Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:
Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:

2.1. Hommage Stipi

Датум објаве: понедељак, 13 јануара, 2014
Објављено у Некатегоризовано
Величина слова: A- A+

2. Ruralni sociolog Stipe Šuvar (1936-2004) 

 

2.1. Hommage
Stipi
 

 

S mojeg stanovišta pisati o Šuvaru, znači istodobno, na
neki način, govoriti i o sebi i o našem zajedničkom vremenu.[1]
Jer, sve što smo radili više od pola stoljeća radili smo zajedno. U Agrarnom
institutu u Zagrebu, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu i, naposljetku, u ratnim zbivanjima poslije 1990. godine,
napose u Socijalističkoj radničkoj partiji (SRP) i časopisu „Hrvatska ljevica“.
Jedno vrijeme sam bio predsjednik Savjeta SRP-a, iako nisam bio član – čak sam
bio delegat na izbornoj listi.

Šuvara sam, inače upoznao već kao studenta prava,
posredstvom brojnih svojih ratnih drugova: Mile Joke – učenoga francuskog đaka
i prevodioca s francuskog jezika, Čede Grbića, Jefte Šašića, Maksa Baće, Branka
Karanovića i drugih. Ovaj posljednji presudno je utjecao na naše živote i
strukovne odnose, o čemu ću nešto kasnije.

Stipe Šuvar je uređivao „Studentski list“. Bila je neka
prigoda pa su mu moji ratni drugovi sugerirali da napravi sa mnom intervju kao
najmlađim delegatom Petoga kongresa KPJ. Znajući da će Stipe doći, pomno sam se
pripremio. Međutim, Stipe je bio još temeljitiji. Pun ideala i entuzijazma,
htio je doznati od mene kao filozofa i historičara po obrazovanju neke
fundamentalne ocjene. Na to sam reagirao neprimjereno, s mnogo rezignirajućih
opaska i ocjena, jer, o tome smo mi na Filozofskoj katedri mnogo razmišljali i
raspravljali. Ocijenio sam njegova stajališta kao idealizaciju i fetišizaciju i
da je to opasna mitomanija, a da je stvarnost sasvim drukčija. I moja su lična
iskustva bila posve drukčija. Iza mene je bio surov građanski rat, teško
ranjavanje, rad u Komisiji za ratne zločine, rad u Arhivu za historiju
radničkog pokreta, poznavanje komunikacije s Kominternom, surovost
kolektivizacije i pobuna nekih krajiških veterana, itd. Upoznao sam biografije,
što uključuje i policijske kartone članova studentskog lijevog pokreta između
dvaju svjetskih ratova. Nadobudan i napunjen kao „lajdenska boca“, a da bi
„prizemljio“ Stipu, počnem docirati, da nijedna revolucije nije legitimna, da
stari, da jedu svoju djecu i koješta drugo. Ilustriram mu to da je Francuska
revolucija napala kalendar, da su revolucionari pucali u satove kako bi
naznačili da vrijeme počinje s njima. Tada sam mu iznio naše primjere, npr.
likvidacije „trockista“, Kordunaški proces, sudbinu žrtava IB-a, posebno
sudbinu 200 vodećih komunista (Augusta Cesarca, Božidara Adžije, Ognjena Price
i dr.) – umjesto da im se omogući uspostavu veze s ustaničkim krajevima
usmjereni su na stare „javke“, što je značilo ustašama pravo u ruke. Ilustrirao
sam to primjerom Cesarca kako je slobodno odlazio zubaru. Stipe se začudio što
optužujem pokret, nije se dao zbuniti, nego je otišao Maksu Baći i Branku
Karanoviću, žaleći se kakvog su mu to „cotavca“ preporučili. U to vrijeme hodao
sam na štakama. Nakon osam dana, Stipe dođe ponovo k meni s Maksom Baćom koji
je bio šeret, pričljiv i filozof po obrazovanju. Već s vrata Maks će „Što ti
filozofe, zlorabiš filozofiju strašeći našeg omladinca?“ Počnem ponovo
ponavljati neke činjenice uključujući one iz arhivske građe koju sam poznavao,
a Maksu je to bilo znano još bolje jer je bio pripadnik toga pokreta prije
rata. On će: „Jest, tome je tako, ali s time ne treba paradirati, jer to su
filozofsko-historijske ocjene, a naša je stvarnost za svaku pohvalu.“ To je za
svagda ostavilo traga da sam ja nekakav pobunjenik bez razloga. Inzistirao sam
na činjenici da bi i on, kada bi poznavao filozofijsku stranu pokreta drukčije
razmišljao i bio kritičniji. Stipi se činilo da to mišljenje dijeli i Maks
Baće, pa je kasnije upisao i filozofiju.

