Obraćanje Milana Bastašića, predsjednika zavičajnog udruženja „Bilogora“ na godišnjoj skupštini održanoj 16.07. 2011. u Borkovcu kod Rume

Datum objave: utorak, 19 jula, 2011
Objavljeno u Grubišno Polje
Veličina slova: A- A+

Jadovno 26.6.2011

Dragi gosti, prijatelji, dragi rođeni Bilogorci i potomci koji ste u posljednjih dvadeset godina rođeni van rodne grude svojih predaka i svi nama dragi koji danas niste ovdje.

Danas održavamo Drugo zborovanje Bilogoraca u organizaciji našeg „Zavičajnog udruženja Bilogora“. Udruženje smo osnovali prije dvije godine i ono do sada ima evidentne skromne, ali vrijedne rezultate. Jedan od tih rezultata je i ovo današnje saborno okupljanje. Ovo je godina, godišnjica, dvadeseta godišnjica posljednjeg stradanja srpskog naroda Bilogore u XX vijeku. Tada 27. aprila 1991. godine bili smo u grubišnopoljskom parku. Razmišljao sam tada kako je to najveći skup Srba u tom parku, poslije onog prvih dana oktobra 1942, kada su ustaše tu satjerale preko 3000 duša razne dobi i spola, a jedne vjere. Ovo je danas i godišnjica, sedamdeseta godišnjica prvog genocidnog udara hrvatskog ustaštva na mirni, radini, pošteni i naivni srpski narod Bilogore u XX vijeku. To je 26. i 27. april 1941. godine. U ta dva dana otjerano je iz svojih kreveta i kuća preko pet stotina muškaraca, naših očeva, braće, djedova i vaših pradjedova, Srba. Preko prvog logora NDH u „Danici“ kod Koprivnice, uz nigdje poznate torture i svakovrsna mučenja otpremljeni su u kompleks ustaških logora Gospić – Jadovno, i tamo na najmonstruoznije načine, bez primjera u svijetu, poubijani. Prošlog mjeseca, 26. juna, održano je drugo obilježavanje Dana sjećanja na preko 40000 tamo ubijenih Srba i Jevreja. Vas, bilogorskih potomaka Jadovničkih žrtava tamo nije bilo. Bilo je nas petoro i naš paroh Marinko Juretić, šesti.  Nije ni prilika ni vrijeme da vam uputim koju riječ prijekora, ali ipak, svako za sebe, preispitajte svoju savjest i vjerovatno postojeći zavjet tih žrtava! Umjesto prijekora, moram vam reći da je naše Zavičajno udruženje obezbijedilo besplatno putovanje autobusima. Toliko o 1941-oj. Bila je krvava i po razmjerima najpogibeljnija za srpski narod Bilogore, ali i cijele NDH, i 1942. godina. Na Bilogori je evidentirano 3108 žrtava rata od 1941. do 1945. godine, od toga su Srbi 2694, Hrvati 165. U 1942-oj bilo je ukupno 1621 žrtva. Od 1941. do 1945. kao žrtve rata izgubila je Bilogora 318 djece do 14 godina starosti. Među njima je bilo 60.3 % djece predškolske dobi! Gotovo sva djeca stradala su 1942. godine (81.1 %). Od svih žrtava jasenovačka grupa logora uzela je sa Bilogore 1115 a gospićka 549. Logor Sisak uzeo nam je danak od 104 žrtve, od kojih su gotovo sve bila djeca. Dakle najveći broj stanovnika Bilogore, naših predaka i vršnjaka stradao je u logorima van Bilogore, ukupno 2007, a na Bilogori u direktnom teroru 575. Mi preživjeli potomci i budeće potomstvo imamo prema tim žrtvama obaveze: lične, porodične, vjerske, nacionalne i ljudske. Pored porušenih spomenika tim žrtvama na Bilogori, svaka kuća i spaljeno ognjište na zemlji naših predaka i našoj, spomenik je na te žrtve! Nađimo načina da ih posjećujemo. Isto tako ostaje nam obaveza jednom godišnje posjetiti glavna stratišta Jadovno i Jasenovac. Zavičajno udruženje smatra potrebnim i da se u crkvi Sv. Đurđa u Grubišnom Polju jednom godišnje služi Parastos svim našim žrtvama. Tom prilikom treba da nas ide što više. Da se zna da smo živi, da tamošnje podsjećamo da smo mi tamo najstariji narod, svjesni da su nas sticajem okolnosti protjerali dođoši.

Toliko radi podsjećanja ko smo i odakle smo. Mi imamo svoje korijene, svoju istoriju, svoju raznoliku tradiciju i običaje, mi imamo svoje tapije i stečena prava.

MI NEMAMO
PRAVO, NI U IME PREDAKA, NI U IME POTOMAKA, DA SE BILO ČEGA ODRIČEMO!

Sve što smo imali ostavljeno nam je od predaka i zarađeno poštenim radom.

