arrow up

Podijelite vijest:

Srbi u Zagrebu ne piju vodu iz bunara, ali nemaju pravo glasa

Hrvati ponovo nastavljaju sa svojim političkim cinizmom, iako ih stvarnost demantuje, ali oni i dalje koriste svaku priliku da napadaju Srbe

foto Pixell
foto Pixell

U jučerašnjem izdanju zagrebačkog Večernjeg lista je objavljen članak pod naslovom Zagreb je u pravu: Srbija ništa ne čini za nas, ako smo joj mi najveći problem, onda će lagodno ući u EU.

U članku je iznesen problem vojvođanskih Hrvata, koji se žale na potčinjen položaj i njihov tretman u Vojvodini.

Ivica Dulić, sekretar Udruženja Hrvatskog kulturno-povijesnog društva Matija Gubec iz vojvođanskog sela Tavankuta za Večernji je na dosta kontradiktoran način izneo problem u kome se nalaze, naglašavajući da apsolutno odobrava Hrvatsku blokadu Srbije na njenom putu ka Evropskoj uniji, jer je to način da se poboljša položaj Hrvata u Srbiji.

Tavankut ima 4500 stanovnika, od kojih polovinu čine Hrvati. Glavni problem predstavlja što selo u svim ulicama nema asfalt, vodovod, gas i ostale uslove za normalan život. Veoma je interesantno da Dulić iznosi samo problem s hrvatskog aspekta, pa se stiče utisak kao da ostali stanovnici sela uživaju u neuslovima, samo da bi Hrvatima bilo gore.

Istakao je da ipak u selu imaju osnovnu školu na hrvatskom jeziku, ali nije mu poznat razlog zašto Hrvati ne žele svoju decu da upišu u školu na hrvatskom jeziku.

Pitam se šta bi Dulić rekao da je Srbin u Hrvatskoj i da li bi mu asfalt i vodovod bio najveći problem.

Katolička crkva u Tavankutu, foto Pixell

Danas u Republici Hrvatskoj živi oko 200.000 Srba što je oko tri i po puta manje nego pre 1990. godine, kada su Srbi u Hrvatskoj bili konstitutivan narod, a danas su nacionalna manjina. Najviše Srba živi u gradu Zagrebu, nekoliko desetina hiljada. Iako su im asfaltirane ulice, ne piju vodu iz bunara, imaju vodovod, pa čak i grijanje, uskraćena im je sloboda govora, a neću preterati ako kažem i življenja, školu na srpskom jeziku da ne pominjem.

Svima je ako nikako drugačije, iz medija poznato kakvu hajku Hrvatska vodi protiv Srbije i Srba. Od negiranja srpskog identiteta, osporavanja čirilice, pa do iznošenja raznih neistina u medije. Neprijatno je čitati, a ne živeti u takvim okolnostima. Na sve moguće načine osporava se sve sa prefiksom srpski, pa makar to bile i čokoladice, koji mnogi Hrvati mogu sa sigurnošću reći potajno rado jedu.

Poznato je da i u socijalizmu Srbi u SR Hrvatskoj nisu imali svoje medije. Danas imaju, ali se postavlja pitanje koliko realno pišu i prenose svetu istinitu “sliku” iz Hrvatske. Kada je EU Hrvatskoj nametnula određene uslove koje treba da ispuni prema Srbima kao nacionalnoj manjini kao uslov njenog ulaska u EU, Hrvatske vlasti su da bi tome udovoljile narodski rečeno “odrešile kesu” i velikodušno finansirale sve što i jeste i nije trebalo,tj. sve što je bilo ko od Srba predložio. Što više predloga Srba, pogotovo međusobno neusaglašenih, to bolje. Hrvati su maltene bili spremni finasirati više glasila, nego što u Republici Hrvatskoj ima Srba, a na tragu one poznate, ako Srba u Hrvatskoj bude manje biće im utoliko bolje. Vođeni mišlju ma koliko da ih košta finansiranje, koštaće manje nego da se Srbi, taj poznati „remetilački faktor” vrate u Hrvatsku.

Hrvati iz Vojvodine nisu prognani, tako da ne postoji bojazan od njihovog povratka, niko im ne osporava školu na hrvatskom jeziku, a problem što deca neće u nju ostaje da sami reše.

Srbi s njima dele suživot i svakodnevne probleme, pa samo ostaje nejasno čemu radost zbog hrvatske blokade Srbiji na pregovorima za ulazak u EU, jer ako se vode hrvatskom logikom i njihovim političkim cinizmom, možda i Srbija “odreši kesu” pa “pruže” neki asfalt, ali nadajmo se svima, ne samo u “hrvatskim” ulicama.

Autor: Jovana Jovanović Kulaš

Izvor: NOVOSTI

NAJNOVIJE VIJESTI

Sadržaj

Autorica Zdenka Novak, rođena 26. novembra u Zagrebu u imućnoj jevrejskoj obitelji, istinitu

Izrael

“Što je u jednom imenu?”, kaže Julija kad čuje da je Romeo jedan

Zagreb

U Zagrebu nakon četiri godine! U početku sam osjećala samo umor i neku

S partizanima

Kad je početkom rujna Italija kapitulirala, na Sušaku je nastala prilična panika. Iako

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela sam

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu. Ja

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​