Jama

Datum objave: utorak, 21 novembra, 2017
Veličina slova: A- A+

ognjena_marija_livanjska/autor-knjige-na-dnu-jame.jpg

Izvjesno je da je Ivan Goran Kovačić boravio u mnogim livanjskim selima i slušao potresna svjedočenja o zvjerstvima koja su ustaše počinile nad srpskim stanovništvom. „Divni galeb” je, prije nego što će upravo tu u Livnu kliknuti svoju strašnu pjesničku optužnicu, svoj veličanstveni poetski i ljudski protest protivu bezumlja i razbraćivanja, čuo i za živu grobnicu iznad sela Rujana i za slična druga gubilišta i bezdanice — neopojene grobnice oko Livanjskog polja, u kojima nikada niko neće kosti izbrojiti.

Ako rujanska jama može biti i nije direktno inspirisala velikog poetu, na čijem će vratu ubrzo poslije toga takođe sijevnuti zločinačko sječivo i prekinuti jednu od najtananijih pjesničkih žica koje su se ikada glasnule na ovim prostorima, jedan drugi čovjek se latio pera i u desetercu sročio svoju poemu o ovoj jami.
Nikola Bulović iz sela Biletića kod Sinja nije pjesnik. Samouk, nevještom rukom je zabilježio stihove o stradalnicima iz Rujana koji su izavreli iz ranjenog gorštačkog srca. Nijesu do sada nigdje i nikada objavljeni:

Aoj, Bosno, širokih bregova,
Posle turskih paša i begova,
Cara Franje, bečkoga glavara,
I njegovih surovih žandara,
Najveće si doživjela muke,
Kad si pala Hitleru u ruke.

I njegovih krvoločnih sluga,
Bila bi ti istorija duga,
Kad bi tvoje sve opisa jade,
Samo Livno spomenuću sade.

Na hiljadu devete stotine,
Četrdeset i prve godine,
Nekoliko nađe se izroda,
Na sramotu hrvatskog naroda,
Spremiše se po ustaškom planu,
U akciju organizovanu.

Svo oružje Srbima uzeše,
Uglednije ljude pohapsiše,
Otjeraše te ih postreljaše,
I u jamu mučki pobacaše.

Pa kada im to za rukom pođe,
Srpskoj raji crni petak dođe,
Nahuškaše kuma i komšiju,
Da svakoga Srbina ubiju,
I u jame pobacaju žive,
Muške, ženske, ni dužne ni krive.

Koncem jula, žarko sunce grije,
Malo prije Ognjene Marije,
S obje strane Livanjskoga polja,
Krenu kolo strašnoga pokolja.

Započeše kolo naopako,
Pokupiše staro i nejako,
Što je srpsko, sve od reda čiste,
Osta pusta kuća i ognjište.
Niko ne zna puta kud da bježi,
Najviše ih pod Prologom leži.

Pobijeno na razne načine,
Na svirepe grdne opačine,
Broja nema koliko ih pade,
I kostura po jama ostade.
U nesretnjoj livanjskoj opštini,
Zlikovačka ruka što učini.

Vratimo se sada u Rujane,
Tu su moje najbolnije rane.
Bulovići, mojih trista jada,
Svih dvanaest iz kuće nastrada.
Ne ostade ni malo dijete,
Od ustaške oštre bajonete.
Krampovi im polupaše glave,
Svi padoše od ruke krvave.

Ravni dolac, jama je duboka,
Znade živih četrnaes svjedoka,
Koji u njoj čudom preživješe,
Šest neđelja i tri dana više.

Posle strašnog loma i krševa,
Među dvjesta nesrećnih leševa,
U tom strašnom jezovitom stanu,
Jednako je po noći i danu.
Ne vidi se sunca ni mjseca,
Ni planinskih zelenih gorica,
Samo jauk i škripanje zuba
I postelja od kamenja gruba.
Dijete plače, majku vapijući,
Gdje si majko, nosi mene kući.
Mrtva majka ne govori ništa,
Nema kuće, vatre ni ognjšta.

Dijete ne zna o čemu se radi
I konačno umire od gladi.
Tako strašni prolaziše dani,
Oko jame svraćaju čobani.
Opaziše da ih živih ima,
I kazaše u selu svojma,
Pa se onda zlikovci digoše,
I do jame s konopom stigoše.
Na prevaru izvukoše neke,
Ne žališe ni brata ni seke.
Ponovo ih na muke staviše,
I na glavu u jamu baciše.

