Otimačina, šikaniranje i pravosudna farsa

Datum objave: petak, 25 marta, 2011
Veličina slova: A- A+
Petar Kunić
Petar Kunić

Dvije slične priče hrvatskih građana srpske nacionalnosti opovrgavaju da je privatno vlasništvo u ovoj zemlji nepovredivo: nakon što su im kuće tijekom rata oduzete, dane na korištenje drugim osobama i devastirane, sudovi im ne daju da raspolažu svojom imovinom dok privremenim korisnicima ne nadoknade uloženo u “preuređenje”
Da privatna imovina katkad za hrvatsko pravosuđe ne predstavlja svetinju, dokazuju mnoge priče, posebno one u kojima je riječ o imovini građana srpske nacionalnosti. Milica Miladinović bila je supruga oficira JNA. S njim i dvoje djece, kćeri i sinom, živjela je na zagrebačkoj Savici, u Gruškoj 4. Rođena je u Srbiji, no njezin je život od 1972, kada se doselila ovamo, vezan potpuno uz Zagreb. Kada se Hrvatska osamostaljivala, nije ni pomislila na odlazak. Štoviše, njezin je suprug, kada mu je rečeno da će iz vojarne u kojoj je služio možda morati pucati i na civile, skinuo uniformu.
– Nažalost, jednog su mi dana na poslu, u trgovini u kojoj sam radila, rekli da više ne moram dolaziti. Bila sam u šoku, no to je bio tek početak: par dana kasnije nekoliko je uniformiranih osoba provalilo u naš stan i istjeralo nas van. Kazali su da nam u Hrvatskoj nije mjesto – prisjeća se.
Kada im je nešto slično rekao i policajac kojeg su pozvali u pomoć, shvatili su da ih nitko ne štiti i pobjegli prvo u Bosnu, pa u Srbiju. Njezin brak nije dugo izdržao svakodnevnu borbu za opstanak.
– Kada sam čula kako Ivica Račan, nakon pobjede na izborima, poziva Srbe da se vrate, pohitala sam nazad, no shvatila sam da nam je stan oduzet sudskim putem i da je prodan trećoj osobi – kaže Milica.

Opljačkana pa kažnjena
Ipak, nije paničarila: imala je i vikendicu u Zagorju, kraj Zaboka. Doznala je da je privremeno dodijeljena na korištenje Mirsudinu Nikšiću, hrvatskom vojniku, no bila je uvjerena da će njegovo iseljenje biti tek formalnost.
– Bila sam u šoku kada mi je načelnik općine, HDZ-ovac Vladimir Bosnar, rekao da iseljenje s njim nema nikakve veze, iako mu je upravo on potpisao dozvolu još 1995. Shvatila sam da mi planiraju oteti jedini dom – govori Milica, koja je nakon toga podigla tužbu riješenu u njenu korist. No, ni tri godine nakon toga nije se ništa dogodilo, pa se obratila OESS-u. Potom je DORH podigao tužbu, no do zahtjeva da se Nikšić iseli prošle su još četiri godine. Kada je napokon, sedam godina nakon prvog spora, ušla u kuću, imala je što za vidjeti: kuća je bila opljačkana, devastirana i razrušena. Nikšić je u njoj namjeravao otvoriti restoran, pa je iskopao podrum, uklonio kat i krov, nadozidao neke prostorije, uništio vrt i voćnjak…
Milica je od države zatražila obnovu. U nadležnom su ministarstvu odredili da treba dobiti 240.000 kuna, no tada je Nikšić uzvratio protutužbom, u kojoj je tražio da joj se zabrani raspolaganje imovinom dok mu ne isplati 300.000 kuna koliko je, navodno, uložio u “preuređenje”. U svemu tome posebno je bizarna činjenica da je Nikšiću država novcem poreznih obveznika još 1996. obnovila kuću u Starom Grabovcu kraj Novske, u kojoj žive njegovi roditelji; unatoč tome, sud je uvažio njegovu tužbu, pa mu Milica sada mora isplatiti nemalu svotu. Odmah se, naravno, žalila.
– Obišla sam sve adrese, pokucala na sva vrata… Prije pet godina, Vlada je odlučila da će država namiriti troškove privremenim korisnicima: predložila sam da mi se dodijeli odšteta i manji stan u vlasništvo, a da se moja kuća prepusti Nikšiću. Umjesto pravde, predloženo mi je da se odreknem svog vlasništva, pa će mi “oprostiti” tih 300.000, a dobit ću i tridesetak kvadrata stančića u Zagrebu i to kao zaštićeni najmoprimac. Dakle, da budem podstanar nakon što mi je oteto privatno vlasništvo i oduzeto stanarsko pravo – ogorčena je žena koja od traženja pravde ne namjerava odustati, premda se njezina prava godinama gaze na najgrublji mogući način. I dalje će zahtijevati da država sama isplati Nikšića i obnovi joj kuću.

Po pravdu u Strasburg
Priča nesretnog Petra Kunića slična je Miličinoj: na početku rata, kada mu je bilo 40 godina, u obiteljskoj kući kod Krnjaka kraj Karlovca držao je nadaleko poznat restoran “Kod Švajcera”.

