Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Salamon Jazbec: PRVA MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O JADOVNU

Datum objave: ponedeljak, 25 jula, 2011
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Jadovno 2011

English

U organizaciji Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Gospić-Jadovno 1941, te suorganizaciji Instituta za savremenu istoriju iz Beograda i Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske, u vijećnici je banjalučkog Banskog dvora 23. i 24. lipnja 2011. održana Prva međunarodna konferencija o kompleksu ustaških logora Gospić-Jadovno 1941.
Uz pedesetak učesnika i sudionika ovog važnog skupa iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Izraela, Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Njemačke, Rusije, Austrije i drugih zemalja, u radu Konferencije sudjelovao sam u svojstvu predstavnika Margelovog instituta iz Zagreba. Prvog dana Konferencije, na poziv voditelja prijepodnevne sesije, a s obzirom na izočnost dr. Efraima Zuroffa (koji je bio spriječen prisustvovati Konferenciji zbog zdravstvenih razloga), govorio sam o potrebi kažnjavanja ratnih zločina iz doba Holokausta, te iz doba genocidnog stradavanja srpskog naroda u zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Moje izlaganje je koincidiralo s tjednom objave smrti ustaškog ratnog zločinca Milivoja Ašnera, koji je u 99. god. života nekažnjen umro u Celovcu, njegovom boravištu nakon bijega od hrvatskih pravosudnih vlasti s početka srpnja 2004. godine. Izlaganje je popraćeno s velikim interesom punog auditorija. Kao predstojnik predstojništva gradskog redarstva u ratnoj Požegi, Milivoj Ašner odgovoran je i za deportacije nevinih građana Požeštine u sustav ustaških logora Gospić-Jadovno, temeljem zločinačkog rasnog zakonodavstva i genocidne politike ustaške NDH.
Po mojem sudu, značaj ove Konferencije je golem. Zauzimanjem bivšeg direktora Arhiva u Karlovcu dr. Đure Zatezala, osnivača Udruženja dr. Dušana Bastašića iz Banje Luke, te potomka žrtava Jadovna i Metajne prof. dr. Dana Novaka iz SAD-a, spašeno je od zaborava i mjesto stradanja Židova i Srba na Velebitu i otoku Pagu, u prvom redu organiziranjem komemoracija u Jadovnom, obnovom i otkrivanjem spomen-ploče u uvali Slano (koja je dva dana kasnije ponovno razbijena), kao i obnovom, pa ponovnim otkrivanjem spomenika kod zloglasne Šaranove jame. Za njihove poticajne, stručne i aktivističke napore treba im stoga odati dužno priznanje.
Dr. Zatezalo je dobar dio svojeg radnog vijeka posvetio izučavanju tragedije Gospićkog sustava ustaških logora, što je rezultiralo dvama kapitalnim knjigama na tu temu. Na Konferenciji je imao duže uvodno izlaganje, a učesnici skupa su mu odali posebno priznanje za njegove napore u istraživanju i opisivanju jadovničke i paške tragedije s početka II. svj. rata na ovim prostorima. Prof. dr. Novak je u svoja dva posjeta Lici i otoku Pagu od studenog 2005. na neki način inicirao obnovljeni interes za mjesta stradanja židovskog i srpskog naroda, koji je pak motivirao drugog potomka jadovničkih žrtava dr. Bastašića da se ozbiljnije počne baviti tom problematikom, što je rezultiralo osnutkom Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava ustaških logora Gospić-Jadovno 1941. krajem 2009. godine u Banjoj Luci. (Četvrta osoba koja je dobar dio svojeg života posvetila spašavanju sjećanja na paška stradanja Židova i Srba 1941. pjesnik Ante Zemljar preminuo je početkom kolovoza 2004. godine.) Obojici je Konferencija također odala priznanje i zahvalnost na svim naporima za nezaborav žrtava ustaškog sustava logora Gospić, prvog logora smrti u zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je postojao od 11. travnja do 21. kolovoza 1941.
Slijed sustavnog masovnog ubojstva nedužnih ljudi u ratnoj Hrvatskoj nema diskontinuiteta i traje do 22. travnja 1945. i proboja posljednjih jasenovačkih logoraša, jer su zadnji logoraši s Paga i Jadovna, ujedno i prvi logoraši Jasenovca. Prema dugogodišnjim istraživanjima dr. Zatezala, za sveg postojanja gospićkog sustava logorâ smrti u dosad evidentirane 33 bezdane jame na Velebitu, od kojih je Šaranova jama kod Jadovna progutala najviše žrtava, te samog logora Gospić (zatvor, sabiralište na željezničkoj stanici), logora Ovčara pokraj Gospića, zatim logora kod Risove Glave, logora Slano i logora Metajna, i logora Stupačinovo kod Baških Oštarija, ubijene su ukupno 40.123 osobe (38.010 Srba, 1998 Židova, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet Muslimana, dva Mađara, dva Čeha, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac).
