Konačni pad pravde

Datum objave: nedelja, 6 marta, 2016
Veličina slova: A- A+

Nakon drugog suđenja za Grubore jasno je da će krvavi tragovi „Oluje“ ostati nekažnjeni, a ATJ Lučko nastaviti nositi mrlju na obrazu, jer su samo malobrojni imali hrabrosti reći istinu o stravičnom zločinu

Drlje i Krajina

Trebalo je to biti najbrže suđenje za ratni zločin na ovim prostorima.

Grupa specijalaca, koja je navodno išla u „čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih vojnika“, 26. kolovoza 1995. parkirala je nekoliko džipova pored ceste i polako se uputila prema selu udaljenom nekoliko stotina metara. Selo se zvalo Grubori. Vojno-redarstvena akcija „Oluja“ davno je prohujala tim krajem oko Knina, nesuđene „metropole“ SAO Krajine, i otpuhala sve što je moglo stati na traktorske prikolice i sve koji nisu pobjegli u prvom valu, poput „najboljih sinova i kćeri Krajine“, onih koji su i zakuhali cijelu priču. Epilog „šetnje“ 40-ak specijalaca Antiterorističke jedinice Lučko odavno je poznat: iza njih je ostalo šestero mrtvih civila, pet starije životne dobi i najmlađi među njima, 47-godišnjak.

Pravnim se laicima zaista činilo da bi postupak za ovaj masakr nad nemoćnim ljudima, koji nisu bili u stanju krenuti na put s ostalima ili ih na njega nije imao tko povesti, mogao voditi i krajnje nesposoban tužitelj i sudac. Jer žrtve su mirno čekale svoje ubojice, poslane, kako kažu, na čišćenje terena zbog prolaska Vlaka slobode, onoga koji je spaljenom zemljom prevozio čovjeka koji im je jamčio sigurnost, njihova predsjednika Franju Tuđmana. Kao što je poznato, Grubori su najbolje dokumentiran zločin počinjen tijekom i nakon „Oluje“: kamere UN-a ušle su u selo i snimile poprište orgijanja specijalaca samo nekoliko sati nakon njihova odlaska. Snimljena su tijela, kuće u plamenu i čahure metaka što su dokrajčili starce.

– Nažalost, da je sustav bio sustav, samo da se napravija očevid, odnosno da su uzeti materijalni dokazi, ne bi niko bija u ovo situaciji sada ružnoj, od nas suboraca – riječi su bivšeg specijalca Nevena Juričića, svjedoka na suđenju kolegama Frani Drlji i Boži Krajini, koji su ovih dana i na ponovljenom suđenju oslobođeni krivnje za ubojstva u Gruborima.

Optuženi Drljo postavio je bivšem suborcu Nevenu Juričiću pitanje zašto sam nije prijavio ubojstva. „Nisan postupija ni kao policajac, ni kao čovik. Za to ću odgovarat prid Bogon“, odgovorio mu je svjedok Juričić

Točno je Juričić rekao: da je očevid napravljen kako treba, krivci bi davno bili iza rešetaka – i oni koji su zločin počinili i oni koji su im zapovijedali. Inače, sudskim vijećem na drugom suđenju, koje je na Županijskom sudu u Zagrebu trajalo samo dva tjedna i koje je ponovljeno nakon što je Vrhovni sud vratio sve na početak po oslobađajućoj presudi suca Zdravka Majerovića, predsjedavao je Ivan Turudić.

U obrazloženju oslobađajuće presude piše kako su u Gruborima ubijeni civili koji s ratom nisu imali nikakve veze: „Zapanjujuće je i sramotno kako se ono što se dogodilo u Gruborima pokušalo zataškati te kako je krivotvoreno izvješće u kojem se spominjao oružani sukob između pripadnika ATJ Lučko i neprijateljskih vojnika. Išlo se toliko daleko da se u izvješće stavljalo kako je pored mrtvih tijela nađeno oružje. Nikakvog oružja ni oružanog sukoba nije bilo, a sramotno je i to da u ratnom putu ATJ Lučko piše da je riječ o oružanom sukobu“, kazao je Turudić, pa okrivljene oslobodio.