Dok se jednom javi proviđenje,
Talijansko vojno naređenje,
Iznenada u Rujane pođe,
Da sve žive iz jame povade.
Pod kontrolom jednoga organa,
Žandar Vinka iz Donjih Rujana,
Kada konop spustiše u jamu,
U duboku jezovitu tamu,
Dohvati ga Bošković Danica,
Izmučena, blijedoga lica.
Svakog živog oko pasa veže,
Desnom veže, lijevom priteže.
Kad trinaest izvukoše vani,
Onda konop spustiše i Dani.
Pa kad sunce i ona ugleda,
Mlado srce umirit se ne da,
A tuga se oko njeg savila,
Kad pogleda jamu gdje je bila,
I sad iz nje izvađene žrtve,
Izlomljene i napola mrtve.

Vidi majku prebijene ruke,
Gleda sestru i njezine muke,
Sestru Milku sa ranom na glavi,
Kost smrskana, a rana krvavi.
A dve seje i brat Risto mali,
Zauvijek u jami ostali.
To najteže na srcu joj pade,
S njima dvjesta u jami ostade.
Bez opela i bez sveštenika,
Bez svijeće i bez spomenika.

Ko su živi svjedoci iz jame,
Iz duboke povađeni tame,
Zapisaću njihova imena,
da se priča za vječna vremena.
Đapić Cveta, Bošković udana,
I dve ćerke, Milica i Dana.
Pa Bošković Gospava i Mara,
Izvađene jami iz njedara,
Stojić Gligo i Erceg Milica,
Kozomara Sava je osmica,
Lalić Stana, Mara i Ljubica,
Janja, Boja i s njima Danica.
Iz jame ih žive povadiše,
Da o njima istorija piše,
Da se mlađa pokoljenja čude,
Kakvo bješe doba i uslovi,
Da se ovo nikad ne ponovi,
I osvete da ne bude strašne,
Samovolje krute i opasne.

Sad iz jame ove izvađene,
I ponovo na svijet rođene,
Sprovedoše u selo Rujane,
Svako svoje nek liječi rane,
I pričaju što je bio juče,
Neka pamti deveto unuče.

Čast poštenim, zavedenim prosto,
Ali onim, nekoliko odsto,
Koji svoje ispoljiše strasti,
Vjerske mržnje, sile i prevlasti,
Srpski narod nevini poklaše,
I u jamu žive pobacaše,
Na čuđenje kulturnom svijetu,
Izazvaše mržnju i osvetu.
Braćo moja, pošteni Hrvati,
Nije ovo lako opjevati,
I pronaći u gomili zmiju,
Jer se krivi iza pravih kriju.

Svi pravedni neka budu sveti,
A zlotvori za vječnost prokleti.
Ova pjesma ne traži osvete,
Nego da se pokoljenja sjete,
Tog užasa i strašnog pokolja,
Oko ravnog Livanjskoga polja.
Da se sjete Vuka Brankovića,
I zlotvora Ante Pavelića.
I suprotno Obilić Miloša,
I velikog pjesnika Njegoša,
Pa barjaka slavnog Dušanova,
I na njemu ona četir slova,
Pa da sunce slobode nam sine,
Svi Sloveni da se ujedine…

U širokom gorštačkom srcu ovog plemenitog čovjeka našlo se odmah poslije rata mjesta za Hrvaticu Maru Kekez iz susjednog sela Rumina:
— Zavolio sam je, brate, a znao sam i da joj se familija nije osramotila u ratu, da su sa nama Srbima podijelili i zlo i dobro. Nimalo mi nije smetalo to što je Šokica. A znaš kako je: ne valja o ljudima suditi po kapi nego po onome što kriju pod kapom…
Krepki, osamdesetogodišnji starac objašnjava kako je ovom pjesmom liječio i svoje porodične rane:
— Kad ono bi ona prva okupacija te Austrija osvoji i umjesto turske dođe njena uprava, moji Bulovići se bili sklonii u Livanjsko polje. Rat, jad i muke, ali ljubav očiju nema. Petar — to ti je bio brat moga dide Dmitra — zaljubi se i ne vrati se više u Bitelić. Bog mu dade lipi porod — pet sinova. Ali, di je sriće, tu je i nesriće. Ostade samo Jovo, zvani Gredar. On se povratio na pustolinu, obnovio kuću i imanje, eno mu sina Branka i danas u Rujanu, a još trojica: Milan, Perica i Sveto, Bog da ig čuva i zdravlje da im da, žive u Livnu… Ali, rane ljute, Petrove sinove Vasu i Filipa, koji su dvanaestero čeljadi ostadoše pod Prologom i u jami u Rujanu, nikakvi melemi liječit ne mogu…