Konferencija se nije zadržala samo na neposrednoj jadovničkoj i paškoj tragediji, već je ta problematika postala polazište za raznorodna stručna izlaganja, što za svoju osnovicu imahu pamćenje, sjećanje i proučavanje genocida, Holokausta, ali i povijesni revizionizam, koji poput pošasti hara istočnom Europom, od Baltika do Crnog mora, pri čemu Balkan nije izuzetak, Hrvatska napose – a čemu posvetih svoje dvije knjige 2008. i 2010. godine, od čega je ona prva (Magnissimum crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata) ujedno i prva knjiga na Balkanu o toj tematici koja nas sve toliko brine.
Dr. Đuro Zatezalo iz Karlovca izlagao je prvog dana prijepodne svoj referat „Jadovno – Kompleks ustaških logora-stratišta 1941.“ Kroz taj rad dao je iscrpan pregled osnutka, postojanja i rasformiranja sustava ustaških logora na Velebitu i otoku Pagu. Nakon njega je išla konferencijska sesija pod nazivom „Sjećanje nije dovoljno“ pod predsjedanjem novoizabranog naslovnog episkopa lipnjanskog i patrijarhova vikara vladike Jovana (Ćulibrka) iz Jeruzalema, predstavnika Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, koji je učesnike skupa obavijestio da je Prva međunarodna konferencija o Jadovnu, odlukom uprave Yad VaShema uvrštena u prvi razred važnosti međunarodnih znanstvenih skupova o Holokaustu.
U okviru prve sesije izlagali su: predsjednik Saveza jevrejskih opština Srbije Aleksandar Nećak (referat „Sjećanje nije dovoljno“); bivši predsjednik Saveza jevrejskih opština BiH i stručni savjetnik na Hebrejskom sveučilištu iz Jeruzalema Ivan Čerešnješ (referat „Sjećanje kao ideologija u društvima koja se mijenjaju – ‘Nikad više’ kao paradigma sjećanja na Holokaust’“); predavač s Bečkog univerziteta politologinja dr. Ljiljana Radonić (referat „Rat sjećanja na postjugoslavenskom prostoru“), a sveučilišni predavač na katedri političkih znanosti s Ball University iz Sjedinjenih Država dr. Francine Friedman pročitala je pismo Konferenciji izvršnog direktora Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema dr. Efraima Zuroffa (koji je trebao održati referat „Značaj pravde poslije Holokausta u Istočnoj Europi nakon pada komunizma“), nakon čega sam progovorio skupu o Slučaju Ašner i značajnim društvenim porukama koje odašilje njegovo nekažnjavanje u Hrvatskoj i Austriji.
Referat A. Nećaka dade neke pouke koje valja izvući iz svega što je proteklih desetljeća učinjeno i neučinjeno po pitanju očuvanja sjećanja na Holokaust u Srbiji i drugdje na Balkanu, s rezimeom – sjećanje nije dovoljno. Uz sjećanje i obilježavanje, ne treba zanemariti istraživanje i edukaciju, osobito u svjetlu činjenice da je već prošlo 66 godina od kraja II. svj. rata, pa mlade generacije nisu u dovoljnoj mjeri svjesne svih događanja na ovim prostorima 1941-45. „Kad jedno društvo ne educira mlade, stvara mogućnost i otvara prostor za pojave netolerancije, ksenofobije, rasizma, mržnje i antisemitizma“, kako je istaknuo u svom radu. Uz to, u svom referatu dr. Zuroff još dodaje da je potrebno i dovođenje zločinaca iz doba Holokausta pred lice pravde, osvješćivanje momenta kolaboracije, prihvaćanje krivice, ali i restitucija.
Čerešnješ je uz pomoć bogate i krajnje upečatljive videoprezentacije nastojao objasniti kako „premostiti historiju i kolektivno pamćenje Židova i nežidovskih zajednica koje postoje u istom okruženju“. To je i konkretno izložio na primjerima (ne)očuvanja židovskih grobalja i monumenata iz NOB-a, odnosno obilježjima stradanja Židova u II. svj. ratu na Balkanu, kao i genocidnih stradanja Srba, te drugih naroda.
