Put bez povratka

Datum objave: sreda, 10 aprila, 2019
Veličina slova: A- A+

budo-dr-dusan-mitrovic

Brzi krah Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine i žalosno rasulo u jugoslovenskoj vojsci, prevarenoj i obezglavljenoj, čiji se jedan puk raspao i u okolini Livna, osokolio je Anta Pavelića i uvjerio ga da je kucnuo čas za njegov godinama pripremani i kovani plan. Ugledao je zgodu da na političku pozornicu porobljene i raskubene zemlje stupe njegovi bojovnici i zaumio da njegov san o moćnoj, nezavisnoj državi Hrvatskoj više nije san i fantazija jednog emigranta.

Nije, naravno, smetnuo s uma da će mu u ostvarivanju tog sna, prije svih i iznad svih, glavna smetnja i prepreka biti Srbi, stari nepokornici i bundžije, da se njegova vizija čiste hrvatske države može obistiniti samo ako Srbe fizički ukloni ili ako ih pokrsti i prevede u katoličku vjeru.

Iako je imao nesebičnu vojnu pomoć i materijalnu podršku svoje braće po oružju i krvoločnosti, svojih višegodišnjih jataka i gospodara — Hitlera i Musolinija — ponajviše je računao na iskonski posijano sjeme mržnje katoličanstva prema pravoslavlju. Pod taj krvavi barjak je okupio svoje crne ustaške legije i uz blagoslov najviših crkvenih velikodostojnika, od papske stolice do nadbiskupa Alojzija Stepinca, krenuo u „sveti” rat istrebljenja Srpstva.

No, iako je za leđima imao tako moćne zaštitnike od kojih su se u tom trenutku cijelom svijetu tresle nogavice, Pavelić u početku nije smio krenuti otvoreno na nož već je nastojao da najuglednije, najuticajnije i najistaknutije Srbe, one koji bi mogli da pokrenu i pobune mase, ukloni sa što manje buke, na prevaru i lukavstvo, pa tek onda da udari na obezglavljeni i prestrašeni narod.

Bilo je tako i u livanjskom kraju.

Već početkom juna mjeseca 1941. godine, kako je već rečeno, pohvatali su dvanaest Sajkovčana sa popom Ristom Ćatićem na čelu. Nijesu ih strijeljali javno, da se zna i vidi, već mučki pobacali u jamu, ali zlodjelo nijesu mogli sakriti jer su Jovo Pajčin i Pero i Mirko Rosić uspjeli pobjeći i kazati kako je bilo.

To viđenije ljude, ipak, nije opametilo niti im bilo dovoljno upozorenje da se organizuju i traže spas iz ustaškog osinjaka. Naivno su nasjeli ustaškoj propagandi da niko ko nije kriv nema razloga za strepnju pa su dželati samo desetak dana kasnije, tačnije 20. juna, zakucali i na vrata dr Dušana Mitrovića, omiljenog narodnog ljekara, upravnika livanjske bolnice, bečkog đaka koji je uživao nepodijeljeni ugled među običnim ljudima sve tri vjeroispovijesti, zatim na vrata dr Krsta Zubića, sreskog sudije i advokata Ranka Margetića.

Objašnjeno im je da kao najugledniji ljudi među Srbima moraju hitno u Sarajevo kako bi pripremili preseljenje svih Srba u Srbiju i njihovo pripajanje matici jer u Hrvatskoj mogu živjeti samo Hrvati

Taj „put u Srbiju“ bio je i za njih kao i za tolike poslije njih, put bez povratka, put na groblje bez mramorja, bez svijeća i opijela. I oni su, kao i hiljade drugih, završili u nekoj od bezimenih grobnica razasutih u ovom dijelu Hercegovine, a da mnoge ni do danas nijesu otkrivene.

A ustašama je, očigledno, mnogo bilo stalo da se odmah ne sazna za sudbinu ove trojice ponajuglednijih Livnjaka. Čak su njihovim porodicama, nekoliko dana kasnije, stigla pisma, navodno iz Sarajeva, u kojima tobož Dušan, Krsto i Ranko obavještavaju svoje najbliže da su srećno stigli u Sarajevo, da postoji mogućnost da ih upute na rad u Njemačku, ali da za njih ništa ne brinu, te da će se ponovo javiti čim stignu na odredište.