*   *   *

Kad sam se početkom avgusta 1990. godine  ponovo našao u Livnu, od profesora Svetozara Bulovića sam doznao da se u Donjim Rujanima nalaze braća Mile i Ilija Bošković, sinovi Mare Bošković, jedne od preživjelih iz jame Ravni dolac, o kojima je već bilo riječi. Oni, veli profesor Bulović, znaju put do pakla na Dinari iz kojeg im je majka izvađena  poslije mjesec i po dana i u kojem su im ostali brat i  sestrica.
Istog časa sam se zaputio u Donje Rujane. Sve je bilo kako mi je profesor Bulović kazao. U starovremskoj kamenoj kuli sam zatekao dva mlada čovjeka sa suprugama i buketom lijepe djece. Kad sam im ispričao ko sam i kud sam naumio, ni časa nijesu časili, na brzu ruku su se spremili i krenuli smo uz planinu. Sa nama je pošao i njihov komšija Aco,sinovac profesora Bulovića koji se tu zatekao.
Dok smo se peli potpuno  zaraslom stazom, činilo mi se kao da idem već dobro poznatim putem – sve je bilo  tačno onako kako su mi  preživjeli iz Ravnog doca pričali. Poznao sam Sajdinu pećinu i brežuljak iznad pećine preko kojeg su ih odvodili  na gubilište – do grotla jame.
Poznao sam i jamu, posebno po starom granatom crnograbu nad njom koji spominju gotovo svi. Jedino mi se učinilo  da jama nije baš duboka „dva kolna konopa“ – četrdeset i pet metara, kako tvrde oni koji su joj vidjeli dno.
Gotovo godinu dana kasnije, krajem maja ili početkom juna 1991, telefonom mi se iz Livna  javio Duško Nikić, jedan od glavnih  ljudi u odboru koji se starao o vađenju posmrtnih ostataka žrtava ustaškog genocida iz jama i  sa drugih gubilišta. Pita da li sam  bio na jami Ravni dolac i da li bih sada umio doći do nje – nema, kaže, ko da ih povede do tog stratišta: preživjeli i oni koji znaju ostarali i nemoćni za naporni put uz planinu, a nema nikoga  od mlađih koji su bili na jami i znaju put do nje…
U rečeni dan potom osvanuo sam u Donjim Rujanima i u kućama Boškovića zatekao veliki broj ljudi, uglavnom potomaka i rodbine stradalih i preživjelih u ovom gubilištu, pripravnih da krenu uz Dinaru. Među njima i moj kolega i prijatelj, stari znanac  sa jama iz istočne Hercegovine, poznati novinar sarajevskog „Oslobođenja“, speleolog Miro Kurtović i pop Mirko Jamedžija, paroh livanjski.

