Jadovno – koje se sakrilo u zemlju

Nakon kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je podijeljena između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. aprila 1941. godine i u njen sastav osim sadašnje Hrvatske ušle su Bosna i Hercegovina i dio Srbije. Ideološke osnove NDH pretpostavljale su stvaranje „čistog životnog prostora”, čiste hrvatske nacije.

…Zakopaj me da budem mrtav…

Otkopaj me da ti kažem..!

Da bi to ostvarili trebalo je ići preko mrtvih Srba, Jevreja, Roma…(ali i „nepoćudnih“ Hrvata). Cilj je opravdavao sredstva kojima je trebalo očistiti korov na „tijelu čiste hrvatske nacije”. Masovni progoni i rasni zakoni i uredbe stavile su Srbe-pravoslavne-nearijevce kao remetilački faktor, van zakona.

Istine o ustaškim zločinima u Jadovnima ostale su prešućene… da ne bi vrijeđale osjećaje naroda (vremenska distanca od 50 godina). Zlo je čekalo bolje prilike da izađe na vidjelo…tako će ono biti zaboravljeno i postaće kao dobro. Istina o Jadovnu i ustaškim zločinima nad Srbima, Jevrejima, Romima… skrivale su se kao što zmija krije noge; planski i smišljeno. Zlo sjeme i istina sakriše se od svjetlosti dana do novoga genocida 1991-1995. godine. Vrijeme sve prekriva velom zaborava, ono se troši kao i istina. Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata (i drugih naroda u Jugoslaviji) zakopalo je duboko u zemlju stravične zločine.

Zamisao ideologa hrvatske nacije Ante Starčevića i Mile Budaka visiće kao Damaklov nač (po)najprije nad glavama Srba: jednu trećinu pobiti, jednu pokrstiti, jednu protjerati..! NDH je već 1941. godine poslije (stvaranja) donijela zakone, uredbe^[1] , naredbe, okružnice, uputstva kojima se ozakonjuje masovni zločin (po vjerskoj i rasnoj osnovi) nad Srbima ( i pravoslavcima), Jevrejima, Romima…

Ozakonjeni su zločini po političkoj pripadnosti nad komunistima, antifašistima (pa i Hrvatima i drugima koji su se usprotivili zločinu).

Namjera mi je iznijeti informativno-anotativno činjenice – istinu o genocidu^[2] nad srpskim narodom tokom II svjetskog rata (posebno se osvrnuti na Jadovno) i po ko zna koji put staviti „bubu u uho”onima koji minoriziraju stravične zločine (posebno Jadovno i Jasenovac) koji se „dogodiše”pred očima cijelog svijeta.

Lingvistika, ni pravna nauka još uvijek nisu pronašle riječ za zlodjela koja su učinjena za vrijeme NDH. Genocid je krpelj srastao sa srpskim narodom, koji je u osvajačkim pohodima nekih naroda bio izložen njegovom otrovno-razornom djelovanju : od dolaska Slavena na Balkan, u pohodima Mongola i Turaka; danka u krvi, sječe knezova, prava prve bračne noći; u I svjetskom ratu u kome je nestala trećina (Srba).

Mnogi istoričari, proučavaoci ustaškog pokreta smatraju da ga ne bi trebalo klasifikovati kao fašistički^[3], jer su ustaše bile politički pigmeji, a istovremeno primitivni i avetni, pa je možda najbolji naziv-urođenički fašizam.

Genocid NDH je zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava učinjen s predumišljajem da zatre jedan narod.

Jadovno je najmračniji, najbestijalniji, najdemonskiji zločin koji se dogodio na planeti Zemlji (on to nije po brojnosti žrtava, ali po monstruoznosti jeste).

Jadovno nije selo Jadovno, ni Šaranova jama, ni Čačić dolac. Jadovno su sve bezdanke Velebita i Like, Jadovno je simbol svih stradanja Srba i pravoslavnih, Jevreja, Roma i drugih nepoćudnih u NDH. Jadovno je zamišljeno metaforičko mjesto- jama, bezdanka, škrapa, jazva, glubina. To su sve jame i stratišta na cijelom prostoru NDH. Straholiki simbol zatiranja Srba (i pravoslavnih) izmislili su ideolozi NDH. Jadovnički moto (skrivan), ukorijenio se u ideologiju ustaštva:

-Ko nema groba, nije ni umro

Ko nije umro, nije ni živio…^[4]

Jedino su jame bezdanke mogle sakriti zločin. Jedini preživjeli bili su krvnici. Istinu o zločinima odnosili su sobom (klani, zatucani, silovani) u bezdanke. Svjedoci-krvnici su ćutali. Niko sebe nije osudio za zločin.

