Povratak još traje

Datum objave: sreda, 24 januara, 2018
Objavljeno u Dalmacija
Veličina slova: A- A+

U zaseok iznad Karinskog mora, ovih dana iz Kruševca se vratila četveročlana porodica Lončar. Iako su u Srbiji bili zaposleni, odlučili su se za radikalnu promjenu

Jasmina, Tea, Teodora i Goran Lončar
Jasmina, Tea, Teodora i Goran Lončar

Na terasi jednog kafića, prošlog petka, rano ujutro, u Obrovcu ugledali smo bradatu ljudinu kako čita Novosti. Pitamo gdje te novine možemo kupiti, a on odgovori pitanjem. ‘Znači li to da čitate ove novine?’ Kad smo objasnili da i čitamo i pišemo, čovjek je pružio primjerak novina. ‘Evo ti, prijatelju onda džabe, ne moraš kupovati, sjedi i naruči piće, a ja sam Veljko Vukas iz Karina.’

– Imam za tebe jednu svježu priču o kojoj posljednjih dana bruji Obrovac. U brda iznad Karina, u gol i surov kamenjar, nakon više od 20 godina, prije nekoliko dana, vratio se čovjek na svoje ognjište. I ne samo to, vratio se sa ženom i dvoje maloljetne djece, dvije curice, k’o dvije jabuke. E, to ti napiši. Nego, popij to piće pa vozi za mnom jer ih ti u onom zaraslom kamenjaru nećeš pronaći da tražiš i tri dana – zagrmio je ovaj gorostas. Imenom i prezimenom Veljko Vukas. Nije bilo druge, nego za njim. Do Karina smo stigli još nekako, ali strmim putem u brda jedva nekako. Na vrhu, zaselak Lončari sa četrnaest kuća, gotovo uklesanih u kamenjar, od kojih se samo iz dvije vijori dim.

Upoznajemo porodicu LončarGorana, njegovu suprugu Jasminu, te dvije kćerke, četrnaestogodišnju Teu i šestogodišnju Teodoru. Sve do Oluje, Goran je živio s majkom i dva brata, tu u Lončarima, usred krša, u djedovoj kući. Čim su zagrmjeli prvi topovi, u svega nekoliko sati, više od stotinu stanovnika navrat – nanos napustilo je selo. Nakon dugih putešestvija Goranovi su završili u Kruševcu. Godine su prolazile, Goran se zaposlio u javnom poduzeću Gradska toplana, oženio se Jasminom koja mu je rodila dvije djevojčice – Teu i Teodoru – i život je krenuo svojim tokom. Kako su oboje bili zaposleni, može se reći da su bili dobrostojeća porodica u odnosu na ostale, pogotovo u odnosu na izbjeglice iz Hrvatske. I sve bi to bilo dobro da Goran nije jednom godišnje odlazio u svoje rodno i napušteno selo, s prozora devastirane kuće promatrao, duboko dolje, plavetnilo karinskog mora i po desetak dana, zajedno s Jasminom, osluškivao velebitsku buru. A onda bi opet odlazio u Kruševac na posao i svakodnevnicu.

– Goran mi ništa nije govorio o svojim osjećajima, ali kako su godine prolazile, vidjela sam zapravo da je istinski sretan samo tih nekoliko sedmica na kamenjaru, a ostalih jedanaest i više mjeseci u godini, bio je nekako tužan, premda ništa nije govorio. Vidjela sam da se bori, ali nije htio mene uznemiravati, pa je ćutao. Kako se i meni dopalo iznad Karina, jednog dana sam mu rekla da bi smo možda trebali otići tamo živjeti. Pao mu je veliki kamen sa srca i polako smo započeli smo pripreme za povratak – objašnjava Jasmina Lončar. Goran je najprije u Lončare došao sam, prije tri mjeseca.