MIRO KURTOVIĆ nad jamom Ravni dolac

MIRO KURTOVIĆ nad jamom Ravni dolac

Nije nas omela ni kiša, topla proljećna, koja je već treći dan lila kao iz kabla. Meni su dodali jedno šatorsko krilo, ali već poslije nekoliko stotina metara bio sam mokar do kože. Na čelu podugačke kolone ljudi koja je nosila tešku opremu za spuštanje u jamu (pored ostalog i teški čekrk, agregat za struju, motorne pile i ostalo) išli smo kao vodiči Aco Bulović i ja, razmičući od rose otežale i savijene grane i tražeći u travi  nekadašnji put.
Kad smo nakon više od dva sata penjanja ugledali nama već dobro znanu Sajdinu pećinu, poradovali smo se, ne samo zato što smo  tada već sasvim bili sigurni da smo pogodili put nego i zato što ćemo  u toj  kakvoj-takvoj suvoti moći da predahnemo i sklonimo se malo od kiše.
Ni danas ne znam  kako se i otkud stvorilo  suvo lišće i granje i kako je za tili čas na sred pećine planula  vatra…
Kad smo, nakon kraćeg odmora u pećini, došli nad jamu, kiša je i dalje nemilice lila. Miro Kurtović je odmah vezao svoje alpinističke konope oko starog crnograba i krenuo u tamni ponor u kojem je pljuštala voda. Bilo je to ono vrelo o kojem su mi pričali preživjeli, koje je izbijalo u jami čim bi  gore na Dinari udarila  malo jača kiša, vrelo koje je neke spasilo, ali i mnoge, one koji nijesu mogli da se uzdrže i koji su popili previše vode, ubilo.
U tom času mi se i dalje činilo da jama nije duboka koliko tvrde preživjeli iz nje, ali vidim da se Miro nekako dugo i sporo spušta. Ne zadrža se dugo na dnu, zapali svijeći i krenu natrag:
– Užas! Da ništa nigdje više nijesu učinili, ovo ovdje je dosta zla i sramote za sav hrvatski narod dok je svijeta i vijeka! – izusti  umorni  Kurtović po izlasku iz jame na naša nijema pitanja šta ima dolje.
– Miro, koliko je jama duboka? – pitam nestrpljivo.
– Ne znam, možda dvadeset, dvadeset pet metara, ali sad ćemo izmjeriti – reče i iz ranca izvuče dvadesetpetometarsku pantljiku na koju priveza  jedan francuski ključ i pusti je niz mokru liticu u grotlo. Gledam i snimam sa suprotne strane jame. Vidim, ključ se zaklati visoko iznad dna. Miro onda nadodade i kraj konopa i ja ubrzo uvidjeh da sam grešno sumnjao u istinitost priče preživjelih  iz ove bezdanice. Sa kamene zaravni pored starog crnograba, sa koje su ih gurali i bacali u jamu, do prve tačke na dnu, nekoliko metara  visoke naslage kostiju, kamenja i trulog lišća koja se uzdizala uz liticu na južnoj strani, ima tačno četrdeset i šest metara!
Kiša je i dalje lila. Pop Mirko se pripremao za opelo:
– Sad će kiša da prestane, čim počne opelo – veli Miro Kurtović, dok ga svi zabrinuto gledamo i mislimo da nas on to samo hrabri.
Za veliko čudo, bilo je upravo tako. Čim se uz mladu bukovu goru iznad jame  razlegao glas popa Mirka, nad Dinarom je provedrilo i granulo sunce i za tri dana koliko je trajala akcija vađenja kostiju, nad njom se više ne pojavi oblaka.
Sjutradan, čim je aktiviran agregat i na dno spuštena jedna mala sijalica, zamolio sam Mira Kurtovića da me spusti u jamu, da vidim i snimim taj deveti krug pakla prije nego počne vađenje kostiju. Razumio je moju profesionalnu znatiželju,želju i nastojanje da se što više približim istini i  izbliza, svojim očim vidim i opišem ono  što će teško povjerovati iko ko to nije vidio, i nevoljno počeo kratki kurs alpinističke obuke za početnika koji se time nikada nije bavio…
Teško je reći kako i zašto, ali je sigurno da sam  u jamu krenuo bez ikakvog straha i jeze, a tek  kad sam na prilično prostranom dnu, znatno širem od otvora, među nebrojenim, uglavnom dječjim, kao snijeg bijelim lobanjicama, našao malo prostora i stao, shvatio sam svu strahotu ovog gubilišta, da su sve one priče preživjelih tek djelić istine o onome što se ovdje stvarno desilo…

Autor knjige na dnu jame u Ravnom docu

Autor knjige na dnu jame u Ravnom docu

U jami sam ostao više od dva sata. Za to vrijeme gore nad otvorom je od oblica napravljena  čvrsta platforma i montiran čekrk sa čeličnom sajlom za spuštanje onih koji će vaditi kosti.

