nas ne tuku. Kako je vrijeme prolazilo, psovki je bilo sve manje. Kao da smo se upoznali. Oni shvatili da uzalud psuju, a mi da nisu tako opasni. U Remetincu imate doktora, zubara, kantinu, telefon, a još ako imaš para… Nitko ne bije. Ponekad nekoga odvedu na ispitivanje. Dani gotovo isti. Oni koje vode na sud ne prolaze ispod tri godine zatvora, pa do pet ili deset i više, i sve to za pobunu protiv Republike Hrvatske.
Tako prođe 97 dana, Ozalj, Karlovac, Remetinec. Devedeset i sedmog dana bijaše 13. novembar 1995. Dođe komandir odjela, pruži mi neki papir i kaže da imam deset minuta da se spremim i napustim ćeliju. Pogledam papir, a ono rješenje o ukidanju pritvora. Kažu da nisam kriv za pobunu protiv RH i da mogu kući. Pred zatvorom sretoh suprugu koja mi je bila došla u posjet, pa se uz njenu pomoć vratih u Vojnić. A za onih 97 dana nepotrebno provedenih u zatvoru nikome ništa, pojeo vuk magarca.

Zabilježio: Milan Cimeša

Izvor: SNV NOVOSTI

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top