arrow up

Podijelite vijest:

Sjećanje na Snježanu (12) i Nevenku Crnobrnju iz Ravnih Kotara

U četvrtak 13. decembra navršava se 25 godina od stravičnog ubistva devojčice Snježane i njene majke Nevenke Crnobrnje u selu Donja Jagodnja. 

Foto: Banija onlajn

Tokom akcije “Maslenica” 1993. koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske ubijeno je 348 Srba – civila i zarobljenih boraca, među kojima 38 žena i petoro dece.

U ovom etničkom čišćenju su stradala sledeća srpska sela: Islam Grčki, Kašić, Smoković, Gornja i Donja Jagodnja i nacionalno mešovita sela: Murvica, Crno, Zemunik, Poljica, Islam Latinski,. Srbi iz tih spomenutih sela su prognani, mučeni, klani ili odvedeni u hrvatske logore (splitska Lora, šibenske Kuline i dr.) odakle se malo ko vratio živ.

Tog 13. decembra 1993. hrvatski vojnici su na svirep i okrutan način ubili Srpkinju Nevenku Crnobrnju (33) i njenu maloletnu ćerku Snježanu koja je imala samo 12 godina. Ubijene su na mučki način na svom kućnom pragu samo zato što su bile srpske nacionalnosti i zato što su ispovedale pravoslavnu veru. To im je bila sva krivica!

Cilj je bio pobiti i proterati svo srpsko stanovništvo, popaliti kuće i zgrade kako se izbegli Srbi ne bi mogli vratiti, a crkve i kulturne spomenike do temelja porušiti da bi se prikrio svaki trag da su u Ravnim Kotarima nekad živeli Srbi. Ovaj genocid nastavljen je do kraja 1995. a teror nije prestao do danas. Snježana Crnobrnja je imala samo dvanaest godina kada su tog hladnog, zimskog dana naoružani pripadnici hrvatske vojske izvršili napad na njeno selo i poubijali veliki broj civila.

Teško pokretna starica Vukosava Dragaš (75) masakrirana je u svojoj porodičnoj kući. Zveri u ljudskom obliku nisu imali milosti ni prema ženama, ni prema nepokretnim starcima a nisu bila pošteđena čak ni deca. Ubijali su čak i domaće životinje.

Sa brojnim povredama i tragovima mučenja pronađeno je i beživotno telo starice Nevenke Macure (65) a svirepo je ubijena i domaćica Nada Vrtača (48). Ništa toga dana nije slutilo na tragediju. Ljudi jesu živeli u neizvesnosti i bili su upoznati sa svim zločinima koje je počinila hrvatska vojska od 1991. ali nisu verovali da se njima nešto slično može desiti. Obavljali su svakodnevne kućne poslove, vredno radili ne bili makar na trenutak sklonili misli od užasa koje je rat donosio. Kao i svako dete i Snježana je volela da se igra, druži i da se zabavlja.

Bila je učenica osnovne škole, revnosan i vredan đak. Izuzetno talentovana i pametna devojčica, omiljena u društvu. Nesvesna zla koje se sprema, uživala je u zimskim čarolijama i sa nestrpljenjem čekala Novu Godinu i božićne praznike. Nažalost, nikada ih nije dočekala…

Zveri u ljudskom obliku, izvršili su napad na ovo malo selo i počinili krvavi pir. Videli su i znali oni da se radi o devojčici, nenaoružanoj, nemoćnoj, veseloj i nasmejanoj…videli su da je reč o učenici, detetu željnom igre i zabave. Ipak, su odlučili da se ne vode moralnim principima već Tuđmanovim naredbama. Otvorili su vatru na nedužno dete i tom prilikom počinili neoprostiv zločin.

Pucajući u devojčicu, pucali su moral, ljudskost, civilizaciju…isplivala je na površinu vekovima skrivana i duboko ukorenjena mržnja prema svemu srpskom. Svi snovi, sve želje i maštanja male Snježane nestale su u samo jednom trenu a porodici je ostala samo neprebolna tuga i večna crnina.

Umesto školskog, za Snježanu je te 1993. zazvonilo crkveno zvono. Nikada se nije vratila u školske klupe…ostale su nepročitane školske knjige, nepopunjene sveske, nerešeni školski zadaci….sa Snježanom je tog 13. decembra 1993. zaklopila oči i njena majka Nevenka kao i još nekoliko komšija. Selo je spaljeno i uništeno a mnogi životi surovo ugašeni.

U napadu hrvatske vojske na Jagodnju ubijeni su takođe i Vladimir Marčić (62), Olga Miljević (68), Božidar Жarković (54), Milovan Жarković (45),Nevenko Жarković (37), Saša Жarković (19)…

Za Snježanu i svu našu nedužnu decu nema mesta u kolektivnom sećanju današnje Hrvatske, o njima se ne piše u školskim udžbenicima, nema ih ni u knjigama o ratu, o njima se ne snimaju dokumentarni filmovi i emisije, u njihovu čast se ne organizuje “kolona sjećanja”. Njihova brutalna ubistva danas su tabu tema u Hrvatskoj i o tome se ne govori. Dželati nikada nisu odgovarali za počinjene zločine i danas oni slobodno hodaju pa čak i organizuju svečanosti povodom akcije “Maslenica” ne bi li se još jednom nasmejali u lice svojim žrtvama i narugali pravdi.

Za masovna ubistva civila i dece u Ravnim Kotarima do danas niko nije odgovarao. Za njihova imena i tužne sudbine baš niko u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ne zna. Snježana je u trenutku ubistva imala 12 godina baš koliko i devojčica Aleksandra Zec. Obe su ubijene u majčinom zagrljaju od istih zlikovaca, obe su stradale hladnog decembarskog dana…ali Snježanina okrutna smrt nikada nije dobila ni zrno medijske pažnje.

Štaviše, o Snježani Crnobrnji, dvanaestogodišnjoj devojčici iz Donje Jagodnje kod Zadra, nema TV priloga, emisija, pesama, pozorišinih predstava, nema ni fotografija koje bi kružile internetom, nema insistiranja na procesuiranju zločina- O Snježaninom svirepom ubistvu svedoče samo informacije koje je popisao DIC Veritas. Navode se ime, prezime, godine rođenja i smrti, mesto boravka i mesto smrti. I ništa više od toga. I četvrt veka nakon strašnog zločina, stradanje ove nedužne devojčice ostalo je u senci nekih drugih događaja.

Današnja Hrvatska nema apsolutno ništa što bi podsećalo na ubijene građane koji postradaše samo zbog srpskog imena i srpske nacionalnosti. Nema spomenika, komemoracija, izveštavanja. Nemaju vlastodršci sluha čak ni za ubijenu decu. Zadrom, Vukovarom, Zagrebom i čitavom Hrvatskom i danas paradiraju i slobodno šetaju ratni zločinci a vapaji žrtava odavno se ne čuju.

Izvor: Banija onlajn

Vezane vijesti:

Pusta zemlja Banija..

Luščani na Baniji– Volimo i čuvajmo naše običaje

NAJNOVIJE VIJESTI

Izrael

“Što je u jednom imenu?”, kaže Julija kad čuje da je Romeo jedan

Zagreb

U Zagrebu nakon četiri godine! U početku sam osjećala samo umor i neku

S partizanima

Kad je početkom rujna Italija kapitulirala, na Sušaku je nastala prilična panika. Iako

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela sam

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu. Ja

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​