Marvenim vagonima za Koprivnicu

Piše: Jadovno 1941.

Vlak je 28. aprila predvečer krenuo prema Bjelovaru. Dugo nijedna od porodica nije znala kuda su ti ljudi odvezeni. Po izjavi Marije Bosanac, to je potrajalo oko tri nedjelje. Govorilo se da su otjerani na rad u Njemačku. Nikome nije išlo u glavu da se toliki ljudi mogu poubijati! Ljuba, nevječana žena Dane Bobića, negdje je doznala da su u Koprivnici, u logoru „Danica“. Majke, žene i sestre počele su odlaziti u Koprivnicu, odnositi hranu i čisti veš. Iz straha da idu na željezničku stanicu u Grubišnom Polju, one su odlazile u Špišić Bukovicu pa odatle vlakom u Koprivnicu. Kad se majka vratila iz prve posjete, donijela je očeve dugačke gaće sa krvavom nogavicom. Bilo je očito i jasno da je nogavica prosječena nožem, vjerojatno bajonetom.

Evo sad još jednog primjera “mnogogodišnjeg prijateljstva” pravoslavnih Srba i katolika Hrvata – svake jeseni uoči trinaestog septembra, “Marinja”, krâma kod crkve Sv. Josipa slavi velikom procesijom ime Marijino. Taj dan slave svi domaćini u selu. Iz okolnih sela dolaze i gosti katolici u srpske kuće, i obratno. Uoči toga dana, godinama su u srpska dvorišta, prijateljima Srbima dolazili prijatelji Hrvati iz Špišić Bukovice. Bili su i jesenas. Oni su dolazili konjskim zapregama sa dugim lotrama. U kolima je bilo grožđa, bresaka i vina. Dali bi oni nama djeci i grožđa i bresaka, ali mi bismo svoje želje i dopunjavali, uvlačeći ruke između pletnica lotri, pa kroz slamu kojom je bio obložen sadržaj dovezen na prodaju za sutra. Tako bi izvadili još po koju breskvu. Interesantno je da ti ljudi („prijaki”, kako su se međusobno oslovljavali domaćini i oni) nisu odsjedali kod okolnih Čeha, Mađara, Švaba i Hrvata. Godinama su dolazili samo u srpska dvorišta. K nama i u djedovu kuću dolazili su prijaki Belše, stari Martin i Cvetko.

Naše jadne žene sad su navratile kod dugogodišnjih “prijaka” – da im se požale što se dogodilo, te da upitaju da li bi možda mogli nešto da pomognu, jer oni godinama znadu kakvi su to ljudi, njihovi prijatelji Srbi. Odmah su tu molbu odbili: „To mora tako biti, to je nova vlast, a u svakom žitu ima kukolja. Mi tu ne možemo ništa učiniti”. Jedva su ih primili da prespavaju, a, jadne, došle su predvečer kako bi sutra imale cijeli dan na raspolaganju da dočekaju svoje rođene kad se budu vraćali sa posla na šoderici, i da im nekako uruče pakete. Bilo je tu različitog maltretiranja – čekanja pred vratima “Danice” na suncu, ali i novčanog podmićivanja ustaša-čuvara.

Iz „Danice” se vratilo par djedova, jedan mladić i još dva-tri čovjeka iz miješanih brakova. Međutim, ni oni se nisu svi vratili (Lazo Kovačević iz Ivanovog Sela). Prilikom jedne posjete, negdje u julu 1941. godine, ženama koje su došle u posjetu rečeno je da su svi naši ljudi otišli na rad u Njemačku. I pored sumnje u dobronamjernost toga rješenja, prihvaćeno je i ono kao bolje u odnosu na ove domaće zvijeri. Nažalost, uskoro su došle zloslutne i zle vijesti: ti naši jadnici viđeni su u Gospiću. Kad su tjerani kroz Gospić, svi prozori su morali biti zatvoreni, a roletne i šaloporke spuštene i zatvorene.