U tom trenutku, međutim, dr Dušan Mitrović, dr Krsto Zubić i Ranko Margetić, bili su već odavno mrtvi a ni do danas nije sasvim sigurno razjašnjeno kad su tačno, gdje i kako likvidirani. Po jednoj verziji oni su odmah odvedeni iz Livna direktno u Koprivnicu i tu poklani, ali je, izgleda, bliža istini druga verzija po kojoj su oni likvidirani u blizini Gornjeg Vakufa.

Dr DUŠAN MITROVIĆ, jedna od prvih žrtava u Livnu, sa suprugom RANKOM koja je takođe završila pod ustaškim nožem

 Dr DUŠAN MITROVIĆ, jedna od prvih žrtava u Livnu, sa suprugom RANKOM koja je takođe završila pod ustaškim nožem 

Naime, u ljeto 1942. godine, prilikom prvog oslobođenja Livna, proleteri su ispričali da su u nekom selu kod Gornjeg Vakufa strijeljali jednog ustaškog špijuna i vrućeg saradnika zbog toga što je ubio nekog Livnjaka koji je uspio da pobjegne sa gubilišta. Prijavili su ga mještani i kazali da su on i sin mu uhvatili čovjeka vezanog i ranjenog i potom ga mučili i zlostavljali do smrti.

Mještani su čuli da se radilo o nekom Srbinu iz Livna, doktoru ili advikatu, koji je pobjegao sa gubilišta i u nadi da će naći spasa zakucao na vrata ovog zlikovca. Po tome se može samo naslućivati da se radi o dr Mitroviću ili Ranku Margetiću jer ni onaj koji ga je dotukao izgleda nije mogao ili nije htio dati nekakve bliže podatke. Kazao je da je to jedan od trojice Srba koje su ustaše likvidirale na Ploči kod Gornjeg Vakufa, koji je uspio, iako vezan i ranjen, da umakne dželatima. Pokušavao je pri tom svu krivicu da svali na sina, nadajući se valjda da će mu partizani poštedjeti život zbog mladosti. Tako je i bilo. Sina su poštedjeli, ali su staroga prislonili uz zid jer su ustanovili da je on bio organizator i inicijator svega.

(Malo kasnije u Koprivnici je zaklana i supruga dr Mitrovića, Ranka, sa dvoje djece, a sličnu žalosnu sudbinu su dočekale i porodice ostalh. Ranku Margetiću su, recimo, u Koprivnici završili i roditelji. Otac Simo koji je u Livno doselio iz Imotskog uoči Prvog svjetkog rata, a poticao je iz porodice tamošnjih uglednih pravoslavnih sveštenika Margetića. Imao je u kući jedno posebno uređeno skrovište u koje se sklanjao čim bi priprijetila kakva opasnost. Jednog dana ustaše su ipak banule i na njegova vrata. Simo se na vrijeme sklonio, ali zlikovci nijesu poštedjeli ni njegovu suprugu Maru. Naredili su joj da se brzo spremi za put u Srbiju, da pokupi samo najvrednije stvari, jer ih tamo čeka sve obezbijeđeno. Videći da će Maru odvesti, Simo je izašao iz skloništa i tako su oboje pošli na put bez povratka…)

Iako je poslije ubistva popa Rista Ćatića i ostalih, odvođenje dr Mitrovića, dr Zubića i Ranka Margetića među Srbima u Livnu i okolini izazvalo dodatni nemir i crne slutnje, sve je ipak ostalo samo na tome i zanemarljivo mali broj njih je pregnuo da na vrijeme traži spasa, makar u odmetanju u šumu, kako je to učinio Cvijo Pajčin i nekoliko njegovih rođaka i prijatelja.

I dalje je svako vjerovao u svoju vjeru, da čovjek čovjeka može da mrzi ali ne i da digne ruku na njega na pravdi boga, da na svijetu nigdje ne postoji vlast koja će ubijati nevine ljude samo zato što se bogu ne mole onako kako se mole oni u čijim je rukama sila i vlast.