…Srbe i pravoslavne (kao i Jevreje, Rome i one koji se bune) ukloniti što dalje od očiju naroda…ne smije ostati nikakav trag (oni su otišli na “privremeni-dobrovoljni” rad). Ako se to ne može učiniti u mjestu privođenja…najbližim vozom slati u Jadovno-velebitske jame.

…Katolička crkva u Hrvatskoj je bila obuzeta fiks idejom da je „Providnost odredila NDH osobitu misiju odbrane zapadne civilizacije i rimokatolicizma od pravoslavlja i komunizma.^[5] Vatikan i vodeće ličnosti katoličke crkve u Jugoslaviji strahovali su da je pravoslavlje stalo penetrirati do granica Italije. Stoga su se Vatikan i poslušni saradnici u toj misiji nadali da će poslije Rimskog ugovora (18.V 1941.) i poglavnikove posjete (sa „državnom delegacijom”) Njegovoj svetosti Papi Piju XII moći izgraditi neprelaznu branu protiv pravoslavlja, kao izrazito katolička država, a sa druge strane bit će u izvjesnoj mjeri traženi cordon sanitaire protiv ruskog komunizma (kao prava Civitas Dei, mada je u njoj pored blizu 5.000.000 katolika bilo 1.885.943 pravoslavnih Srba i 250.000 muslimana)…

U Gospiću ( u neposrednoj blizini mnogih jadovničkih jama) je organizovan ustaški logor-kaznionica-prihvatni logor-logor smrti, odmah poslije uspostave NDH (10.IV 1941, već početkom 1941. u njemu su se nalazili zatočeni Srbi.

Logor se sastojao iz:

– Logor kaznionica-„Gericht” (Gospićki okružni sud);

Ovčara-„Derale”-Maksimović štale (štale za ovce i goveda);

Kuličke štale (iznad drvenog mosta na Lici prema Ostrvici);

Austrijski „generalat” (Gospić);

Hotel „Europa” (Gospić);

Opština-stara (Gospić).

Pomoćni logori Gospić:

Stupačinovo (na putu Velebno-Karlobag);

Slano (Pag)

Metajna (Pag).

U Gospiću, u kaznionicu su bili privremeno smješteni uhapšenici iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine i dijela Srbije (NDH). Kaznionica je uvijek bila puna (od 11. aprila 1941.).Pretpostavlja se da je dnevno bilo oko 2000-3000 zatočenika (u sobama, hodnicima i dvorištu); muškaraca, žena, djece i staraca-Srba, Jevreja, Roma, nepoćudnih Hrvata i drugih…

Do Gospića su hapšenici stizali u marvinskim i teretnim vagonima i kamionima (od Gospića kamionima ili pješice do stratišta-jama-bezdanki udaljenih desetak (i više) kilometara u Velebitu.

Zapovjednik logora – Gospić bio je Stjepan Rubinić, upravitelj kaznionice, a sabirnih logora bio je Milan Staraček.

Logore je u Gospiću organizovalo Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH (Andrija Artuković, Dido Kvaternik, Mijo Babić, Jurica Frković, Juco Rukavina…).

U gospićkoj kaznionici zatvorenike su mučili svakodnevno na razne-najbestijalnije načine: prebijali, osakaćivali, vadili oči, silovali, vješali, klali. Jauk se čuo (nekada) i tri stotine metara…U dvorištu kaznionice se prebivalo pod vedrim nebom; oni koji nisu imali mjesta u ćelijama; uglavnom su to bili Srbi (koji i nisu mogli potkupiti čuvare). Jelo se jednom (često puta na 3. dan; oni koji su ostajali duže).Srbi su jeli iz opanaka (obuće), kapa i pregršti (obično juha od ucrvanog brašna i bilja, graha ili komadić kruha od posija, brašna i piljevine).Česma se nalazila u dvorištu i do nje se nije moglo kao ni do zahoda (jer to čuvari, u pravilu nisu dozvoljavali). Mnogi su otpremani ( oni koji nisu umoreni u kaznionici) iscrpljeni, izranjeni, izmrcvareni, dizenterični, žeđani…molili su čuvare da im prekrate muke i smrt dočekali kao spasovu.