– Morao sam prije definitivnog povratka još jednom doći i pomno sagledati stvari. Naime u Kruševcu smo bili situirani, a ako se odlučimo na put u Dalmaciju, povratka nema. Znači da dajemo otkaze na dobra radna mjesta i krećemo u neizvjesnost. Razmišljao sam o supruzi. Ostavlja strojeve za pranje suđa i rublja, potpuno namješten stan, siguran posao i dolazi u planinu bez struje i vode. Razmišljao sam o kćerkama i o tome kako će ova krupna promjena uticati na njih. Sve one su mi međutim rekle da žele doći živjeti ovdje i pala je odluka. Idemo u Lončare, pa što bude – objašnjava Goran.

Konačno dobili susjede – Nikola i Bosiljka Lončar
Konačno dobili susjede – Nikola i Bosiljka Lončar

Tri mjeseca Goran je popravljao kuću i pripremao je za dolazak porodice. Obišao je sve potrebne institucije, zakucao na mnoga vrata u Obrovcu i naišao na dobar prijem, pomoć i razumijevanje. Opština je odmah krenula sa raščišćavanjem i nasipanjem zaraslog, neprohodnog puta od glavne ceste do Lončara u dužini od pet kilometara. Pomogli su Centar za socijalnu pomoć i Crveni krst. Goran je našao privremeni posao, pa su uvjeti za dolazak cijele porodice bili ostvareni. Prije petnaestak dana, Goran, Jasmina, Tea i Teodora obreli su se pred kućom Goranovih djedova, s pogledom koji zautstavlja dah – na plavo more karinskog zaljeva.

– Ne bojimo se mi ničega. Čovjek može sve ostvariti ako to želi. Imam posao, to je najvažnije. Mala Teodora najesen će u malu školu, a Tea već za nekoliko dana nastavlja osmi razred u Obrovcu, koji je započela u Kruševcu. Kraj je dušu dao za stočarstvo, pa ću, vrlo vjerovatno pribaviti nešto koza ili ovaca, a možda i koju košnicu. Ako mi država ne uvede struju, problem ću pokušati riješiti sunčevim kolektorima na krovu. Uglavnom, povratka više nema. – odlučan je Goran.

Zaselak Lončari prije rata imao je 14 kuća u kojima je živjelo više od 80 ljudi. Danas je tu Goranova porodica, ali i još jedan bračni par istog prezimena, ali se supružnici zovu Nikola i Bosiljka. I dok je Goran za sada posljednji povratnik u ovaj zaselak, Nikola je bio prvi. Kad su Nikoli umrli roditelji, odlučio je 2010. godine vratiti se sa suprugom iz Novog Sada u puste Lončare, iako je tamo također imao uhodan posao i vlastitu tvrtku. ‘Najteže je bilo prve dvije godine’ – kaže Nikola Lončar.

– U Novom Sadu smo moj sin Saša i ja sagradili dvije kuće s centralnim grijanjem, osnovali veliku firmu i bili uspješni. Ovdje nema ni struje ni vode, a ni čeljadeta da se družite. Struju sam riješio sunčevim kolektorima na krovu, popravio kuću koliko se moglo, očistio gušternu i sada je puno lakše. Nekako mi je lakše i u srcu. Ovo je moja djedovina, ovo je moj krš, moje zmije i akrapi, moje bure i južine, moj kamenjar i moj istinski život. Može li čovjek biti sretniji? – pita se Nikola.

Obradovao se Nikola povratku Gorana i njegove porodice. Kako i ne bi jer sada on i Bosiljka više nisu sami. Zaselak Lončari, zamalo osuđen na propast i zaborav, ponovno je živnuo, a šest njegovih stanovnika čine ga življim mjestom. Odjedanput kamenjarom odjekuju smijeh male Teodore, zvonjava koza, dovikivanje Bosiljke i Jasmine, razgovor dvaju odlučnih i hrabrih muškaraca. Sve se ovdje promijenilo osim veličanstvenog pogleda na more, ljute lozovače i suvog pršuta sušenog na buri kojim nas je ponudila Bosiljka.

Autor: Vladimir Jurišić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Kamena kuća umjesto stana | Jadovno 1941.

Priča o zvezdašima u ratu: „Ne pucaj, mi smo naši!“ | Jadovno …

U Oćestovu, sa svojim narodom




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top