Krvave legende

Datum objave: nedelja, 19 novembra, 2017
Veličina slova: A- A+

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgKnjiga Ljuba Anđelića „Livanjska legenda” svakako je jedno od najpotresnijih ratnih svjedočanstava. Ovaj umni Kolašinac, marljivi hroničar jednog opakog vremena i ratnik plemenita srca, ostavio je svojevrstan dnevnik o zvjerstvima koja su počinile ustaše na prostoru Livna, Duvna, Kupresa, Glamoča…

Ostale su tako zapisane krvave legende o zlu, o fanatizmu, mržnji i bezumlju ustaških crnih legija i njihovim zlodjelima iz ljeta 1942. godine, koje, smatram, upečatljivo govore i do kosti razgolićuju ustaški pokret, njegove korijene i ideologiju, njegovu krvoločnost i sumanutost, odnosno dopunjuju i upotpunjuju sliku njegovih zločina započetih godinu dana ranije.

Jedna od tih „krvavih legendi” je zapis Ljuba Anđelića o zločinu u selu Katinićima u Vukovskom polju, počinjen krajem avgusta 1942. godine, kada je Crna legija pukovnika Jure Francetića još jednom pokazala svoje „junaštvo“ nad djecom, ženama i golorukim starcima:

„Sjutradan, Četvrti bataljon je ponovo ušao u Katiniće. Sela više nije bilo. Popaljeni domovi davali su sliku pustoši. Na jednom od zgarišta, koje je samo dan ranije bilo dom pun djece, vido se starac sličan sablasti. Njegovo tijelo bilo je pokriveno opekotinama od vatre i nagrđeno ranama. Od starca su partizani prvi put čuli o strašnoj sudbini Katinića.

Jedna kolona ustaša, probijajući se između Sivera i Katinića, presjekla je put narodu (koji je pokušao da se domogne planine i umakne ispod ustaškog noža, prim. B. S.). Od preko stotinu čeljadi, starac je jedini ostao živ.

Za crnogorske proletere Kupres i sve doživljeno u njemu ne bi bio Kupres da nijesu svojim očima vidjeli sve ono što se odigralo iznad Katinića. Riječ zločin isuviše je blaga za to. Oko sto pedeset žena i djece i tri starca dovedeni su do jedne poveće vrtače. Njenim obodom krvnici su napravili krug. U predsmrtnim trenucima žene i djeca upleli su se u klupče straha i umiranja. Ubice su pucale iz automata i puškomitraljeza. To se vidjelo po tragu napravljenom vojničkim cokulama. Krug smrti bio je obilježen s nekoliko hiljada praznih čaura. Zrna iz njih su gasila živote. Čaure su ostajale kao posljednji trag neljudi.

Ubicama ni to nije bilo dovoljno. Nad pobijenim narodom oni su zapalili lomaču. Ako se u nekom tijelu još lelujala nit života, i ona se otkinuta gasila u pamenu.

Takvo je bilo naše posljednje viđenje s mrtvim Katinićima. Zbog toga nije ostala nezabilježena ni najmanja pojedinost u njihovom umiranju. Svaki detalj ove potresne drame našao je svoje mjesto u partizanskim zabilješkama.

Slika užasa bila je nezaboravna. Nekako po strani od drugih ležao je Čelko (riječ je o starcu Čelku Katiniću koji je već bio izgubio sinove u borbi i u zbjegu se našao sa dvije snahe i četvoro nejake unučadi, prim. B. S.). U rukama je grčevito držao dvoje unučadi. U bezumnoj nadi da ih spase od kuršuma krvnika, starac je stegao u zagrljaj djecu i poklopio ih svojim tijelom. Od njegove ponosne glave ništa nije otalo. Ona je, kao i tijelo, bila nagrđena ranama i opaljena vatrom. Djeca su bila mrtva. Strah u njihovim očima zauvijek je ugasilo olovo krvnika. Vatra do djece nije doprla. Starac je uspio da od nje spase unučad. Nad gomilom umorene djece ležalo je sagorjelo starčevo tijelo.

Nedaleko od Čelka smrt je zahvatila i Pavu i Goju, djevojke o čijoj se ljepoti pričalo po čitavom Vukovskom. Sestre su se pred smrt posljednji put zagrlile. U tome položaju i smrt ih je zatekla. Plamen je dao djevojkama boju najtamnije bronze. Teško da je ikada ruka umjetnika napravila ljepše i potresnije djelo. U smrti sestara bilo je i uzvišene ljepote i divljeg užasa. Od svega toga ledila se krv i dizala kosa na glavi.