Na naše povezivanje najpresudnije je utjecao daroviti šeret
Branko Karanović. On je transformacijom Zadružnog saveza Hrvatske osigurao
prostor i pokrenuo osnutak Agrarnog instituta sa sjedištem u Amruševoj 8, u
Zagrebu. Tu smo više godina radili zajedno, u Odjelu za sociologiju sela.
Osigurao nam je znatna sredstva za okupljanje ljudi i terenska istraživanja.
Osobito kad je postao direktor „Agro-banke“ u Beogradu. Obojicu nas je dobro
poznavao i volio se šaliti da smo „dva jarca na brvnu“, ali da ne želi niti da
jedan drugoga rušimo, niti – brvno. Ja sam u to vrijeme bio nezaposlen, jer sam
zbog negativne recenzije dva rukopisa Franje Tuđmana radi plagijata („Rat
protiv rata“ i „Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije“) prvoga dana kada
je Tuđman došao na posao znao da za nas dvojicu nema mjestu u tome Arhivu i bez
protesta otišao.

Novo zaposlenje shvatio sam kao šansu. Naš početak uistinu
je obilježila Stipina ličnost. Bili smo korespondenti. Stipe je pokazao smisao
za organizaciju. Nametnuo je konceptualni pristup. Imao je jasnu predodžbu
plana i programa rada. Čvrsto je inzistirao na popuni kadrova i
osuvremenjivanju naslijeđene oskudne biblioteke Zadružnog saveza. Sam je tragao
za suradnicima. Imao je predodžbu da se znanost širi i propagira posredstvom
časopisa. Njegova je zamisao o pokretanju časopisa „Sociologija sela“. Ja sam
bio skeptičan, jer nemamo stručnjaka. On me je uvjeravao da ih ima i da ih samo
treba povezati. To je ubrzo i postigao. Postao je utemeljitelj ruralne
sociologije kao primijenjene znanstvene discipline. Njegovom zaslugom, ali i Karanovićevom,
a kasnije i znanstvenim autoritetom akademika Vladimira Stipetića, mi smo
postali referentan okvir za agrarne probleme: Privrednoj komori, Ministarstvu
poljoprivrede, Zadružnom savezu, Socijalističkom savezu i drugima. Njihovi
službenici, aktivisti, postavljali su različita pitanja, pozivali nas na
stručna i druga savjetovanja, citirali nas. U jednom sam se trenutku pribojavao
da će nas, s obzirom na Stipin politički angažman, pretvoriti u sluškinju
politike. Kasnije sam spoznao kako sam bio duboko u krivu, jer je u to vrijeme,
i s obzirom na sistem, to bio jedini ispravan put čiju je suštinu Stipe s
mjerom prakticirao. Naše nesuglasice izazivao je njegov politički angažman, dok
je on osuđivao moje napuštanje Partije.

U tim prepucavanjima etiketirali smo se: ja njega
„ideološki žrec“, a ona mene „vanpartijska masa“. Moram istaknuti važnu
činjenicu da smo lučili naše naravi od stručnih i poslovnih obveza i zbog
činjenice da smo jedan drugog uvažavali, izvrsno smo surađivali. Istinski sam
se radovao njegovoj promociji, ženidbi, svakome uspjehu, a on mojoj prinovi u
obitelji. Pri odlasku iz Instituta meni je namijenio funkciju v.d. direktora,
vjerujući u kontinuitet rada i održanja solventnosti.

U vezi sa stručnim pitanjima, izborom tema, metodologijom
terenskog istraživanja i specijalizacijom kadrova vladala je stvaralačka
suglasnost i pravi entuzijazam. Istraživački tim s vanjskim suradnicima i
anketarima bio je funkcionalno kongruentan.

Kada, danas, pogledam selektivnu bibliografiju radova
nastalih u Institutu, a znajući okolnosti u kojima smo kao početnici u struci
radili, moram priznati da je svemu temelj dao Stipe kao entuzijast, radoholičar
i vizionar. Njegov rad na doktorskoj disertaciji, svojevrsnom kulturološkom
kompendiju, pomogao je da taj eklekticizam postane spoznajom svih redovnih
suradnika, pa dijelom i pomoćnog osoblja, kako obavljamo značajnu ulogu u
struci.

Odricali smo se kako bismo investirali u fondove:
biblioteku, terenska istraživanja, stanove, nakladništvo, upravo zahvaljujući
Šuvarovoj planskoj racionalnosti.

I danas sam uvjeren kako bismo napravili daleko više da je
Stipe bio manje angažiran u političkom životu i ostao dulje s nama u timu. U to
doba, međutim, nisam ni slutio da će svojim političkim angažmanom i znanstvenom
akribijom, postati autentičan svjedok vremena, a svojim opusom obilježiti
epohu.