Vrijedan referat dr. Radonić izazvao je reakcije i plodnu diskusiju, replike i pojašnjenja, što je iznimno korisno i što daje dodatnu dimenziju zanimljivosti ovakvim skupovima; karakter Konferencije bez određenih kontroverzi ne bi bio potpun, a oblik markantan. Temeljna teza referata Ljiljane Radonić jest da „pojedinci i kolektivi sjećanje na prošlost koriste za svrhe sadašnjosti, pamte samo one događaje koje mogu ugraditi u svoju sliku o sebi ili vlastitoj grupi“, uz finalnu zapitanost, hoćemo li se „u ‘ratu sjećanja’ uspjeti udaljiti od argumentacije da uvijek samo ONI manipuliraju prošlošću, dok smo MI samo nevine žrtve“. Vjerujem da bi njezin referat izazvao iste reakcije i da je održan pred drugom publikom u Zagrebu ili Beogradu ili Sarajevu, Ljubljani, Skopju, Novom Sadu, Podgorici, Prištini, Mostaru, Splitu, Osijeku ili Dubrovniku, Rijeci, Puli… Iz te perspektive shvaćanja problematike, ne treba čuditi da se jedna „strana“ osjeća pogođenom, iako ne bi trebala, jer su sve strane na podjednak način tangirane, govori se u biti ono, što je već na primjeru pokazano i objašnjeno u knjizi dr. Radonić iz 2010. godine Krieg um die Erinnerung – Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards (koju sam tom prilikom i dobio od autorice, a ona pak moju drugu knjigu Sociologija hrvatskog revizionizma). U knjizi se inače spominje i moja prva knjiga, te moj prijedlog da se Spomen područje Jasenovac i Spomen područje Donja Gradina proglase od UN-a eksteritorijalnim područjem, te ujedine, pa stave pod zaštitu UNESCO-a i međunarodne zajednice, jer se radi o mjestu jedinstvenog logora iz II. svj. rata, koji naprosto zahtijeva da se objedini i u sjećanju, obilježavanju, edukaciji i njegovoj neposrednoj zaštiti.
Druga sesija „Izvori, dokumenti i svjedočanstva“ održana je pod predsjedanjem direktora Instituta za savremenu istoriju iz Beograda prof. dr. Momčila Pavlovića, a na njoj smo imali priliku odslušati referate: mr. Jovana Ćulibrka iz Jeruzalema („Memoari, autobiografije i biografije pripadnika savezničkih misija u okupiranoj Jugoslaviji kao izvori za istraživanje 1941. godine i Jadovna“); talijanska povjesničarka i urednica TV-kuće RAI World Mila Mihajlović („Talijanski izvori – Dokumenti o masakru Srba u Dalmaciji, Lici i Kninskoj krajini /1941-1943/); te pravoslavni sveštenik i vojni vikar u Armiji BiH Dragan Šućur („Stradanje sveštenstva Srpske pravoslavne crkve u sistemu ustaških logora Jadovno-Gospić 1941. godine“).
Doktorant na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu mr. Jovan Ćulibrk naglasio je u svom vrsnom referatu značaj recentnih otvaranja arhiva koji su dosad bili nedostupni, pa čak i nepoznati. Kako navodi: „Posebno značajnu grupu izvora čine oni čiji su autori ili protagonisti Židovi iz Palestine koji su učestvovali u različitim britanskim misijama, najčešće onim koje je organiziralo MI9, obavještajno odjeljenje koje je bilo specijalizirano za spašavanje oborenih pilota. S obzirom da je u njihov zadatak ulazilo i spašavanje Židova koje zateknu na teritorijama na kojima su djelovali, oni su obraćali pažnju na stratišta i logore.“
Referat Mile Mihajlović je bio najiscrpniji od svih koji su izloženi na konferenciji, uz uvodni referat dr. Zatezala. U njemu je iznešeno iznimno mnogo novih saznanja, između ostalih i o Jadovnu i stratištima na Pagu, a do kojih je došla istražujući kroz više godina talijanske vojne arhive u samoj Italiji. Njezino obimno istraživanje se nastavlja. Očekujemo nove rezultate i rezimee u stručnim publikacijama koje priprema.
Sveobuhvatan je bio i referat banjalučkog sveštenika Dragana Šućura o stradanju pravoslavnog sveštenstva u sustavu ustaških logora Jadovno-Gospić 1941. Prema njegovim podacima, u nekoliko mjeseci postojanja logorâ, u njima je ubijeno: dva arhijereja, pet jeromonaha, 56 sveštenika, dva đakona, dva kaluđera, dva bogoslova i jedan pravoslavni teolog.