Da je riječ o oružanom sukobu javno je tvrdio general Ivan Čermak, još jedan u nizu onih koji su Srbima garantirali sigurnost ako ostanu u svojim domovima. Usred Grubora u plamenu, pred TV kamerama i mikrofonima izrekao je laž da su se specijalci ondje obračunavali s neprijateljskim vojnicima. Kasnije se pravdao da mu je tako rekao specijalcima nadređeni Željko Sačić, njegov kolega po činu. General Sačić, prema više puta ponavljanim tvrdnjama zapovjednika akcije Josipa Ćelića na sudu, osobno je na izvještaj o akciji u Gruborima dopisao neistinu da se ondje dogodio oružani sukob. Moguće je da je sudac Turudić mislio upravo na njega kada je govorio o krivotvorenom izvješću, a možda je na njega mislio i kada je, obrazlažući presudu, govorio o zapovjednoj odgovornosti, pa prozvao DORH: „Što se tiče zapovjedne odgovornosti, ovo vijeće smatra da je prenisko postavljena, no posao ovog suda nije bio da utvrđuje liniju zapovijedanja, već da utvrdi jesu li optuženici počinili to za što ih se tereti.“ Naime, iako je Vrhovni sud naložio ponovno suđenje, s obrazloženjem da je na prvom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Tužiteljstvo nije priložilo nijedan novi dokaz.

Nakon drugog suđenja može se donijeti zaključak kako to famozno činjenično stanje nije utvrđeno jer su neki specijalci koji su svjedočili pokolju sada na sudu naprosto lagali ili se pravili da se ničega ne sjećaju. Bilo kako bilo, na rukama krivokletnika je krv ubijenih staraca, kao i na rukama neposrednih počinitelja. Tijekom suđenja specijalci su optuživali jedni druge da lažu, a oni koji su potvrđivali odgovornost optuženih prenosili su informacije iz druge ruke – nitko nije priznao da je neposredno prisustvovao zločinu. Možda je „zaboravu“ doprinijela i činjenica da se mnogima prijetilo i da je optuženi na prvom suđenju, Igor Beneta, nađen obješen u šumi pored Knina pod sumnjivim okolnostima.

Odgovor na pitanje zašto nije utvrđeno iz kojih je pušaka pucano (jer su na mjestu zločina ostale čahure) nismo dobili ni nakon drugog suđenja. Umjesto toga, dobili smo još jednu potvrdu da hrvatskom pravosuđu ne pada na pamet ozbiljno se uhvatiti ukoštac s krvavim tragovima akcija „Bljesak“ i „Oluja“. Ako ono ni 21 godinu nakon masakra nevinih u Gruborima nije bilo u stanju osuditi ubojice, njihove zapovjednike i one koji su zločin prikrivali, unatoč brojnim i jasnim dokazima, onda do toga zasigurno neće doći ni u drugim slučajevima. Ako suci u oslobađajućim presudama prozivaju tužiteljstvo za nestručnost, može se postaviti i pitanje kako je to moguće. A odgovor je jednostavan, iako je mnogima neprihvatljiv: zločini su se dogodili jer su bili dio tadašnje državne politike, politike koja na oslobođenom području nije htjela vidjeti Srbe, koja je dopustila ubojstva i potpuno uništenje njihove imovine kako se oni koji su izbjegli ne bi kojim slučajem vratili. Da je tome tako potvrđuje i zataškavanje zločina, ne samo u Gruborima, od strane policije i tužilaštva, koje će reagirati tek 15-ak godina kasnije i to na „poguranac“ Haškog suda i medija. Tako će državni teror ostati nekažnjen, a ATJ Lučko nastaviti nositi mrlju na svom obrazu, koje su i mnogi specijalci svjesni, unatoč tome što i na ponovljenom suđenju nisu imali hrabrosti reći istinu.

Optuženi Drljo postavio je tijekom Juričićeva svjedočenja bivšem suborcu pitanje zašto sam nije prijavio ubojstva. „Nisan postupija ni kao policajac, ni kao čovik. Za to ću odgovarat prid Bogon“, odgovorio mu je on. Slaba je to utjeha i žrtvama i njihovim obiteljima, koje prije Božjeg suda ipak traže da svoj posao naprave oni ljudski.

Saša Kosanović, Poratal Novosti


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top