Prema izjavama svjedoka-krvnika (dokumentacija iz Arhiva Like-Gospić) prvi sabirni logor bile su Kuličke štale (udaljene 3 km od gospićke željezničke stanice-preko drvenog mosta kod rijeke Like), zvane i Ostrvičke štale (zidanice za stoku; široke 10-ak, dugačke 50-ak metara-tri štale).Hapšeni Srbi su odvođeni već početkom 1941. (prije proglašenja NDH). U logoru je bilo oko 1100 Srba, 20-ak Židova, 20-ak Roma i nekoliko nepoćudnih Hrvata. Zatvorenici su bili uglavnom viđeniji muškarci (kasnije 20-ak žena sa djecom i 10-ak djevojaka.Čuvari su zatvorenike mučili glađu, kundačili, klali, vješali, silovali i bacali u Liku (udaljenu ni stotinjak metara). Preživjeli su početkom maja prebačeni (kamionima) u kaznionicu Gospić. Ni jedan svjedok-žrtva nije preživio kaznionicu, Ovčaru ili Jadovno.

Sabirni logor – Ovčara – Maksimović štale nalazio se 2,5 km daleko od željezničke stanice (1,3 km od kaznionice), 250 m od rijeke Novčice. Štale Matije Maksimovića (za ovce, goveda i konje), smještene su bile u prostoru veličine 100×60m, ograđene betonom i bodljikavom žicom visine 4 m.

Zapovjednik logora bio je Drago Pudić – Paraliza. Logor je osnovan krajem aprila. U njemu je boravilo od 1000-1500 zatvorenika. Povlašteni – Židovi (ne svi) su skupljali ljetinu sa imanja pobijenih (ili izbjeglih) Srba.

U logoru Ovčari gotovo i nije bilo muškaraca Srba, većinom su to bile žene i djeca, Jevreji (muškarci, žene i djeca) i nekoliko Hrvata (komunista).

Ovdje su vršena pojedinačna ubistva, mučenja, silovanja. Silovane žene (i djevojke) vješale su se suknenim štrikovima (unaprijed pripremljenim) o vrbe uz Novčicu. Preživjeli su odvođeni u Stupačinovo (gdje su mnogi usmrćeni) ili su otpremani brodicama u logore Slano i Metajna. Nekoliko preživjelih zatvorenika – djece odvedeno je u dječiji logor Jastrebarsko, a ostali, rijetki preživjeli u Jasenovac.

U privremenim zatvorima Općina, Generalat, Hotel „Europa“ bile su smještene porodice bogatijih (viđenijih) Židova kojima je oduzeta imovina i poneki Hrvat (koji su kasnije pušteni). Oni Židovi koji su pušteni (uz otkup ili intervenciju) preživjeće prvi pogrom.

Stupačinovo je bilo sabirni logor smrti pod otvorenim nebom (u zaseoku Stupačinovo), kod Baških Oštarija, na putu Gospić-Karlobag. Prostor logora bio je ograđen kamenom i bodljikavom žicom (visokom 4 m), unutar prostora je bila zidanica za čuvare sa dvije prostorije. U blizini logora nalazile su se bezdanke:Badanj, Duliba, Bliznica, Kijevac, Vranzina jama i jama na Pločama.

Stupačinovo je bilo pomoćni logor koncentracionog logora Gospić-Jadovno. Upravnik logora je bio ustaški bojnik Ivan Devčić-Pivac, a zamjenik rimokatolički župnik Ivica Brkljačić. Logor se nalazio na nekoliko kilometara zračne linije od Jadovna i nekoliko kilometara od mora.

U Stupačinovu su Srbe (i Jevreje) tukli batovima, klali, kopali oči, ubijali iz oružja; silovali djevojčice i njihove majke i bacali u jame. Logor je čuvalo oko 80 čuvara, kroz njega je prošlo više od 4.000 zarobljenih. Mnogi koji su dovođeni iz Gospića ili iz Slana bili su likvidirani. Svjedok (i čuvar) Josip Devčić je tvrdio da je u jamu Badanj bačeno 10.000 Srba (i Jevreja).