Katinići su umirali svako na svoj način. Niko od njih nije molio krvnika za milost niti je puzio pred njegovom okrvavljenom čizmom. Pa ipak je u smrti Đuke Katinić bilo nečeg što ju je izdvajalo iz čitave te tragedije. U trenutku kad su ustaše počele da pucaju, majka je u prvi mah ostala nepovrijeđena. U rukama joj je bilo odojče. Na pucanje pušaka dijete je počelo da plače. Tada je majka, zaboravljajući pakao oko sebe, raskopčala grubu seljačku košulju, izvadila dojku i stavila je u usta djetetu.

Odojče je prionulo uz majčina prsa. U takvom položaju ih je i smrt zatekla. Iznakažena ranama, Đuka se ramenima oslonila na zemlju. Posljednji pogled, pun materinske ljubavi i neizrecive strave, počivao je na glavi umorenog jedinčeta. Zubićima koji su tek počeli nicati, dijete se još uvijek držalo za majčine grudi…“

( Ovo krvavo gubilište o kojem piše Anđelić, nalazi se na Borovoj glavi, planinskom prevoju između Livna i Šujice. Tu su, po podacima Mića Radete, ustaše na najsvirepiji način umorile više od 180 stanovnika kupreškog sela Vukovsko i četiri  stanovnika iz livanjskog sela Potočani – Nika Jagodića i sina mu Spasoja  i braću Milisav – Milorada i Duška.)

Sliku o ustaškim zločinima i bezdušnosti svakako upotpunjuje i Anđelićev zapis o žalosnoj sudbini četvorice Dalmatinaca, boraca iz njegove brigade:

„Dok je vođena borba na Krugu — piše Ljubo Anđelić — ustaše su sve više stezale obruč oko Podgrede. Kolone Crne legije koje su se kretale od Potočana i od Gorice, sastale su se u Podgredi u trenutku kad su selo napuštali i posljednji partizani.

U selu je ostala zaštitnica od četiri druga čija imena toga dana niko nije zabilježio. Bili su to omladinci iz Dalmacije i Krajine koji su u julu došli u brigadu. Vojo Čepić vratio se ispod samog Kruga da pomogne drugovima iz zaštitnice i da se ‘svojim očima uvjeri’ jesu li ili ne članovi Politodjela izašli iz sela — neko je prije toga rekao da je vidio Juricu Ribara s grupom drugova u Podgredi.

Bez pretjerivanja se može reći da je to bio najveći podvig na ratnom putu ovog omladinca gvozdenih nerava koji nije znao za strah. Vojo je prošao kroz selo puno ustaša i hladnokrvno se uputio prema kući u kojoj se preko dana nalazio Politodjel. Na njenom pragu je dočekan vatrom iz šmajsera.

Vojo se izvukao, a da sam kasnije nije znao kako je umakao iz čeljusti smrti. Ni ovoga puta, kao što se to često ranije događalo, Čepića nije ostavljala sreća.

Posljednja borba toga dana vođena je na liticama ispod Podgrede. Iz nje su partizani izašli kao pobjednici. Bataljon se spasao u posljednjem času.

Njegova zaštitnica je uništena do posljednjeg čovjeka. Za njeno izvlačenje nije postojao nikakav izgled. Jedni su umrli da bi drugi živjeli.

Sjutradan 2. bataljon na juriš ulazi u Podgredu i Potočane. U selu su nađena četiri trupa bez glava. To je bilo jedino što je ostalo od čuvene zaštitnice 2. bataljona.

Devetog decembra, u deset sati prije podne, nađene su u jednoj kući u Potočanima, u dvije zobnice, četiri odsječene glave drugova iz zaštitnice. Zobnice s glavama visile su iznad ognjišta na kome se u kotlu kuvao ručak…“

*   *   *

          Ovu potresnu priču o četvorici neustrašivih  boraca koji su se žrtvovali za svoje drugove, svojevremeno mi je do riječi ponovila i narodni heroj Vikica Mićunović, neustrašivi borac, ratni starješina u Četvrtoj proleterskoj brigadi.  I ona je potvrdila da nikada  tačno nije utvrđeno  ko su bila četvorica novodošlih boraca iz Dalmacije koji su  stali u zaštitnicu i ostali na položaju – nijesu uzmakli pred naletom  Francetićevih bojovnika.

          Dirljiva priča o njihovoj pogibiji i bestijalnom iživljavanju ustaša nad njima mrtvima, bila je jedan od glavnih motiva boraca ove brigade, prvenstveno Četvrtog bataljona, u borbama  za Livno koje su ubrzo uslijedile, odnosno u obračunu i nemilosrdnoj osveti   Francetićevoj crnoj legiji, koja je tu  desetkovana i doživjela poraz od kojeg se nikada  više do kraja Drugog svjetskog rata neće oporaviti.

 

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top