Nemaju ni jedan argument da me uhapse

Datum objave: petak, 18 novembra, 2011
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+

Josip Boljkovac

Nakon hapšenja Josipa Boljkovca zbog navodnog ratnog zločina, u sličnom se kontekstu spominje i ime narodnog heroja, 92-godišnjeg Rade Bulata. Porazgovarali smo na te teme u generalovom stanu dan nakon što se vratio s proslava na Žumberku, gdje je bitke bila njegova XIII proleterska i iz kordunskog Sjeničaka, gdje je slavna brigada osnovana. Inače, Bulat je predratni komunist, komandant nekih od najznačajnijih jedinica Narodnooslobodilačke vojske u Hrvatskoj (XIII proleterske brigade, 32. divizije te načelnik Glavnog štaba X korpusa) i kasniji istaknuti javni radnik.
Dakle, kažite nam nešto o toj borbi za Krašić, za koju se u javnosti i među onima koji simpatiziraju poraženu stranu govori da je sporna?
– Bilo je to 1. i 2. januara 1943. godine, kad Krašić po drugi put oslobađamo. Kao komandant udarne jedinice, imao sam jako velik broj stradalih, poginulih i ranjenih – oko stotinu njih – i borio sam se s ustašama koji su bili jako uporni. Krašić su branili dva dana i jednu noć. Poraženi su i u bitki su izgubili preko stotinu svojih ljudi. Već sam tada rekao, kad sam dakle imao samo 22-23 godine, da mi to nikad neće oprostiti. Između ostaloga i zato što sam bio komunist, mlad, Srbin i bez ranije vojne naobrazbe. Bio sam prvi komandant udarne XIII proleterske brigade “Rade Končar”. Bila je to prva proleterska brigada u Hrvatskoj i najelitnija jedinica u Hrvatskoj. Komesar je bio Marko Belinić. Mora se znati da je jedan od zadataka takvih udarnih jedinica bio i širenje Narodnooslobodilačke borbe u hrvatskim krajevima. Znam da mi, kako rekoh, Krašić nikad ne mogu zaboraviti. Međutim, to je manje važno, jer sam među samim narodom na Žumberku, u Sošicama, Radatovićima, kao i s druge strane, u Sloveniji, bio jako popularan, što sam i danas.

Tuđman i ja

Što je napravljeno sa zarobljenim ustašama?

– U više navrata pozivali smo ih na predaju, ali su uporno odbijali. U Jastrebarsko su došli najcrnji, krvavi ustaše, kao ispomoć svojoj jedinici u Krašiću. Tu nije bilo popuštanja. Bilo je to na početku Četvrte neprijateljske ofenzive i ja sam dobio zadatak više komande da po svaku cijenu spriječim prometovanje prugom Zagreb – Karlovac, kojom su neprijateljima stizala pojačanja za ofenzivu. Išli smo na sve ili ništa. Krašić je bio veliko uporište ustaša. Što se zarobljenih tiče, sudio ih je viši štab i s tim nisam imao veze. Samo sam komandirao pobjedničkom akcijom, čime je moj zadatak bio obavljen. Velim, Belinić je kao komesar odredio što će biti sa zarobljenicima. Niti sam učestvovao u suđenju, niti u egzekuciji.

Inače, u ratu ste bili pretpostavljeni i kasnijem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu.

– Franji Tuđmanu sam bio pretpostavljeni dok sam komandirao u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Godine 1943. prešao sam u te krajeve i bio tamo komandant novooformljene divizije, prve u tim krajevima. Tuđman je radio u informativnom odjelu. Bio je niže rangiranog položaja, inače pismen čovjek, ali ne posebno hrabar. A nama su tada, mora se priznati, više trebali hrabri ljudi. On je prema meni kasnije bio korektan. Jedanput me čak pozvao u predsjedničke dvore i dočekao me pred vratima svog ureda. Uvažavao me je. Znao je da sam uvijek bio principijelan. Inače, nisam mu to bio rekao ni tada, a ni kasnije, ali sam svojedobno bio u komisiji za dodjelu čina generala, zajedno s još četvoricom oficira. Naime, tih poslijeratnih godina došlo je do inflacije dodjela visokih činova, pa smo komisijski to planirali filtrirati. I tako je na tu komisiju stigla i Tuđmanova molba. Pustili smo ga, pozitivno ocijenili, iako su neki imali rezerve. Ali, da se vratim na moju audijenciju. Tuđman me je odmah pitao: “Jesi li ti, Rade, mislio da ću ja ovako visoko dogurati?” Iskreno sam mu rekao da nisam, ali sam dodao da sam uvijek znao da je ambiciozan i vrijedan.

Nacionalno i socijalno pitanje

Brine li vas hapšenje Josipa Boljkovca. Bojite li se?

– Nemaju ni jedan argument da me mogu uhapsiti. Ništa ne očekujem, ni dobro, ni zlo. Sve ću im otvoreno kazati. Na sva komandna mjesta tokom rata bio sam postavljen od hrvatskog političkog rukovodstva. Osim toga, u svemu ovome prisutno je i nacionalno i socijalno pitanje. Tako je u Hrvatskoj bilo oduvijek. Sjećam se da sam se kao zastupnik u Saboru, gdje sam proveo devet godina, zamjerio mnogim rukovodiocima kad sam zatražio da se povisi životni i socijalni standard ustaničkih mjesta, da se promijeni loša politika prema tim krajevima, u kojima su uglavnom živjeli Srbi. I tad sam dolazio u konflikte, jer sam sve gurao javno. Pa i ovo sada samo je još jedan dokaz da ni onda nisam bio, a nisam ni sada persona grata u ovoj državi.

Izvor: novossti.com

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top