Ljudi bez mrlje

Datum objave: ponedeljak, 8 aprila, 2019
Veličina slova: A- A+
Livno
Livno

Ljeta 1990. godine, kad je u livanjskom kraju zamajac međunacionalnih netrpeljivosti i raskola počeo ponovo uzimati zalet i hvatati maha, kad su po zidovima i raskrsnicama počeli osvitati ustašoidni grafiti i zlokobne poruke, kad su počela skrnavljenja spomenika, naročito onih na mjestima gdje je četrdeset i devet godina ranije zemlja ogrezla u srpskoj krvi, u sarajevskom „Oslobođenju” je bljesnuo zapis livanjskog dopisnika Svetozara Ljuboja.

Stari i prekaljeni novinar, čovjek koji je kao dječak u Livnu preživio sve strahote ustaških klanja i samo pukim slučajem, zahvaljujući dobrotvorima druge vjere, ostao živ, osjetio je da je trenutak za vapaj, za apel da se krvavi ratni noževi, kame i handžari vrate u korice i kanije, da na njih zanavijek rđa počine. Osjetio je da je trenutak za podsjećanje na dobre i plemenite ljude, na one koji ljude nijesu dijelili po kapama i nijesu ih mjerili peđu no pameću. Na ljude koji nijesu gledali kako se ko krsti niti drugovjerca držali za zlotvora samo zato što je drugovjerac:

„Na livanjskom obzorju, u ljeto 1941. godine, dogodio se krvavi obračun sa nedužnim ljudima, samo zato što su bili srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti — piše Ljuboja. – Stradali su tokom i neposredno poslieje rata i nevini ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Zla sudbina, eto, ne mimoilazi ničije pravednike.

U tegobnim uslovima ratne kataklizme bilo je u Livnu ljudi koji su svojim dostojanstvenim ponašanjem dokazali da zlo nije ukorijenjeno u prirodi nijednog naroda.

Pokojni Božo Sučić i njegova, takođe pokojna, supruga Ana, bili su skromni i pošteni žitelji prigradskog kutka, nadomak Livna, koji se od njihovog doseljavanja u ovu oazu zove Sučića Hrasti. Najbliže komšije njihove obitelji bili su i tada i sada srpske porodice Jove i Stojana Gradine.

Kad je započeo krvavi pir i pogrom nedužnih ljudi, Božo Sučić i njegov najbliži rođak Anto, hrabro su se stavili u zaštitu svojih susjeda.

Detalje je suvišno prepričavati jer bi to oduzelo previše prostora na ograničenom novinskom papiru, ali je ostala zauvijek predivna uspomena na Sučiće. Gradinama tokom rata nije falila ni dlaka s glave.

U ljeto 1944. godine, kad su pripadnici ozloglašene ustaške milicije poveli Vladu Gradinu, Stojanovog sina, da mu na zvjerski način presude, Ana Sučić je zasula kamenicama razbojnike i, nazivajući ih najpogrdnijim imenima, otela iz zlikovačkih kandži čovjeka već osuđenog na smrt.

Sa pijetetom se — piše dalje Ljuboja — u Livnu i dan-danas govori o Rahmi Halapiću i Mehi Ćati, čestitim i poštenim građanima, koji su tragediju ljudi druge nacionalnosti, doživljavali kao svoju i nesreću vlastitih porodica.

Bilo je, naravno, još ljudi koji su svoju moralnu čistotu i najljepše vrline mogli da izražavaju jedino upozorenjima za spasavnje i iskrenom tugom za stradalim komšijama i prijateljima.

Niko se od ovih i ovakvih časnih ljudi iz Livna, kada su se mnogi prsili rodoljubljem, nije kasnije hvalisao svojim dobročinstvom. Zlobnici su im potajno podmetali da su ovako postupali da se ne bi, tobože, zamjerili onima koji su odobravali zločine.

Istina je, srećom, drukčija. Pošteni ljudi su bili duboko uvjereni da ne treba na glas da se diče onim što je dužnost svakog čovjeka.

Autor knjige sa Svetom Ljubojom i popom Mirkom Jamedžijom pred kućom Boškovića u Rujanima po povratku sa jame Ravni Dolac 8.juna 1991.
Autor knjige sa Svetom Ljubojom i popom Mirkom Jamedžijom pred kućom Boškovića u Rujanima po povratku sa jame Ravni Dolac 8.juna 1991.

Kad neko nema mrlje na savjesti, on će uvijek, bez obzira na to u kojem se vremenu zateče, ostati — čovjek. Ne tako davno umrla je u dubokoj starosti Ana Sučić, supruga Boža Sučića. Na čelu pogrebne povorke, zajedno sa katoličkim svećenikom, bili su i pravoslavni pop i muslimanski hodža“ — ističe na kraju Svetozar Ljuboja.

Zanimljivo je, inače, da je i sestra Boža Sučića, Kata Vrdoljak, koja je takođe doživjela duboku starost (umrla je u devedeset devetoj godini), poput snahe Ane za života ostavila ovakav amanet:

„Kad umrem, ako ne bude katoličkog svećenika, dovedite mi pravoslavnog sveštenika da me sahrani…“

 Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

budo-ognjena_marija_livanjska.jpg

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.

Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).

Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top