Osim neshvatljivog zaborava, nemara i nemanja odnosa prema stradanju predaka, najgore što može da se desi je da i sami zaboravimo da smo pravoslavni.
Piše: Zorica Đoković
Ne zaboravimo da su naši preci stradali samo i jedino zato što su bili pravoslavni. Ne što su bili bogati ili siromašni, pismeni ili nepismeni, crnci ili bijelci, već vjernici Istočne crkve.
To je bio jedini kriterijum koji je određivao život ili smrt.
Dželatima nije bilo toliko važno ni da li su žrtve Srbi, jer, ukoliko bi ih pokrstili po obredu Zapadne crkve, vremenom bi gubili identitet, zaboravljali često ko su i šta su i stapali se sa krvnicima.
Krvnici su bili i bogati i siromašni, pismeni i nepismeni, ali gotovo listom vjernici Zapadne crkve.
Naši su stradali jer su praktikovali, tj. živjeli svoje pravoslavlje – pričešćivali se, ispovijedali, postili, slavili krsnu slavu primjereno, dostojno svetitelja kog proslavljaju, poštovali svoje umrle, čuvali brak i porodicu, jednom riječju – živjeli pravoslavnim crkvenim životom vijekovima unazad.
Zato su imali snage i blagodati da istraju u svemu što ih je snalazilo, da budu časni junaci, vrhunske vojskovođe, svjetski naučnici, veliki pisci, a izrodile su srpske majke i popriličan broj svetitelja.
A pogledajmo nas, njihove potomke, kojima je sve preče i važnije od Hrista i koji ni prema čemu svome nemamo odnos – ni prema pravoslavlju, ni prema ćirilici, ni prema sopstvenoj baštini, jeziku, potomstvu, budućnosti.
Osim neshvatljivog zaborava, nemara i nemanja odnosa prema stradanju predaka, najgore što može da se desi je da i sami zaboravimo da smo pravoslavni. Ali ne onako, nominalno, tek da se zna da nismo neki drugi. Činjenica, a nikako slučajnost, da smo dio vaseljenske pravoslavne crkve, je ono što je bitno odredilo naš identitet i duboko je utkano u sve srpsko.
Odlučujući sami sebe od pravoslavlja, uskraćujemo sebi i pravo na identitet, i, u pokušaju da budemo sve što možemo, a ne ono što zapravo jesmo, ostajemo najčešće – ništa.
Zapitajmo se imamo li uopšte prava odbaciti ono zbog čega su oni stradali. „Svaki čovjek je dužan svome zavičaju“. Ali i precima.
Vezane vijesti:
Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.
Zašto ću poći na Jadovno – Jadovno 1941.