Treća sesija prvog radnog dana Konferencije „Kontekst Drugog svjetskog rata“ održana je pod predsjedanjem akademika Nikole Popovića. Referati: povjesničar dr. Kiril Feferman s Moskovskog Centra za proučavanje Holokausta i član Komisije za dodjelu medalja pravednika među narodima Yad VaShema („Nacistički ‘Divide et impera’ – Usporedba sovjetskog i jugoslavenskog slučaja 1941. godine“); povjesničar dr. Filippo Petrucci s Univerziteta u Cagliariju („Talijanska okupacija Tunisa i Jugoslavije: Razlike i sličnosti u odnosu prema Židovima“); te povjesničar prof. dr. Raphael Israeli s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu („Islam na Balkanu pod njemačkom okupacijom“).
Dr. Feferman je izložio zanimljiv referat uz projekciju nekoliko ekskluzivnih kratkih filmova iz ruskih arhiva o ulascima nacističke vojske u pojedine gradove okupirane Europe, pa tako i u Zagreb i Sarajevo.
Dr. Petrucci je također imao interesantan referat o sudbini i različitim sudbinama pojedinih židovskih zajednica u Tunisu, Alžiru i Jugoslaviji, te različit tretman dvije zajednice u Tunisu, autohtonih tunižanskih Židova i židovske zajednice talijanskih Židova u Tunisu, porijeklom iz Livorna.
Dr. Israeli je izložio treći zanimljiv referat o stavu islamske zajednice u II. svj. ratu na Balkanu naspram Židova i Srba, te utjecaja jeruzalemskog muftije na promjenu dominantnog stava muslimanske zajednice Bosne i Hercegovine od kritiziranja, pa i odupiranja ustaškom i nacističkom teroru nad Srbima i Židovima u Bosni i Hercegovini – što je bilo iskazano u rezolucijama pojedinih muslimanskih zajednica po gradovima (Margelov institut posjeduje takvu rezoluciju iz Banje Luke od 12. studenog 1941) – pa sve do aktivnog učešća u ustaškim i nacističkim postrojbama koje su išle i na Staljingrad, ali i vršile masnovna zločinstva nad Srbima i Židovima u Bosni i Hercegovini (Handžar-divizija).
Zadnja sesija prvog radnog dana „Jadovno u politici i ideologiji NDH“, pod predsjedanjem stručnjakinje za politiku Istočne Europe, s naglaskom na područje bivše Jugoslavije, politologinje prof. dr. Francine Friedman s Ball State University iz SAD-a, referate su održali: povjesničar dr. Milan Koljanin viši stručni suradnik Instituta za savremenu istoriju iz Beograda („Logor Gospić u hrvatskoj nacionalno-rasnoj politici 1941. godine“); te dr. Mladenka Ivanković viša stručna suradnica Instituta za noviju istoriju Srbije i savjetnik Jevrejskog istorijskog muzeja iz Beograda („Jadovno – ‘Arijanizacija kulturnog ozračja ‘ Nezavisne Države Hrvatske – Jevrejski intelektualci i studentska omladina među prvim žrtvama masovnih egzekucija“). Odlični Referati dr. Koljanina i dr. Ivanković dadoše jasnu i široku ilustraciju pozadine i višedimenzionalnosti ustaške rasne i nacionalne politike, odnosno ideologije netom nakon stvaranja zločinačke NDH, ali i kasnije.
Početna sesija drugog radnog dana Konferencije „Kaleidoskop uvida“, pod predsjedanjem dr. Filippa Petruccija, nije imala najavljeni referat direktorice nevladine udruge građana iz Zagreba CENDO dr. Melite Švob („Židovi stradali u Jadovnom“), koja nije prisustvovala Konferenciji iz zdravstvenih razloga – kako je obznanjeno – a referat višeg kustosa Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Kragujevca dr. Jovana Mirkovića, pročitala je na kraju pete sesije druga kustosica Muzeja žrtava genocida iz Beograda („Žrtve rata 1941-1945. rođene na području Bosanske krajine prema do sada izvršenoj reviziji popisa iz 1964. godine s posebnim osvrtom na stradanje starijih lica i stradanje u logoru Jadovno“). Petu sesiju otvorio je vrlo informativan referat dr. Nikole Žutića s Instituta za noviju istoriju Srbije iz Beograda („ Ličko krvavo ljeto 1941: Rimokatolički inspiratori i izvršitelji genocida“). Najavljeno je tiskanje zbornika radova pristiglih na Konferenciju po pozivu organizatora i znanstvenog odbora, pa ćemo vjerojatno imati prilike upoznati se i s referatom koji je trebala na skupu izložiti dr. Švob. Djelomično je, međutim, temu već pokrila dr. Mladenka Ivanković svojim izvrsnim referatom.
U svom referatu, dr. Žutić daje povijesni kontekst Like, sredine u kojoj je bilo moguće s nastupom ustaške NDH organizirati prve logore smrti na Balkanu. Pojašnjava razloge zbog čega je to tako, odnosno, zbog čega je baš u Lici počelo s prvim masovnim ubojstvima Srba i Židova, te organizacijom logorskog sustava ubijanja tih naroda na našem dijelu Europe. Osvjetljava i ulogu Rimokatoličke crkve u tom genocidu. Ističe da su od Hrvata u zločinačkoj NDH prvi stradavali „unitarni liberali“ i „jugoslavenski nacionalisti“, a tek zatim komunisti.
Iza predavanja dr. Žutića, na red je došlo vrlo emotivno izlaganje, obilato humanističkim porukama, od strane sveučilišnog predavača matematike prof. dr. Dana Novaka s Ithaca Collega, New York (Sjedinjene Države) o stradanju njegove obitelji u Jadovnom, u Metajni i kod Karlobaga 1941, te njegovom prolasku istim putevima 2005. godine, u potrazi za istinom o tim strašnim događanjima koja su se zbila prije njegova rođenja 1949. godine u Izraelu. Uz predavanje je bila videoprojekcija postaja njegova puta na Jadovno i Pag. Kad je nakon mnogo muka i traženja, napokon pronašao zapušten lokalitet Šaranove jame na Jadovnu, Dani je na rubu grotla strašne jame ostavio u znak obilježja tog mjesta i kao spomen na stradanje svoje obitelji jedan upaljač s Davidovom zvijezdom iz svojeg džepa. To je bio trenutak koji mi je potjerao suze na oči. Taj jednostavan znamen govorio je više od riječi.
Dani je vrlo dojmljivo izložio muke svoje porodice koja dugo nije znala potpunu istinu o sudbinama svojih članova, pa je ta mučna tajna pritiskala svakidašnjicu svih članova obitelji, sve dok on sâm, ne izdržavši pritisak neznanja, dvije godine nakon smrti svoje mame rođene Zagrepčanke Zdenke Novak rođ. Steiner nije odlučio da krene iz Amerike u istraživački posjet Hrvatskoj i razjasni gdje su i kako stradali njegova baka, teta, brat njegova oca i prvi suprug njegove majke. Iako je rođen poslije rata, u znak osobite solidarnosti sa žrtvama i kroz transcendentalni moment povezanosti i svojevrsnog plemenitog poistovjećivanja s njima i njihovim stradanjem, Dani Novak je svoje izlaganje naslovio „Preživjelo dijete logoraš – Osobno sjećanje i preneseno iskustvo“. Margelov institut je 9. prosinca 2010. godine održao prvu hrvatsku promociju knjige Zdenke Novak Kad se nebo srušilo, čiji je i distributer, osam godina nakon izlaska knjige i sedam godina nakon smrti autorice. Na kraju referata dr. Novak poručuje: „Vrijeme je da istina izađe na vidjelo, da se zaliječimo i oprostimo. Povijest se ne mora ponoviti.“ Bilo bi dobro kad bi svijet čuo i usvojio riječi tog plemenitog pojedinca.