Sam logor smrti – stratište Jadovna udaljen je desetak kilometara od Gospića (Kažu da je radio 132 dana; radio je prema saznanjima od 11. IV – 26.VIII 1941.). Jadovno ima prema svjedočenjima 40-tak jama. Nabrojiću neke:

Šaranova jama, Jarčija jama, jama na Grginom brijegu, Alanačka jama, Badanj, Blizanica, Vranzina jama, Kijevac, jama na Pločama, Jasenovac, Jamina, Šević jama,Ugljenača, Duman (Ličko Lešće), jama u Peratovim dragama, Nezdravka (Donji Kosinj), Sveta Ana (Gornji Kosinj), Ošporača (Široka Kula), Golubnjača, Snježnjača (Kuzmanovača), Kvarte (Perušić), Runjevac, Pavkuša, Duliba, Dupčan (Ribnik), Čošić jama (Konjsko brdo), Križanovo brdo (Dražica), dvije neoznačene jame (kod Jadovna), jama na Slanu…i ostale manje neobilježene jame. ^[6]

Selo Jadovno nalazilo se na 850 m nadmorske visine (1000 x 500m). Na 1500m od sela je Šaranova jama. Na 5 km prema sjeveru je Čačić dočić (draga) ili logor Jadovno na 1200m nadmorske visine (u bukviku i jeloviku).Logor je bio ograđen bodljikavom žicom visokom 4m. Na svakih tridesetak metara nalazila se stražarnica; dvije barake za čuvare i dvije za upravu.

Upravnik logora je bio natporučnik Rudo Ric, a zapovjednik natporučnik Bešlić. Zatočenici su prebivali pod vedrim nebom. Rijetki su dočekali nekoliko juha-čorbe od graha, bilja, uprženog ucrvanog brašna. Hleb od osjevina, piljevine i crvljivog brašna rijetko su dobivali. Obrok se dobivao na jedan dan (ili na tri dana). (Neki svjedoci su tvrdili da bi…svi ionako pomrli od boleštinja i dizenterije…^[7]) Jelo se iz posudice (rijetki Židovi) i obuće, pregršti, kapa-Srbi.

Svakog dana, više od stotinjak hapšenika je izvođeno i ubijano (klano, zatucano batovima; vadili im oči, porili trbuh (u koji je trpana so); rijetke žene (i djevojke) – logoraši su silovane, rezane im dojke, muškima spolni organi… Demonski obredi-nezapamćene bestijalnosti vršeni su nad jamama.

U logorima je boravilo 300-800 ljudi dnevno (nekad i 4000)^[8]. Iz Gospićke kaznionice, Ovčare, okolnih mjesta u Lici, sa Gospićke željezničke stanice… dovoženo je dnevno 600-1.000 zatočenika (iz Like, Gorskog Kotara, Korduna, Banije, Bosanske Krajine, Zagreba, Zapadne Slavonije, Istočne Slavonije, Baranje, Srema, Bosne i Hercegovine – iz cijele NDH).

Logor Slano je osnovan 25. juna na otoku Pagu. Smješten je u kotlini bez vegetacije između velebitskih goleti, ograđen dvostrukom bodljikavom žicom. Logor je bio podijeljen na jevrejski i srpski. Jevrejski logor je bio površine 150h200m i u njemu se moglo smjestiti do 600-1.000 ljudi (u tri drvene barake).

U južnom dijelu logora, ograđenom trostrukom bodljikavom žicom boravili su Srbi i rijetki Hrvti-komunisti i poneki Rom. Tu se moglo smjestiti do 5.000 ljudi ali je samo 100 moglo stati u barake. Svi su prebivali pod vedrim nebom. Vode nije bilo za piće, a donošena je voda, koja se miješala sa morem (sa obližnjih izvora).

Zatvoreni su mučeni glađu i žeđu; ubijani su, klani i mučeni.Oni koji su preživjeli Slano nisu Furnažu. Nedaleko od Slana (morem nekoliko kilometara) je bila krševita visoravan Furnaža-klanica i gubilište dovedenih sa Slana i Metajne. Komandant logora bio je Mijo Babić, a zamjenik Ivan Devčić-Pivac.

Sjeverozapadno od Slana (oko 3 km udaljen) nalazio se logor Metajna – Barbat -ženski logor. Bio je smješten u dva objekta, po strani sela.U njemu su bile zatočene Srpkinje i Jevrejke (i njihova djeca).

Mlade žene i djevojke su svakodnevno silovane i mučene. Župnik, don Ljubo Magaš je silovao uz križ, nož i molitvu. Ženama (djevojkama) su sječene dojke, međunožja i vađena djeca iz utrobe.

Slano je obezbeđivalo oko 200 ustaša, a Metajnu oko stotinu.

