Proživjela dva vijeka i tri rata

Datum objave: ponedeljak, 21 novembra, 2011
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+

baka.jpg

U 107. godini života, Ljubica Lončar sigurno je najstarija stanovnica Hrvatske. Duboku starost provodi u šibenskoj ulici Put gimnazije, gdje o njoj brine šezdesetogodišnji unuk Milorad Lončar Mića, koji rado ističe da je on “jedini djed koji ima živu baku”. Pored Miće, zbraja baka Ljubica svoje potomstvo kao životno blago: još šestero unučadi, desetero praunčadi i jedna čukununučica.
Preživjela je baka Ljubica Lončar u svom vijeku i ono što je najteže svakoj majci, smrt dvije kćeri i jednog sina, a jedna kći još joj je živa. Brojna porodica, kroz minulo stoljeće i burne događaje, rasula se svuda po svijetu. U kontaktu je jedino sa devet godina mlađom sestrom Milenom koja živi u Bačkoj

Udovica sa 36 godina

U crnoj odjeći karakterističnoj za krajiške starice i sa crnom maramom na glavi, baka Ljubica sjedi u svojoj fotelji i napreskokce priča o životu kroz dva vijeka i tri rata. Pamćenje je jako dobro služi i sjeća se svakog pojedinog detalja iz svog

Malo jede, malo pije, svakog dana plete

 

Recepta za dugovječnost, kaže baka Ljubica, nema. Unuk Mića otkriva da je tajna njene vitalnosti u skromnim obrocima:
– Uvijek je vrlo malo jela, ali jede uglavnom sve, pa i masno, i ništa je ne boli. Ne voli slatko. Ne popije ni čašu vode na dan. Ujutro popije tursku kavu, a onda doručkuje nešto keksa i mlijeka. Prije je pila rakiju, ali je u posljednje vrijeme neće. Ručak joj se najčešće sastoji od blitve i kakve juhe, a večera od komada kruha s maslinovim uljem i čašom vina.
Baka Ljubice slabije čuje, ali zato joj je vid toliko dobar da svaki dan plete i bez problema provlači konac kroz iglenu ušicu. Kraj sebe uvijek ima konac i iglu broj šest. Na pitanje dokle će živjeti, odgovara: “Dokle Bog kaže.”

dugog života. Jer od njezina rođenja 7. marta 1905. godine u selu Miočiću kraj Drniša dogodilo se uistinu mnogo toga.
Ljubičin otac imao je trgovinu u Siveriću i bio jedini pismeni čovjek u selu, pa je pisao oporuke mještanima koji su odlazili u Prvi svjetski rat. I Ljubičina majka bila je iz utjecajne porodice Cvjetića, čiji je otac bio svećenik u Sarajevu odakle se doselio u Tepljuh. Kako potiče iz popovske kuće, baka Ljubica iskrena je vjernica, održava i poštuje krsnu slavu Svetog Jovana.
– Živjeli smo lijepo, gradski. Djed je imao knjiga, znao je liječiti bolesti i rane, pa su kod njega dolazili čak iz Skradina – sjeća se djetinjstva baka Ljubica.
– U ono vrijeme ženska djeca nisu mogla ići u školu, samo muška. Smatralo se da žena mora biti kod kuće i da ne treba ništa raditi. Tako sam ja ostala bez škole, ali zato je moj brat išao i završio za bogoslovnog profesora. Kada bi on došao iz škole, pričao bi mi šta je učio, pa sam nekako naučila čitati i pisati – priča Ljubica, koja je nadživjela sva carstva, kraljevstva, režime, sile, okupacije i države.
Kao bogata djevojka udala za mladića koji je poticao iz siromašnije porodice, ali materijalne razlike nisu bile prepreka za ljubav i brak. No, već početkom 1941. godine ostala je bez supruga, kojeg su ubili ustaše. Iako je sa 36 godina ostala udovica, više se nije udavala. Posvećena odgoju djece, ova se Krajišnica sama muški borila sa svim problemima koje su donijeli život i rat.
– Preživjela sam žalosno. Najgore je bilo kada su mi muža odveli, a ja ostala sama sa četvero male djece. Tada je bilo sramota da se udovica uda za drugog muškarca – kaže.
Plela je, šila, radila u polju i još mnogo toga u ta teška vremena.
– Išla sam raditi i u rudnik, prenositi daske i grede. Trgovala sam solju u Bosni da bih dobila malo hrane za djecu. Tada je sol bila vrijedna – opisuje starica nekadašnji način života.
– Za vrijeme cara Franje Josipa bilo je najviše reda. Franjo je bio strog i u svemu je vladao red. Nitko nije znao ni čitati ni pisati, ali svi su poštivali vlast i ponašali se kako treba. Što je kome trebalo, to je dobio. Za kraljeva Petra i Aleksandra nije bilo tako dobro, jer su posvuda bili žandari. Bilo je bolje pod okupacijom Italije 1918. godine. Došla ta talijanska vojska, bili su to fini ljudi. Pomagali su nam oko kuće, orali su, kopali vinograd i čuvali nam blago. Isto su takvi bili kada su nas okupirali opet 1941. Najbolje se živjelo pod Titom. Svima je bilo dobro i nije bilo straha – nabraja baka Ljubica sve preživljene politike.

Jednom kod doktora

Pošto joj je zbog blizine otkopa mrkog ugljena kuća počela tonuti, tadašnja vlast ju je isplatila i ona je za taj novac kupila kuću u Kninu, gdje je dočekala devedesete.
– A onda je došao Mile Martić, pa su nam rekli da sada živimo u Krajini. Nije bilo loše. Bilo je mesa. U susjednoj kući bio je stacioniran UNPROFOR koji me svaki dan obilazio. U “Oluji” su me pokupili i poslali u Srbiju – priča Ljubica, koju je iz Bajine Bašte u Šibenik doveo unuk Mića, gdje zajedno žive već 18 godina.
Poslije “Oluje”, kuća Ljubice Lončar u Kninu bila je devastirana. Nestale su tako brojne porodične uspomene, fotografije, knjige, orden njenog oca koji je dobio od Franje Josipa u Tirolu… Unuk Mića često baki Ljubici ispuni želju i odveze je u rodni Miočić, gdje obiđe grobove i zapali svijeće.
Starica, kojoj bi malo tko dao tolike godine, nikada u životu nije bila bolesna. Pokretna je, sama namješta krevet, sama održava higijenu i oblači se, tek ponekad za šetnju između spavaće i dnevne sobe upotrijebi kuhinjski stolac. Njezin zdravstveni karton potpuno je prazan: kod liječnika je bila samo kada joj je u rudniku pala daska na glavu i jednom ju je mučila žuč, ali tada je – pobjegla iz bolnice.

Piše Paulina Arbutina

Izvor: https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/baneri/snv-baner.JPG

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top