Neki kvaziistoričari i oni koji bi željeli da bar malo operu silnu krv koju su prosuli ustaški koljači stalno pokušavaju pomalo pravdati pokolje nedužnih i objašnjavati ih kao ustaške reakcije na djelovanje nekakve velikosrpske buržoazije i pojavu četništva. Pri tom se drvlje i kamenje baca na pojedine ugledne Srbe kao da su oni blokirali rad i djelovanje Partije u Livnu i okolini a time tobož i onemogućili Partiju da na vrijeme ukaže na opasnost koja prijeti Srbima. Ako se zna da su ustaše među prvima pobile baš te koje neki sada proglašavaju gotovo glavnim krivcima za pokolje, sasvim je jasno kakav cilj imaju te žalosno smiješne i paradoksalne konstrukcije.

Naime, dvadesetak dana nakon ubistva dr Mitrovića, dr Zubića i Ranka Margetića, tačnije 12. jula 1941, na put bez povratka su povedeni i Uroš Vidović, činovnik, Ranko Jovanović, gostioničar, Živko Pavlović, trgovac, Mirko Stević, knjižar, zatim braća Tomo i Rade Radeta, trgovci, Nikola Kravarušić, auto-prevoznik, Uglješa Bajilo, veletrgovac, Rajko Lalić, automehaničar, njegov šurak Milan Pucarić, šofer, Uroš Tomović, direktor Srpske banke i njegov brat Ljubo Tomović, službenik.

Svi su oni prema sasvim sigurno nepotvrđenim podacima poklani u Koprivnici 19. jula, a to je bio krvavi uvod u masovne pokolje koji će potom uslijediti na ovom strašnom gubilištu i na još dvadeset drugih u okolini Livna za koje se do sada doznalo. Iako su ustaše i dalje uporno tvrdile da Srbe progone u Srbiju, a egzekucije vršili najčešće noću sve do masovnih pokolja izvršenih na Ognjenu Mariju, 30. jula, već je svakome bilo jasno da je počelo istrebljenje srpskog naroda ali je tada bilo prekasno za ozbiljniji i organizovani otpor i zbog toga što su Srbi na vrijeme razoružani i zbog toga što su oni koji bi taj otpor mogli i umjeli organizovati već bili uklonjeni.

Većini od ovdje pomenutih uglednih Srba iz Livna, kasnije su gotovo sasvim zatrvene i do djeteta u kolijevci pobijene i porodice. Tako je, na primjer, trgovcu Uglješi Bajilu u Koprivnici završilo čak petnaestoro čeljadi iz najuže porodice.

U Koprivnici su mu poklani stari otac Jovo i majka Rista, glave jedne od najbrojnijih i najuzornijih porodičnih zadruga u Livnu. Prije nego što je ustaški nož prekinuo i njihove staračke grkljane, vidjeli su kako koljači iz utrobe njihove snahe Dobrile, Uglješine supruge, vade još nerođeno unuče, kako kao jagnjad kolju unuke, Uglješine sinove, Milana i Dragana. Pred njihovom staračkim i od tuge obnevidjelim očima zaklana je i ćerka Koviljka i zet Jovo Bokić kao i njihovi sinovi koji su se takođe zvali Milan i Dragan, zatim njihova druga ćerka Smiljka, njen muž Nikola Ivica i njihovo sinovi Ilija i Krsto. Jovo i Rista Bajilo su vidjeli i strašnu sudbinu najmlađe, devetnaestogodišnje ćerke Stojanke koja još nije bila stavila nevjestinski vijenac na glavu. Nju, baš kao i Ristinu rođaku Vlajku Besaru koja je bila došla u goste i slučajno se zatekla u porodici Bajilo, prvo su obeščastili, a onda im prerezali neljubljena djevojačka grla.

DOBRILA BAILO (u sredini) na jednom predratnom izletu na Bašajkovcu iznad Livna

DOBRILA BAILO (u sredini) na jednom predratnom izletu na Bašajkovcu iznad Livna

U Koprivnici je završio i Jovov rođak Marko Bajilo, momak neženjeni koji je radio kod Jova, a smrt je slučajno izbjegla samo porodica Jovovog sina Miluna (umro uoči rata), supruga Vojka i sinovi Jovo, Mladen i Aleksandar, i Jovova ćerka Milena.

(Porodica Jova Bajila bila je, inače, jedna od najuglednijih trgovačkih porodica, ne samo u Livnu. Pored ostalog, držali su i blizu hiljadu ovaca i proizvodili nadaleko čuveni sir sa kojeg se i danas gdjegdje u Livnu mogu naći etikete „Jovo Bajilo sa sinovima”. Iznad svega, ova porodica je bila primjer patrijarhalne sloge i porodične ljubavi te stoga i nije čudo što su se ustaše baš na ovu porodicu tako nemilosrdno okomile.) 

Sem žalosne istine da mnoga gubilišta nikada nijesu na valjan i adekvatan način obilježena, da na spomenicima uglavnom ne stoji izričito obavještenje ko je počinio zločine, da su neki spomenici mijenjani i umjesto ustašama zločini pripisivani „okupatoru i njegovim slugama”, da su na većini spomenika umjesto spiskova poginulih, po imenu i prezimenu, stajali samo brojevi žrtava –  preživjele mučenike i njihovo potomstvo, a naročito potomstvo onih koji su zauvijek ostali na gubilištima, posebno pogađa i vrijeđa sve češće i sve otvorenije nastojanje pojedinaca da se žrtve proglase krivcima.

U tom pogledu svakako je najkarakterističniji slučaj uglednog livanjskog trgovca Živka Pavlovića.

Sve do 1978. godine njegovo ime je bilo na spiskovima onih koji su prvi osjetili nemilosrđe i brid noža ustaških koljača na svom grlu. Shodno tome i njegova porodica je imala odgovarajući tretman.

A onda, aprila 1978. godine, u izdanju livanjske boračke organizacije, objavljena je obimna knjiga „Livanjski kraj u revolucionarnom radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi” čiji su autori Rafael Brčić i Mile Bogavac, a kao članovi odbora za izdavanje ove monografije, uz predsjednika Vinka Kontu, potpisani su još i Ilija Crnogorac, Mujo Dizdar, Pavo Dronjić, Luka Džalto, Anto Komo Krezo, Alija Latifić, Nedjeljko Netko Manojlović, Toni Mioč i Jovo Rosić.

U prvom dijelu knjige (period do 1945. godine) čiji je autor Rafael Brčić, Živko Pavlović je sistematski prikazan ne samo kao glavni kočničar i protivnik komunista i naprednih snaga, nego i kao glavni krivac za stravičnu sudbinu njegovih sunarodnika.

Tako se već na samom početku knjige autor osvrće na djelovanje Srpskog kulturno-prosvjetnog društva „Sundečić” uoči rata i tvrdi da su u njemu komunisti imali „neznatan broj simpatizera” uprkos velikim naporima da se taj uticaj ostvari i proširi:

„To su društvo vodili i njegov rad usmjeravali — piše Brčić — krupni trgovci obojeni velikosrpskom politikom, na čelu sa Živkom Pavlovićem i njegovim istomišljenicima. Bilo je više pokušaja od strane komunista da se prodre u ‘Sundečić’, a sve je inicirao Mjesni komitet. U nekoliko navrata pokušao je i sekretar Mjesnog komiteta da prodre u ovo društvo. Tako je na jednon sastanku uprave ‘Sundečića’ kojem je i prisustvovao, kritikovao politiku koju vode i ukazivao na štetne posljedice do kojih vrlo lako može doći ako se stanje ubrzo ne promijeni. Živko Pavlović i još neki napali su Vojina Zirojevića (sekretara Mjesnog komiteta, prim. B.S.), i pokušali da ga silom izbace iz prostorija Društva. Međutim, Vojin ih je preduhitrio, uputivši im ove riječi: ‘Ne trebate vi mene izbacivati, idem ja i sam, jer mi i nije mjesto sa vama i među vama. Vi gledate na stvari samo svojim ličnim buržoaskim velikosrpskim očima. Nijednom poštenom Srbinu nije mjesto među vama i sa vama’…“

Za ove opake tvrdnje autor se poziva na sjećanja Vinka Konte, Luke Džalte, Tonija Mioča, Ante Kneze i Muja Dizdara koja je navodno žabilježio dvije godine prije izlaska knjige, odnosno gotovo četiri decenije nakon navedenog događaja u „Sundečiću”. Uz svo uvažavanje memorije navedenih svjedoka, zaista je, najblaže rečeno, čudno da se oni poslije toliko godina sjećaju doslovce i riječi koje je rečenog trenutka izgovorio tadašnji sekretar Mjesnog komiteta Partije Vojin Zirojević.

No, autor se ne zaustavlja na tome već nastavlja sa dokazivanjem svoje teze o krivici Srba „tipa Živka Pavlović“ za stradanje toliko nevinih srpskih duša, uporno zatvarajući oči pred stravičnom i neumitnom istinom da su među prvima poklani upravo Srbi „tipa Živka Pavlović” i sam Pavlović sa njima.

Tako na 79. strani knjige on između ostalog piše: „Naime, komunistima uopšte, a posebno komunistima Hrvatima i Muslimanima, običan čovjek — ugroženi Srbin, nerado se povjeravao, a još manje im je vjerovao, jer su ga svojom malograđanskom politikom i snishodljivim odnosom prema ustaškoj vlasti toliko izbezumili Srbi, trgovci, inače nacionalisti, tipa Živka Pavlovića i drugih, koji su mu govorili da se ne plaši, jer mu nova vlast neće ništa učiniti, šaljući ga tako na lomaču, a sve u cilju da sačuvaju svoje klasne interese. To nepovjerenje je odnijelo mnoge nevine živote livanjskih Srba, ne samo u gradu već i okolnim selima…”

Da su trgovci i Srbi iz Livna „tipa Živka Pavlovića” kojim čudom preživjeli ni gora ni voda ih zaista ne bi oprala da nijesu krivi i da nijesu „poslali na lomaču“ toliko nevinih sunarodnika „u cilju da sačuvaju svoje klasne interese“. Rafaelu Brčiću, za divno čudo, apsolutno ništa ne znači to što su i Živko Pavlović i ostali koje označava kao krivce, prvi pali kao žrtve paklenog ustaškog plana o istrebljenju Srba. Za ilustraciju njihove krivice navodi čak i neke koji su poubijani poslije Pavlovića i ostalih, dokazujući besmislicu da ni Pavlovićeva smrt nije dovoljna opomena:

„Najilustrovaniji je primjer starog Marka Pažine — piše Brčić — koga su njegovi sinovi Strahinja, predratni član KPJ, i stariji Jovo, skojevac, i njihovi drugovi komunisti, mnogo puta ubjeđivali da se ne odaziva na poziv ustaša, jer će izgubiti glavu kao i mnogi drugi koji su to već uradili. On nije poslušao već je otišao, javio se i nikada se nije vratio, postao je žrtva vjerovanja onima kojima njegov život, kao i mnogih drugih, ništa nije značio ni za ustaše ni za politikante tipa Živka Pavlovića…“

„Biser“ svakako predstavlja napomena koju autor daje o Živku Pavloviću u fusnoti na 380. strani:

ŽIVKO PAVLOVIĆ, snimak iz 1934. godine

 ŽIVKO PAVLOVIĆ, snimak iz 1934. godine

„Za Živka Pavlovića — trgovca, treba istaći da je u hotelu priređivao večere ustaškim prvacima u Livnu — Urumoviću, fra Srećku Periću i drugima i da je za vrijeme jedne takve večere pitao Urumovića: Je li istina ono što se priča da se nama Srbima sprema, da nam se svima crno piše? Urumović mu je odgovorio: ‘Ne boj se, Živko! To će te stajati malo novaca, a to za tebe nije nikakav problem jer ga i onako imaš na pretek’ — međutim Živko Pavlović je, kao i mnogi drugi Srbi, platio glavom od istog Urumovića i njemu sličnih ustaških zlikovaca…“

Kao svjedoka za ovo autor navodi Jova Rosića čije je sjećanje, kako kaže, zabilježio dvije i po godine prije objavljivanja knjige. Znimljivo je međutim da je rečeni Jovo Rosić 4. septembra 1978. godine, odnosno odmah nakon pojave knjige, to energično i nedvosmisleno demantovao:

„Ja, Jovo Rosić, penzioner iz Livna, ulica Ivana Gorana Kovačića broj 4, nosilac ‘Partizanske spomenice 1941’, izjavljujem da to nikada i nigdje nisam izjavio, pa ni 17. novembra 1975, kako to autor navodi. U vremenu o kojemu je ovdje riječ uopšte nisam bio u Livnu, jer sam živio u Donjem polju, 40 kiometara daleko od Livna, pa je apsurdno da se sjećam bilo kakvih događaja u gradu Livnu, a pogotovu kafanskih razgovora. Zato je citirani pasus iz knjige obična izmišljotina…”

Sem ovoga, Rosić daje i jednu napomenu koja baca sasvim drugo svijetlo na lik Živka Pavlovića i predstavlja ga sasvim drugačijeg od onoga kako ga prikazuje Rafael Brčić:

„Uzgred mogu reći — ističe Rosić — da sam u nevezanom razgovoru, u hotelu i u prisustvu autorovom (misli na R. Brčića, prim. B. S.) samo jedanput spomenuo ime Živka Pavlovića. Ja sam, naime, od svojih suseljana čuo da su ustaše dotjerale u Donje polje Živka Pavlovića i popa Kostu Stanišića (takođe je ubijen među prvima, prim. B. S.) iz Livna i naredili im da smiruju narod sljedećim riječima: budite mirni, radite svoj posao, nikakva država nije ubijala, valjda neće ni ova…”

Očigledno je da autoru pomenute knjige nije bilo stalo da pronikne i objasni svojevrsnu kolektivnu naivnost, skrušenost i slijepo vjerovanje srpskog življa na ovom prostoru (kao uostalom i drugdje gdje je bilo sličnih pokolja) da nema te sile ni vlasti koja može dići ruku na nedužan narod. On to pogotovu ne objašnjava strahovladom koju su zavele ustaše niti njihovom perfidnom taktikom na jednoj strani razoružavanja srpskog naroda a na drugoj širenja finih priča da niko ko pokorno i slijepo sluša vlast nema razloga za strepnju. Umjesto toga on krivicu svaljuje na mrtvog čovjeka koji je i sam, među prvima, pao kao žrtva te neobjašnjive naivnosti i vjerovanja da mu komšija i dojučerašnji prijatelj neće odrubiti glavu samo zato što se on drugačije krsti od njih.

(Porodica Živka Pavlovića, prije svih njegova supruga Zora, a i pojedini stariji Livnjaci, njegovi prijatelji,  tačno znaju za najmanje trojicu  ljudi koji su mu otvoreno rekli šta mu se sprema i na vrijeme ga upozorili da se skloni. On, međutim, u to nije vjerovao. Bio je siguran da nikome nikakva zla nije učinio ni vodu zamutio i da nema razloga da strepi niti da se uklanja od bilo koga, a ponajmanje od bilo koje vlasti.

          Najprije je u njegovu kuću, koji dan prije nego što je odveden, banuo Salih Burza, Musliman. Njega su  u varoši, kažu, držali pomalo za šaljivdžiju, badavadžiju i dokonjaka koji se ne meće ni u svoj ni u tuđi posao. Pošto je i ispred Pavlovićeve kuće, kao i ispred kuća svih viđenijih Srba u Livnu u to vrijeme, stajala ustaška straža, da bi izbjegao rizik da i sam zaglavi u zatvoru zbog toga što ulazi u srpsko dvorište, Salih je  šeretski slagao stražara i kazao mu da ide kod Živka da tobož pozajmi neku mašinu koju mu, naravno, nikada neće vratiti, jer njemu je i tako i tako odzvonilo.

          Stražar je povjerovao, a on uletio u kuću i na brzu ruku rekao:

– Gazda Živko, ne piše se ništa dobro, bježi kud znaš i umiješ, nećeš se nanositi glave na ramenika…

          Koji dan potom u Živkovo dvorište je rupio i Hrvat  Filip Radić sa kolima natovarenim sijenom,  nadničar koji je godinama radio kod njega, kosio i obrađivao mu imanje:

          – Bježi gazda Živko,  majka ti žalosna, čuo sam da će vas Srbe sve pobiti, da ste vi ugledniji prvi na nišanu! Penji se na kola, pritrpaću te i sakriti u sijeno da te izvučem iz varoši, a poslije goru i planinu na oči, ovdje ti života nema…

          Živko i njemu zahvalio i nije makao s praga, siguran   da nije naišao pogani i naopaki zeman u kojemu neko može zlostavljati nedužnog.