Svakodnevno je iz Like stizalo preko Velebita, (mnogi pješice) oko 300 zatočenika u Karlobag, otuda su prevoženi preko mora (nekoliko kilometara) do Slana i Metajne. Prekobrojni, bolesni i izranjeni bacani su sa brodica u more. Italijanska armija (na osnovu naredbe od 15.VIII 1941.) preuzela je vojnu i civilnu komandu u cijeloj Lici.

Od 10.VIII do 26.VIII 1941. NDH je vršila likvidaciju logora Gospić – Jadovno i pomoćnih logora Stupačinovo – Slana i Metajna, a na osnovu naredbe Ante Pavelića (upućena Maksu Luburiću, najvjerojatnije 21.VIII 1941.).U isto vrijeme likvidirani su hapšenici sa Slana i Metajne (oko 2.000).

Tragovi u logorima su sakriveni i uništavani (žrtve u bezdankama, škrapama, jazvama, krečanama, šternama, zahodskim jamama). Dio (manji) dokumentacije, koja nije uništena, sačuvala je italijanska komanda.

Iz logora Slano i Metajna italijanska komanda je spasila 250 logoraša (većinom Židovi i Hrvati – žene, djeca i manji broj muškaraca). Ustaška komanda je iste potrpala u Gospiću u vagone i prebacila u logore Jastrebarsko, a mnoge otuda 21.VIII u Jasenovac. Preostali (450 logoraša iz Slana i Metajne) pobijeni su u Stupačinovu i pobacani u obližnje jame.

Oko stotinjak zarobljenika (većinom žene i djeca, desetak Srpkinja) je prebačeno u Jastrebarsko (kasnije Jasenovac).

Ne zna se tačno koliko se zatočenika spasilo iz kaznionice Gospić, Ovčare i gospićkih pomoćnih zatvora.Poslednji transport otpremljen je sa gospićke željezničke stanice (većinom Jevreja) 21.VIII 1941. u logore Jastrebarsko i Jasenovac.

Sačuvana dokumentacija… posebno velebno istraživanje, dr Đure Zatezala, istraživanje Hrvata Lavoslava Zdunića, Antuna Miletića i dr Ljube Bobana, te dr Milana Bulajića, Bogdana Krizmana, Dane Lastavice…ne mogu dati decidan odgovor na pitanja:

Koliko ljudi (žena, djece, starčadi) je umoreno (ubijeno, bačeno u jadovnjače)..?

Gdje i kada su umoreni?

Razloge treba tražiti u slijedećem:

Jame i ostala grobna mjesta nisu istraženi (nego samo djelomično);

Nisu iskopani posmrtni ostaci žrtava;

Nisu napravljeni popisi žrtava, osim onoga što je učinio dr Đuro Zatezalo (i neki drugi popisi po lokalitetima, kotarevima, mjestima stradanja);

Izvršioci zločina (svjedoci) i njihovi potomci su skrivali i branili pominjanje zločina;

Potomci žrtava su ćutali zarad mira u državi – bratstva i jedinstva.

– Njima je “ispiran” mozak i zaprećeno da ćute…

Svjedočanstva preživjelih, iskazi počinitelja zločina, dokazi jugoslovenskih državnih organa, dokumentacija ustaške i italijanske zaostavštine nisu dovoljni da se daju odgovori na mnoga pitanja…

Evo nekih razmatranja naučnika, istraživača i svjedoka…

Tabela 1. Procjena broja ubijenih u logoru
Jadovno i logorima koji pripadaju jadovničkom opusu:

Tabela 2. Umoreni na otoku Pagu (Slano, Metajna, Furnaža)

Ako je samo u logoru Gospić-Jadovno umoreno: oko 72.000 (dr Ljubo Boban); i na Pagu (Slano, Metajna, Furnaža) (Pavle Lovrić) oko 18.600..? koliko je ljudi umoreno na cijelom području NDH (u vrijeme Jadovna, u 132 dana).. ?

U jednome se istraživači, svjedoci i zapisani dokumenti slažu…Vjerovatno je ubijeno oko 100.000 ljudi (u logoru Jadovno-Gospić-Slano, Metajna i pomoćnim logorima)!?

…Teško
onome narodu čije sudije ne znaju

Za pravdu i milost… Blago mome narodu

koji
umije da prašta..!

Autor: Dušan Đaković (1947 – 2019), Beograd 

^[1] Neke odredbe, naredbe, uredbe, nalozi: