Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Nepodnošljiva lakoća laganja

Datum objave: petak, 31 avgusta, 2012
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Jadovno

Tvrditi da u Jadovnom nije bilo srpskih žrtava, kao što je to napisao Jović, spada u onu vrstu monstruoznih i bezočnih laži pred čijim se implikacijama čovjek naježi, poput tvrdnji da Aušvic nije postojao ili da se zločin u Srebrenici nije dogodio. Također, Jović zamjera predsjedniku Ivi Josipoviću što je u hrvatskoj politici prevelik broj političara koji su po etnicitetu Srbi, “kad je Srba manje od pet posto”. Zašto je broj Srba u Hrvatskoj spao ispod pet posto, Jović ne piše niti to smatra negativnom pojavom, reagira Zoran Pusić povodom kolumne Josipa Jovića, objavljene 26. kolovoza u “Slobodnoj Dalmaciji”

U svojoj kolumni “Suprotiv”, u “Slobodnoj Dalmaciji” od 26. kolovoza, novinar Josip Jović piše o sukobu predsjednika Ive Josipovića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. Ovlaš spominjući komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jadovnu i proslavu ustanka u Srbu, Jović tvrdi da u Jadovnu srpskih žrtava nije ni bilo, a da ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički ni partizanski.

U prvi bi se čas moglo pomisliti da iznesene tvrdnje predstavljaju konglomerat neznanja, neprofesionalnosti, neodgovornosti za napisanu riječ i ideološke ostrašćenosti. Ali, kod novinara koji su renome stekli, uz ostalo, izmišljanjem intervjua i varanjem čitatelja, a kako bi glorificirali ratne zločince, vjerojatno je riječ o svjesnom laganju.

Svakome tko se upušta u procjenu broja žrtava koncentracionog logora Jadovno (jer, riječ je o procjenama, precizan broj žrtava je i kod mnogo pedantnijih nacista bilo teško ustvrditi) stoji na raspolaganju opsežna literatura. U dvije knjige autora Đure Zatezala navodi se broj od 38.000 Srba i 2.500 Židova kao žrtava Jadovnoga, od toga 10.500 poimenično. Neki autori, kao donju granicu procjene broja žrtava, navode 24.000, drugi daju argumente (liste željezničkih transporta) i za dvostruko veći broj. Tvrditi da u Jadovnom nije bilo srpskih žrtava spada u onu vrstu monstruoznih i bezočnih laži pred čijim se implikacijama čovjek naježi, poput tvrdnji da Auschwitz nije postojao ili da se zločin u Srebrenici nije dogodio.

Minoriziranje Srba

Što se tiče ustanka u Srbu, njegovo se značenje godinama pokušava minorizirati, a značaj oklevetati i tu je Jović tek jedan od onih koji iskonstruiranu laž upornim ponavljanjem nastoje pretvoriti u prihvaćeno mišljenje. Počelo je s Tuđmanovom opsesijom da su u Hrvatskoj Hrvati trebali početi s antifašističkim ustankom, a ne Srbi. Događaj koji se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe uistinu se dogodio 22. lipnja 1941., ali to je bila reakcija članova sisačke organizacije Komunističke partije na napad na SSSR, a ne narodni ustanak. Najuvjerljiviji pokazatelj da to nije ni bio isplanirani početak ustanka jest činjenica da Komunistička partija, kojoj bi u ratu i u godinama neposredno nakon njega itekako politički odgovaralo da dan napada nacističke Njemačke na SSSR proglasi danom ustanka u Jugoslaviji, to nije učinila. Pobuna u Srbu bila je narodni ustanak protiv ustaša i, u tom smislu, protiv nacizma i fašizma, kao reakcija na masovne zločine koje su ustaše počinili po srpskim selima, ali organiziran i vođen od članova KP Hrvatske. Po svom karakteru bio je antifašistički, a njegovi organizatori – Marko Orešković, Gojko Polovina, Đoko Jovanić… – postali su vodeći ljudi NOB-a u Hrvatskoj.

Sve se to dogodilo prije više od 70 godina; u normalnim okolnostima, za današnje stavove i vrijednosne standarde, ti događaji ne bi trebali biti puno relevantniji od ratova s Turcima. Ali, Hrvatska je zemlja u kojoj je 1941. “godina koja se vraća”, u čijim je selima još dugo poslije “Oluje” sve bilo “ukrašeno” ustaškim grafitima i natpisima, poput onoga “Hrvati:Srbi = 2:1”, kojim se aludiralo na “pobjedu” u etničkom čišćenju, u kojoj se slobodne, orvelovske modifikacije prošlosti koriste kao uobičajena opravdanja za svinjarije počinjene u sadašnjosti i u kojoj su civilizacijski standardi, načelno prihvaćeni, između ostalog i zbog ulaska u Europsku uniju, još uvijek samo tanka glazura. Čini se da je zaluđenost povijesnim mitovima i posezanje za njima pri opravdanju svake ludosti opća karakteristika ovog područja: tako Ratko Mladić na dan zauzimanja Srebrenice i najmasovnijeg zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata, proglašava Srebrenicu svojim darom srpskom narodu, kojim mu vraća ono što su mu Turci oteli.

Sukob na ljevici

Što se samog sukoba Josipović – Pupovac tiče, on mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili, u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike, nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti. Malo podsjeća na prijeratni sukob na književnoj ljevici, polemiku u kojoj su se iznosili žučni argumenti, polako degenerirajući u argumente ad hominem, čiji sudionici kao da su postajali nesvjesni činjenice da postoje vrlo realne političke snage koje ne razlikuju nijanse oko kojih se polemika vodi i koje bi obje strane u polemici, ako se ukaže prilika, “utopile u čaši vode”. To se sudionicima sukoba na književnoj ljevici doslovce dogodilo; nama se to u Hrvatskoj 2012. više ne može dogoditi (fraza nad kojom će se zamisliti svatko tko je prošao 1991.).

Ali, mnogo toga nam se još može dogoditi; da se to uvidi, dovoljno je pročitati kolumne poput Jovićeve ili anonimne komentare na brojnim portalima. Jović u svojoj kolumni u kojoj, inače, staje na stranu Josipovića, zamjera predsjedniku što je u hrvatskoj politici prevelik broj političara koji su po etnicitetu Srbi, “kad je Srba manje od pet posto”. Zašto je broj Srba u Hrvatskoj spao ispod pet posto, Jović ne piše niti to smatra negativnom pojavom.

Dostignuća na području ljudskih prava i u izgradnji boljih odnosa sa susjedima, kojima su i jedan i drugi sudionik ove ljetne polemike značajno pridonijeli, nisu ni ireverzibilna niti su postala općeprihvaćenim standardom hrvatskog društva. U Hrvatskoj postoje političke snage koje na ta dostignuća gledaju s nepovjerenjem i manje-više otvorenim negodovanjem, koje “sukob niskog intenziteta” sa susjedima i/ili po etničkoj osnovi vide kao izvor svoje političke moći, koje će s tim ciljem poticati strahove i frizirati povijest i nije ih potrebno zazivati kao vuka u La Fontaineovoj basni. Tu realnu opasnost za ono dobro što je postignuto odgovorni političari ne bi trebali zaboravljati ni kad ih ponesu žučne prepirke.

PIŠE: Zoran Pusić

Izvor: SNV

Vezane vijesti:

Josip Jović: Kako je Pupovac promašio cili balun

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top