          Naposletku, došao i  žandarm Huso Tuca, (bio poslije Drugog svjetskog rata poznati dimničar u Livnu, prim.B.S.), poslali ga iz ustaške komande da privede Živka:

          – Ako te privedem, nećeš se živ vratiti. Ako te ne privedem, meni se  dobro ne piše, pa daj da nekako udesimo i ti glavu da izneseš i sačuvaš i ja da prođem s manje belaja. Šini me šakom, ama dobro da se poznaje barem dok se opravdam pred onim zlotvorima, pa bježi na druga vrata  kroz dvoršte i spasavaj se na četiri kraja svijeta, gotov si…

          Živko jok! Nije htio ni da čuje, siguran u svoju časnost i nedužnost i uvjeren da je to neki nespoprazum ili nečija podvala, koja će se lako i brzo razjasniti…)

Knjiga Brčića  i Bogavca bila je i povod dugotrajnog sudskog spora koji nikada nije završen. Naime, Zora Pavlović, supruga Živka Pavlovića, krajem septembra 1978. godine, odnosno odmah pošto je knjiga objavljena, napisala je opširnu predstavku i obratila se Centralnom komitetu saveza komunista Bosne i Hercegovine, Savezu boraca ove republike, Okružnom javnom tužilaštvu u Sarajevu i Opštinskom javnom tužilaštvu u Livnu i zatražila moralnu satisfakciju za neistine koje su u ovoj publikaciji iznesene za njenog muža. 

Ni na to, ni na brojna druga obraćanja kasnije nije dobila nikakav odgovor. Privatna tužba porodice Pavlović se nekoliko godina povlačila po sudovima, jednom je donijeta i oslobađajuća presuda u prvostepenom postupku, ali je tu sve zapelo i nikada više niko nije zavirio u ovaj neobični dosije niti razmrsio jedno, čini se, sasvim jednostavno klupko.

Sem očiglednog pomanjkanja želje da se običnom čovjeku pruži valjana satisfakcija i nespremnosti, ne samo pravosuđa, da sve valjano i do kraja razluči, sasvim je evidentno da se oni koji su odlučivali o ovom neobičnom sporu nijesu držali prava i pravde. Porodici je, stoga, s razlogom ostao grk ukus nekakve lične mržnje autora i tendencioznosti koju je pokrio imenima autoriteta iz Odbora za izdavanje ove monografije.

                                                          *   *   *

U mukotrpnim nastojanjima da opere ljagu i na čistac istjera istinu o stradanju Živka Pavlovića, njegova porodica, posebno sin Veselin, krenula je sedamdesetih godina, odnosno nakon pojave  Brčićeve klevetničke knjige, u potragu za svjedočanstvima sa gubilišta Korpivnica, da razmrsi to nikda, barem javno,  do kraja nerazmršeno klupko nepoznanica – kako su tu skončali Srbi iz Livna povedeni na „put u Srbiju“. Ispostavilo se da u nekim tajnim i strogo čuvanim dosijeima postoje iskazi nekih od koljača ili njihovih pomačača – da se u nekim veoma uskim krugovima ipak zna kako je bilo.

          Silom ili milom, pod pritiskom policije ili nemirne savjesti, tek neki su poslije Drugog svjetskog rata progovorili i otkrili  grozomorne tajne, strahotu onoga što se zbilo iza Kupreških vrata tih dana strave i užasa, ljeta 1941.

           Zahvaljujući Ljubu Kuzmanu, tadašnjem načelniku policije u Livnu, koji je, kako im je kazao, imao priliku da zaviri u taj jezivi dosije (čuvao se u Travniku i Sarajevu), Pavlovići su saznali kakvu je groznu smrt  u Koprivnici  dočekao i njihov Živko.