Iza dr. Novaka, nadahnuto i značajno predavanje održao je član Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu dr. Vladimir Umeljić iz Mainaschaffa, Njemačka („ Socijalno-psihološki aspekti fenomena genocida u svjetlu teorije definicionizma“). Dr. Umeljić zaključuje: „Statistički gledano, većina počinitelja jednog genocida su ‘normalni’ ljudi i teško da će jedan normalan čovjek poželjeti ili učiniti zlo svojoj majci, bratu, sinu ili supruzi. Dovesti jednog ‘normalnog’ čovjeka, dakle, dotle da u svojoj bespomoćnoj žrtvi u trenutku vlastitog teškog kriminalnog i nemoralnog akta (mučenje, ubistvo) ne vidi svoju majku ili svoje dijete, svog brata ili svoju sestru, podrazumijeva jedan visok stupanj psihagogičnog uspjeha redefiniranja dotične žrtve – to žrtveno biće za počinitelja u tom trenutku nije ljudsko biće, te njegova vlastita radnja za njega nije ni kriminalna ni grešna.“
Konferencija je zaključena u subotu, 24. lipnja popodne, a u večernjim satima istog dana održana je promocija dvije memoarske knjige talijanskog senatora i dugogodišnjeg gradonačelnika Latine 90-godišnjeg Aimonea Finestre, koji je upravo najzaslužniji što istina o ustaškim logorima smrti Slano i Metajna nije zataškana, jer je kao mladi dočasnik na čelu karabinjerskih jedinica nakon talijanske reokupacije te okupacijske zone naložio ekshumaciju leševa muškaraca, žena i djece iz masovnih grobnica na Pagu, te njihovu službenu obdukciju i kompletno stručno evidentiranje. Margelov institut je u posjedu obaju knjiga.
Na Konferenciji su sudjelovali brojni novinari i urednici dnevnih i tjednih novina, te nekoliko izdavača iz Bosne i Hercegovine i Njemačke, književnici i publicisti, a među slušateljima su bili u zamjetnom broju kroz oba radna dana studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Banjoj Luci, što je posebno važno za edukaciju mladih u lokalnoj zajednici o Holokaustu i genocidu, te ugledni pojedinci i aktivisti iz regije, od kojih izdvajam:
dr. Milana Bastašića, autora izvrsne monografije Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.; predstavnicu organizacije Jasenovac Research Institute iz New Yorka za područje bivše Jugoslavije Nadu Ljubić iz Beograda; predsjednicu Jevrejske opštine Niš Jasnu Ćirić; senatora i savjetnika predsjednika Republike Srpske Arie Livnea; potpredsjednika Republike Srpske prof. dr. Emila Vlajkija; izaslanika srpskog predsjednika Tadića Mlađana Đorđevića; predsjednika Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske akademika Rajka Kuzmanovića; akademika Vladimira Lukića iz Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu i Udruženja Jasenovac-Donja Gradina; pomoćnicu gl. urednika magazina „Pečat“ iz Beograda Natašu Jovanović; tajnika Odbora za Jasenovac SPC-a prezvitera Dragoslava Topolca; predavačicu s Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Sanju Savić; Janka Velimirovića iz entitetske Komisije za istraživanje ratnih zločina i evidentiranje žrtava rata; predsjednika Udruženja logoraša iz Drugog svjetskog rata Gojka Kneževića; pjesnika Gavrila Stevića; bivšeg urednika Tanjuga i publicistu Jovana Babića; predsjednicu udruge „Nefeš haja“ iz Banje Luke Miru Jovanović, te brojne sveštenike iz banjalučke eparhije, uz ispriku svim onima koje sam zaboravio spomenuti, a zapazio sam ih, ponovno susreo, ili upoznao upravo tom prigodom – bilo ih je dosta.
Posebno ističem da su Konferenciji prisustvovali i preživjeli zatočenici ustaških konclogora.
U nedjelju, 25. lipnja 2011. sudionici Konferencije zajedno su učestvovali na Drugoj komemoraciji žrtvama Jadovna nad Šaranovom jamom, s otkrivanjem obnovljenog monumenta na tom mjestu.
Bilo bi nepravedno posebno izdvajati bilo koji referat od onih koji su izloženi tijekom Prve međunarodne konferencije o kompleksu ustaških logora Gospić-Jadovno 1941, jer su svi bili na svoj način vrijedni i značajni, te su pažljivom slušaču mogli reći mnogo i o jadovničko-paškoj tragediji u ustaškoj NDH, ali i o drugim problemima i temama povezanima s tom velikom temom.
Na kraju, valja pohvaliti doista sjajnu organizaciju Konferencije, za što posebnu zahvalnost dugujemo dr. Dušanu Bastašiću i banjalučkom Udruženju potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno-Gospić 1941.
Nadam se da će jedna od idućih međunarodnih konferencija biti održana u Gospiću. Bio bi to nesumnjivo presudan korak ka katarzi same lokalne zajednice, ali i hrvatskog društva u cjelini, koje još uvijek nema snage i odlučnosti nedvojbeno se, jasno, odgovorno i – konačno – ispravno odrediti prema golemom stradanju Židova i Srba u Lici i Hrvatskom Primorju 1941. godine, ali i Holokaustu i genocidu Srba u Drugom svjetskom ratu općenito.

Izvor: Margelov institut

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top