Zavičajno udruženje, zalaganjem i entuzijazmom malog broja naših zemljaka sunarodnjaka, uspjelo je evidentirati većinu izbjeglih i prognanih Bilogoraca. Tim putem je organizovano i ovo naše Drugo zborovanje, hvala Bogu masovnije nego prvo. Nastojimo da se što bolje regionalno međusobno povežemo, radi brže komunikacije i razmjene informacija. To zahtjeva aktivnost svakog pojedinca. Svaki pojedinac treba da povremeno ili stalno komunicira bar sa desetak zemljaka. Ambiciozne, ali realne programe Udruženja na taj način ćemo približiti svakome od vas, bez čega nema realizacije. Tu je naša etnologija, domaća radinost, porodična i druga dokumenta, predmeti, pisana a neobjavljena sjećanja bilo iz dalje ili bliže prošlosti i sadašnjosti. Mnogo toga nastojimo snimiti, preslikati, pohraniti, sačuvati kao zajedničko dobro zavičaja, za naše potomke. Osnovni uslov za ovo je vaša saradnja i komunikacija sa članovima Organizacionog odbora udruženja. Arhiviranje i načini prezentacije i promocije tog narodnog blaga, biće briga stručnih tijela udruženja, koja su zasad tek u povoju. Radi šireg shvatanja uloge našeg zavičajnog udruženja, moram vam reći da je marljivim radom generalnog sekretara obavljen složen posao oko regulisanja pravnog statusa udruženja. U toku je uključenje našeg udruženja u Asocijaciju izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske. Asocijacija broji preko stotinu članica – udruženja, a učestvovali smo, kako znate i u prikupljanju potpisa za Peticiju o našim pravima prije ulaska Hrvatske u EU.

Kako prošle tako i ove godine, Komesarijat za izbjeglice, obezbijedio nam je besplatan prevoz autobusima na Jadovno. I ovom prilikom im zahvaljujem. Autobusi su bili popunjeni zahvaljujući potomcima Jadovničkih žrtava i grupi mladih ljudi okupljenih oko Srpskih dveri. Glavni teret i uspješnu realizaciju iznio je Odbor za Jadovno, osnovan pri  Asocijaciji, čijeg ovdje prisutnog predsjednika i člana Milorada Miloševića posebno pozdravljam.

Pojavljivanje u javnosti izbjeglih i prognanih Srba sa Bilogore, zavičajno udruženje je prije dvije godine pomoglo izdavanjem knjige “Bilogorizmi”, autora Ranka Radelića i Slobodana Pokrajca. Knjiga simpatičnog sadržaja, naših riječi, izraza, pojmova, naziva, puna podsjećanja na našu nekadašnju svakodnevnicu. Predstavljanju istorije i stradanja Srba na Bilogori u Drugom svjetskom ratu i 90-tih godina, pridonijela je i knjiga “Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.”, čiji sam autor. Svijet ima priliku da je čita i u elektronskoj formi na internet stranicama udruženja
Jadovno 1941. iz Banjaluke. Radujemo se skorom izlasku iz štampe dviju knjiga: Bilogorske svetinje i Heraldička znamenja roda Bilogorski, autora Ranka Radelića. U pripremi je još ponešto ozbiljno, pa ako autor zaživi, o tome ćemo na III Zborovanju. Ovdje ima mjesta primjedbi našim intelektualcima na inertnosti, neizainteresovanosti, lijenosti kad je u pitanju njihov prilog ovim našim nastojanjima.

Naše olako zaboravljanje teške stradalne prošlosti najbolje pokazuje upravo odnos prema našem stradanju aprila 1941. Pedeset godina kasnije 27. aprila 1991. u parku u Grubišnom Polju, na komemorativnom skupu koji sam tada organizovao i pročitao nekrolog, okupilo se po raznim procjenama od 300 do 700 duša. Deset godina kasnije na parastosu u crkvi Sv. Marka u Beogradu okupilo se i slikalo nas 21. Nešto kasnije održan je 2006. godine parastos tim žrtvama u crkvi Sv. Đurđa u Grubišnom Polju, gdje je bilo prisutno sedam baka i tri muške osobe. Ove goleme sedamdesetogodišnjice, za našu sramotu, ovdje u Srbiji nije održano ništa, niko nikoga nije ni priupitao ni podsjetio! Uz napore, rekao bih najstarijeg po godinama među vama,  na Jadovno je iz Srbije sa Vojvodinom pored mene otišla je samo jedna osoba rodom iz Grubišnog Polja, živi u Novom Sadu. Da vam stavim do znanja, u Banjaluci je održana Prva međunarodna konferencija o Sistemu ustaških logora Gospić – Jadovno 24. i 25. juna, a 26. služena je Sv. Liturgija i održan Parastos kod Šaranove jame. Položeni su vijenci. Bilo je oko 2000 prisutnih. Tko ima internet neka češće pogleda www.Jadovno.com, tu imate mnogo podataka i aktualija. Vjerujem da će ovo naše Drugo zborovanje unijeti među nas više želje i potrebe da se međusobno čujemo, susrećemo, oblikujemo zajedničke interese i bolje uvažavamo svoju prošlost, svoje pretke i da sa predanjima vodimo brigu da nam potomstvo ne bude iznenađeno, ma gdje bude živjelo. Ako sam u nečemu bio previše kritičan, molim, shvatite to kao dobronamjernost. Želim da budete aktivniji i mnogobrojniji u pojedinim aktivnostim Udruženja. Iskustva iz ova dva zborovanja omogućuju da se ona organizuju i drugačije, racionalnije i masovnije, predlažite rješenja za dogodine. Nadam se da ću i ja opet doći. Želim vam ugodno druženje. Hvala.

 

Vezane vijesti:

DRUGI SABOR BILOGORACA: Zavičaj čine ljudi

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top