          Živko Pavlović je kao dvanaestogodišnji dječak, sin bogatog i moćnog livanjskog trgovca Nika Pavlovića, jednog dana otišao sa njegovim radnicima koji su sa livada  na kolima dogonili sijeno. U povratku, Živko se nekako okliznuo sa sijena i pao pod kola. Točovi su mu prešli preko leđa i teško povrijedili kičmu, a ostao je živ samo zahvaljujući  velikim očevim parama i umješnosti bečkih ljekara koji su ga godinu dana liječili.

          Ostale su ipak ozbiljne  posljedice i Živko ih je poslije cijelog života nosio – zbog određenih deformacija pršljenova, imao je uočljivu grbu na kičmi. Kad je sa ostalima, po svoj prilici 19. jula 1941, doveden u Koprivnicu počelo je nad njim strašno iživljavanje jer su dželati, gradska stokupljevina golje i besposličari,  nahuškani i zaraženi mržnjom, po svoj prilici posebno bili kivni bogatom i uglednom trgovcu koji se dičio srpskim imenom i porijeklom. Pijanim od krvi nevinih žrtava, u jednom trenutku im se učinilo  da je za Pavlovića malo  metak, malj, sjekira ili nož, da on ne zaslužuje brzu i laku smrt. Neko se latio krvave sjekire kojom su do tada odrubljivane glave srpskim nesrećnicima, posjekao i okresao mladu omoriku a onda nožem ogulio koru i zašiljio kolac:

          – De, grbavi, da ti malo ispravimo kičmu i istjeramo dukate na nos – zacerekao se koljač i mignuo na ostale…

          Ne zna se koliko je strahovito mučenje i nabijanje na kolac trajalo, ali je, po onome što se našlo zapisano u tajnim policijskim  analima, Živko Pavlović tako skapao…

          Njegovu sudbinu samo pukim slučajem, tačnije zahvaljujući jednom  dobrotvoru, nije podijelila i njegova supruga Zorana – Zora.  Pošto se nekoliko dana nakon njegovog hapšenja i odvođenja u nepoznatom pravcu u Livnu pročula da su negdje  oko Vrbe, odnosno na putu od Livna prema Glamoču pobijeni neki Srbi, ona je krenula da to provjeri. Sa povećom grupom Srba koji su pokušavali da izbjegnu iz okrvavljenog Livna, pošla je i ona. Ugurala se nekako u neku nesrećnu „poštu“, autobus koji je išao prema Glamoču. U autobusu je bilo više do zuba  naoružanih ustaša.Govorili su da idu kao sprovodnici i obezbjeđenje do srpske teritorije. Autobus se, međutim, zaustavio na Korićini. Tu su ih „zaštitnici“ istjerali napolje i zaredili da kolju i ubijaju.

          U blizini se kod ovaca zatekao Mujo Milak iz Livna. Tu mu bio katun. Kad je vidio šta se čini, dotrčao i među prestravljenim narodom prepoznao Zoru Pavlović, koju je neki Musliman već vukao na stranu sa isukanim nožem u ruci. Mujo mu prišao, izvukao i on  nož i rekao:

          – Ako toj nevisti fali dlaka  s glave i tebi će glava i sad ćeš sukati crijeva po ovoj ledini…

          Onaj, zar, za tren spazio  odlučnost u njegovim očima, smrzle mu se ruke i klonuo nož u njima, a Milak zgrabio Zoru za ruku:

          – Ajde ti, Živkovice, sa mnom, danas ti niko ne smije ništa dok je moja na ramenima…

          Poveo je i sklonio u kolibu, a sjutradan propratio u Livno…

          – Milaci su bili i do danas ostali napredna, časna i čestita porodica i naši veliki prijatelji – kaže Mila Pavlović. – To što je Mujo oteo iz ruku koljača i  spasio  moju svekrvu nije, izgleda, bio jedini njegov „grijeh“ i nije se samo time  zamjerio  ustašama, pa će  kasnije, po prilici kad i moja majka, i on i supruga mu Melka dospjeti u Jasenovac gdje su ostali  sve do rasformiranja logora i poslije su se otuda svi zajedno i vratili… 

 

                   

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top