Sramota je teža od smrti

Datum objave: subota, 17 novembra, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Danijel Ozmo: Opljačkano seno ubijenih seljaka

Danijel Ozmo: Opljačkano seno ubijenih seljaka

Isto toliko volim srpski narod kao i hrvatski. Nisam nikad pravio razlike. Mati mi je s mlekom ulivala ljubav prema srpskom i ruskom narodu.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 23. novembra  2015. godine.

Dr je Špicer pitao:

-Ima li bolesnih, mi smo doktori, došli smo da bolesne pregledamo i lijekove damo. Jesu li vam djeca zdrava?

Šutjeli su i gledali na nas kao na izazivače, koji ih napastvuju.

-Da, ovo je dijete bolesno! Zašto ne kažeš, ženska glavo? – opet će dr Špicer zapitati i htjede dijete uzeti za ruku, da mu vidi puls. Žena naglo trgne dijete i stisnu ga uz svoje grudi, namrštivši čelo.

-Zdravo je! Ne trebam vaše pomoći.

-Zašto?

-Ja vas nisam zvala! Idite, otkud ste došli! – žene se narogušile kao kvočke.

Pajo me povuče u stranu.

-A? Što kažeš?

-Divim se, divan je naš narod!

-Vidiš što je srpski narod!

-Moj je i srpski narod i ja se ponosim njim!

-Mi ovdje nemamo posla.

Dr Špicer želi da stupi pošto – poto u kontakt sa svijetom. Ako doznadu da nismo nikoga pregledali, dovoljan je razlog za Gradinu.

-Ali, ljudi, mi moramo pregledati vaše bolesnike, i mi smo zatočenici i naređeno nam je. Ako vasne pregledamo, otići će nam glave. Razumijete li? Vi ne znate što je ovo!

-Zatočenici? – žene su se kao prenule.

-A gdje ti je tvoja obitelj?

-Moja? Pod crnom zemljom! – tužno je izrekao, naglašujući slovo „r”, dr Špicer, i duboko uzdahnuo.

Žene su zinule. Počele su se pogledavati, njihovo se lice promijenilo, oteglo, oči navlažile!

-Siromah!

-Jadnik!

-Pa ovo, bilo je do jučer zdravo, pa na ovoj kiši i studeni prozeblo i uhvatilo nazeb. Ništa drugo! Možeš ga i pregledati, ako baš imaš volju.

Žene su popustile. Počeli smo pregledati djecu i davati im lijekove. Stale nas žene ispitivati:

A jesi li ti pravoslavni? Sigurno jesi, kad ti je prezime Nikolić.

Što da joj kažem? Isto toliko volim srpski narod kao i hrvatski. Nisam nikad pravio razlike. Mati mi je s mlijekom ulijevala ljubav prema srpskom i ruskom narodu: „To su ti isti kao i Hrvati, ista krv, isti jezik, ista ćud, ma jednaki kao blizanci. Samo su ih popovi razdvojili, a najviše onaj naš. Oni siju razdor i mržnju”, govorila mi je, još dok sam bio dijete, mati, prosta žena, seljanka iz Bugojna.

Kad su u bivšoj Austriji upisivali podatke u vojni protokol, začudio se pisar: i prekrižio „R. katholisch” i stavio ,,serbisch-orthodox”. Tako su me kasnije uvijek prozivali. Nisam ispravljao. Poslali me s drugim Srbima iz Rogatice, iz Sarajeva.

-Nine, ovdje ti piše da si Srbin i pravoslavan – začudio se Bogdan Strahinjić iz Žepča.

-Neka pišu!

A ovoj Srpkinji iz Crkvenog Boka što da kažem? Istinu, naravno!

-Ti misliš da sam Srbin. Nije lako danas Srbin biti, ali niti Hrvatom od muke gledajući ove zvijeri, ove razbojnike ustaše, koji kažu da su Hrvati. A hrvatska država, „hrvatska vlast?” Mora ti srce pući! Sramota je teža od smrti.

-E, jest.

-Eto, prevarila si se, ja sam Hrvat.

Žena iskolačila oči u mene i trgnula se natrag.

-Hrrrvat?! – dugo nije mogla doći k sebi.

-Ama i Hrvate morat ćemo prorešetati i vidjet ćemo, tko će se sve zvati Hrvatom. A i ono „katolik”, i to ćemo temeljito promijeniti iz rimskoga u ninskoga katolika. Vidjet ćeš, samo ako se odavle spasimo.

Žena je dolazila k sebi. Kao odsutna duhom, promrmljala je:

-Čuli smo da i Hrvate kolju i ubijaju kao i naše Srbe. Ej, brate, da mi je ostati živa pa da kažemo narodu!

-Kad vas sinoć nisu poklali, a ovoliko se brinu za vas, netko im je pomrsio račune.

-Pa eto, ako nas Gospod iznese odavle, pa svratite u naše selo. Ta valjda vas neće poklati.

Rukovali smo se. Ha otečenim očima zacaklile su joj se suze.

-A gdje je familija?

Odmahnuo sam rukom.

Preko žice mukala je njihova stoka, gladna i žedna, bola se razdražena među sobom. Ljudi su gledali i prepoznavali svoje krave, volove. Krave nabreklih vimena neprekidno su i tužno mukale.

-Maculjo moja, draga moja! – zvala je jedna žena kravu, hraniteljicu svoje djece, lamala je rukama i plačući naricala neprestano.

-Kad bi u pitanju bila Maculja, jadna ženo, ni po jada. Ali prije će tebe zaklati i tvoju djecu, nego tvoju Maculju. Nećeš je više trebati – šapuće mi Pajo u uho.

Ustaše su „velikodušno” uzele jednoga vola iz dotjerane stoke iz Crkvenog Boka i zaklale ga za narod.

Nešto se poremetilo u državi Endehaziji!

Poslije podne digli su narod i njegovu stoku, koliko je još ostalo, i potjerali natrag u Crkveni Bok.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od  izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Politika, petak 18. septembar 2015., str. 14

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Jasenovac – Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top