Petar Kunić2

– Restoran je radio sve do “Oluje”, a onda smo pobjegli jer smo se, opravdano, bojali za život. Vratio sam se 1997, čim sam mogao, no u kući sam zatekao Vinka Petrovića, koji me nije htio pustiti unutra, a kamoli napustiti moju kuću – priča nam Petar.
Petrović je kuću na privremeno korištenje dobio u svibnju 1996, u sklopu Tuđmanovog tzv. humanog preseljenja, odnosno naseljavanja Hrvata u domove izbjeglih Srba. Čim je shvatio što je posrijedi, Kunić je podigao tužbu, koja se godinama povlačila po karlovačkom sudu, čiji su ga suci i sutkinje vrijeđali i ponižavali, a sama mu predsjednica jasno dala do znanja da od tužbe neće biti ništa. Stoga je pravdu zatražio na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je presuđeno u njegovu korist: dodijeljeno mu je 19.500 eura odštete, a Hrvatskoj je naloženo da počne primjenjivati ratificiranu Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, koja je obvezuje da svim građanima osigura pošteno suđenje u razumnom roku. I tako 2003. dolazi do preokreta.
– Bila je organizirana prva deložacija Petrovića, na koju sam s obitelji stigao iz Banja Luke. Ja dođem, iako nemam za kruh, no ne dođu ni sudski izvršitelj ni moj odvjetnik. Bio sam na rubu snaga, financijski i zdravstveno iscrpljen. Bila je tamo i novinarka HRT-a, kojoj sam u tom jadu i očaju izjavio da sam kuću odlučio pokloniti Georgeu Bushu, pa da vidim hoće li se Hrvatska usuditi njemu to ne vratiti.

Ni Buš ne pomaže
Netko je u američkoj ambasadi gledao Dnevnik HRT-a u kojem je objavljena Kunićeva izjava. Njegov je očaj, čini se, mnogima bio zabavan, pa je Vladi postavljeno neugodno pitanje tko se to zeza s američkim predsjednikom i o čemu se zapravo radi. Bio je to, kao u kakvoj tragikomediji, znak za uzbunu u Račanovoj administraciji.
– Odjednom su počeli zvoniti telefoni, pokrenuli se sud, tužilaštvo, mediji, policija. Tjedan dana kasnije, specijalci su okružili kuću, uz prisutnost drugih državnih organa, i deložacija je obavljena – sjeća se Petar koji je, kao i Milica Miladinović, svoj dom našao devastiran i razrušen.

Kunić stara kuća

– Kuća je bila prazna, prozori zazidani. Morao sam prodati vikendicu, potrošiti što su mi dali u Strasburgu i posuditi još 35.000 eura za krov, stolariju, stabilizaciju kuće i fasadu – kaže. Ipak, vrhunac pravosudnog terora dogodio se kada je Petrović tužio Kunića i zatražio odštetu za ono što je, navodno, uložio u kuću.
– Njegovu tužbu smatram nastavkom šikaniranja moje obitelji – kaže Petar Kunić, koji je obnovio ugostiteljski obrt otvorivši terasu na kojoj je gostima servirao pića sa šanka smještenog u kamp-prikolici. Radio je sve do dolaska karlovačke inspektorice, koja je bila nezadovoljna time što na prikolici bez rude i kotača nema valjane signalizacije, pa mu je uskratila dozvolu i mogućnost da preživi od svog rada.
Nakon što je Petrović podigao tužbu, Kuniću je sud zabranio raspolaganje imovinom, pa u kući ne smije otvoriti nikakav obrt, a ne smije je ni iznajmiti.
– Umjesto da kuću na dobroj lokaciji iznajmim nekom trgovačkom lancu za nekoliko tisuća, živim od 400 kuna socijalne pomoći, iako je Vlada još prije pet godina zaključila da će sva slična potraživanja država preuzeti na sebe. Ne znam gdje je zapelo, znam samo da bih Petroviću danas morao isplatiti oko milijun i 300.000 kuna, uračunaju li se kamate – zdvojan je Kunić.

Odluka unatoč odluci Vlade
Odluka Vlade koju Kunić spominje ista je ona koja je još 2006. trebala riješiti probleme Milice Miladinović, ali nije zbog navodne opstrukcije Državnog odvjetništva. Golemi iznos koji navodi Kunić potječe od kamata.
– Vještak je procijenio da je Petrović u obnovu moje kuće uložio oko 400.000 kuna. Ušao je u kuću dok je bila bez krova, koji je uništen u “Oluji”. Imam informacije da ga je obnovio crijepom skinutim s okolnih kuća. Sudu nije pokazao nijedan račun za materijal koji je navodno ugradio, a suci ga to nisu ni tražili – iznosi Petar.

Kunić nova kuća

Petrović, povratnik iz Švicarske, danas živi u Benkovcu, u kući čiji su vlasnici bili Srbi. Materijal za obnovu dala mu je država, no nije poznato na temelju kojeg zakona. Za to vrijeme Petar Kunić sa suprugom i kćeri, pravnicom koja uzalud traži posao, čeka ovrhu. Naime, posljednji čin ove pravosudne farse, kojom se zlostavlja građanin koji ne pristaje biti figurom koju će netko po svom nahođenju pomicati kao po šahovskoj ploči, trebao bi se odigrati uskoro, 6. travnja, za kada je zakazan ovršni postupak.
Država i dalje inzistira da Petar Kunić Petroviću plati suludo visok iznos: zaboravlja se da nesretni čovjek možda i jest kunić po prezimenu, ali sa srcem lava koji će se za svoja prava boriti do kraja.

Saša Kosanović
Foto: Jovica Drobnjak

Izvor: SNV

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top