U jamu su se, inače, prije mene, niz konope bili spustili speleolog i Kurtovićev pomoćnik Risto Savović iz Trebinja i Vlado Maljković, čija je majka Milka, baš kao i tetka mu Danica i baba Cvita, preživjela u ovoj jami. Potom su se, uz pomoć čekrka, u jamu spuštali ostali. U jednom trenutku na dnu se obrela i jedna krupna ljudina.Stoji za trenutak kao ukopan i kao da se privikava  na polutamu, a onda, zagledan u jednu špilju na istočnoj strani dna jame, kao za sebe, tiho prozbori:
– E, ovdje mora da je moj brat- imenjak…
Kaza onda da je sin Milice Erceg zvane Galka – Ilija – i da mu je  majka dala ime po petogodišnjem bratu Iliji koji je, kako je već opisano, završio u ovoj bezdanici. Ostarjela majka mu ispričala i kako je  mrtvog sina na dnu jame  danima držala u naručju i objasnila mu gdje je položila njegovo tijelo uvijeno u pleteni, vuneni kaput, takozvani sadak…
I zista,malo potom na tom mjestu se pod tankom naslagom lišća prvo ukazaše peševi još nesatrule vunene tkanine, a onda i tanane dječje kosti…
Iako je bilo nedvosmisleno jasno da su to stvarno posmrtni ostaci malog Ilije Ercega, ni njegov brat – imenjak ni ojađena majka Galka nijesu željeli da ih odvajaju od ostalih – neka vječno počiva  sa onima sa kojima je podijelio strašnu sudbinu i pedeset godina počivao u jami…
Mučno je, a i nemoguće, opisati detalje vađenja kostiju, svega što je ostalo od mučenika koji su ovdje skončali i zato izdvajam samo jedan koji ide u prilog istinitosti i vjerodostojnosti sjećanja onih koji su tu preživjeli.
Svi pamte kako su se ustaše u više navrata vraćali nad jamu i kako su  bacali  bombe i kamenje da ugase i potonji znak života u njoj. Upravo Milica Erceg mi je ispričala kako je jednog dana bomba pala na gomilu mrtvih tijela, odskočila i udarila je u leđa, ali nekakvim čudom nije eksplodirala:
„E kad onda zagrmješe bombe i kamenje! Samo sam stigla rukama glavu da pokrijem i sklupčam se. Opazig samo da me nešto u pleći pogodi. Mislim kamen. Kad se sve smiri, pogledam, kad ono jedna bomba, kako je pala na onu gomilu mesa, odskočila i udarila me u pleći, ali ne puče.
Gledam je, krvnicu, a ona baš ki kačamar.
Dođe mi prvo da je uzmem i tresnem njome u stinu. Da prekratim muke. Onda prosto kao da mi neko kaza: ti ćeš preteći!
Od toga trena ja sam utuvila u glavu da mi je suđeno da preživim. Besprimjetno, da ostali ne opaze, bombu sam privukla i sklonila je ispod sebe. Ponekad kad bi ko umro, prestravim se da ću ja ostati jedina živa, da sama skapavam, ali mislim — bomba je tu…“
Bomba je, naravno, ostala u jami kad su izvađeni preživjeli i oni koji su tog junskog dana 1991. godine vadili kosti, nađoše ostatke od nje. Drvena drška dobro poznate njemačke bombe, razumije se,  istrunula. Ostala, međutim,  opasna glava kao nepobitni dokaz šta su ustaše sve činili da dokrajče svoje žrtve, ali i kao potvrda da su kazivanja i sjećanja preživjelih istinita i tačna do najsitnijih detalja.
Iz jame su izvađene tačno 203 lobanje što je takođe nepobitni dokaz da je tačna i tvrnja preživjelih, i ne samo njih,  da je u tu jamu bačeno ukupno 218 čeljadi, srpske nejači, ali ni do danas  do kraja nije utvrđeno da li su svi oni bili iz Donjih i Gornjih Rujana ili je, kako mnogi s razlogom tvrde, tu bilo i onih koji su dovedeni iz drugih  okolnih mjest.
Todor Bošković i njegova braća, čijih je petoro braće i sestara po ocu završilo u ovoj jami, izlili su mesinganu ploču sa kratkim natpisom, koja je, nakon vađenja kostiju, ostavljena na dnu jame kao mali spomenik, podsjetnik i opomena, dugotrajni i neizbrisivi trag da se zna  i pamti kako je u ovoj bezdanici zvjerski i okrutno ugašeno  više od dvije stotine  života. Na ploči piše:
„NA ZVJERSKI NAČIN 1941. GOD. PRVE KOMŠIJE, HRVATSKE USTAŠE IZ D. RIJANA, IZMUČIŠE I ŽIVE U JAMU R. DOLAC (OVDJE) UBACIŠE  ŽENE I DJECU, SAMO ZATO ŠTO SU BILI SRBI.
MI NjIHOVI POTOMCI 1991. GOD., NAKON 50 GODINA OD NjIHOVE SMRTI, POVADISMO I SAHRANISMO NjIHOVE SVETE MOŠTI PORED PRAVOSLAVNE CRKVE U LIJEVNU.
VEČNA IM PAMJAT,
ZAHVALNI POTOMCI IZ D. RUJANA“

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top