Njegovi znanstveni radovi, golem pedagoški rad – bez
asistenta vodio je tri kolegija – urednička i javna djelatnost, promocije
djela, promocije stručnjaka, polemike, rasprave, napose intervjui i ocjene
događanja, bili su uvijek sadržajni, zanimljivi, rado čitani, citirani i
uvažavani. Nerijetko smo o tome prethodno raspravljali. Ipak, želim istaknuti
da je bio osebujan, da je utjecao na ljude i događaje pa i kada se s njime nisu
slagali.

Kao ministar prosvjete i kulture, iako je zlurado i
pretjerano kritiziran zbog reforme školstva, zadužio je ove prostore izgradnjom
Sveučilišne i nacionalne biblioteke, otvaranjem umjetničke zaklade „Mimara“, te
muzeja sakralnih i arheoloških spomenika. Time je istovremeno naglasio njihov
značaj za našu kulturu. U jednoj prigodi sam ga podsjetio kako bi bilo dobro da
napiše nešto o dotadašnjoj „bulumenti“ ministara koji su u novije vrijeme, u
pravilu, razarali vlastite institucije, a istodobno se bogatili. Učinio je to u
jednom zanimljivom eseju.

Kao urednik „Studentskog lista“, „Sociologije sela“, „Naših
tema“ i dr. pokazao je izborom tekstova, okupljanjem suradnika kako vlada
tematskim cjelinama.

Kao socijalni analitičar pomogao je u izradi popisnih
listina seoskih domaćinstava i poljoprivrede. Poslije je, zajedno s nama
ostalima, pridonio njihovoj svestranoj interpretaciji. Kao znanstvenik osjetio
je potrebu za socijalnom demografijom. Začetnik je modernizacije socijalne
antropologije. Prvi je u nas na velikim uzorcima provodio empirijska
istraživanja u selima i gradovima. Njegov posljednji akribijski rukopis u
zborniku „Zagreb i Hrvatska u Titovo doba“, legitimira ga kao enciklopedijskog
poznavatelja noviteta, pojava, ljudi, ustanova, kulturnih procesa i događanja u
to vrijeme To je reljefna slika, sociologijska interpretacija najproduktivnijih
naraštaja toga doba, kojeg bastardi proglasiše „mrakom“.

Mnogi znaju da je Stipe imao fotografsko pamćenje.
Ilustrirat ću to jednim primjerom. Pročitao sam mu iz rukopisa slikovit citat
Gojka Nikoliša tko su ljudi moga zavičaja. Bio sam preneražen mnogo godina
kasnije, kada sam ustao na sastanku Aktiva SK Filozofskog fakulteta i rekao da
nije izabran za redovnog profesora, ne zato što je član CK-a, nego zato što ne
rade izborna tijela. A on će na to: „Pustite vi to što kaže Svetozar Livada zvani
„Toza“, on je vanpartijska masa, a potječe iz zavičaja Kordunaša“ i počne
nabrajati kao da čita: „a oni su: „bojadžije, ratnici, kukavelji, buntovnici,
siledžije, podanici, mudraci, subenasti, mjesečari, munjeni, pasjoglavi,
čudaci, samotnici, vračari, skitnice, pijandure, prosjaci, gazde, rasipnici,
pojelice, vurdupine, izjelice, buvači, tesari, mlinari, rukotvorci, izumnici,
samouci, mudraci, mudrijaši, kurviši, šoce, kolone mrtvih s Talije, Drine i
Galicije…“ Kad je stigao do jedne trećine teksta, prekinem ga: „A gdje su ti martolozi
i konjokradice?“ Odvrati on: „Tamo ih nema!“ Svi prasnuše u smijeh. (Tekst
citiran prema „Korijeni, stablo, pavetina“, SN Liber, 1981., str. 23.).

Kada sam mu pročitao citirani rukopis mnogo godina ranije,
pitao sam ga kada ćemo mi dorasti da napišemo ovako plastičnu sliku zavičaja i
njegova mentaliteta. Samo nakon mjesec dana baci mi na stol poveći manuskript o
Imotskoj krajini kao podlogu za buduću monografiju koju, nažalost nije nikad
stigao napisati. Oduševio me jer je tekst bio ogledan.

Stipe je imao natjecateljski duh. „Bolje, brže,
svestranije, izvornije!“ Volio je izazove, osobito „prvačenje“. Bio je
inventivan. Imao je istinski smisao za analizu i sintezu. Pravodobno je uočavao
pojave i trendove. Kao malo tko poznavao je ljude, događaje, naselja i krajeve,
legende i mitove, poruge i pokude. Ponekad je s time i paradirao, sprdao se,
začikavao, provocirao, ali nije izazivao mržnju. Bio je to dio njegove naravi,
čak zabavno. Nikad se nismo sastali da mi nije uvalio poneki „kamen u torbu“.
Upravo radi takvoga duha bio je centrom pažnje u društvu i omiljen.

Pošto je Stipe bio predan stvaralaštvu, čitanju i pisanju,
bacio bi pogled na pridošlicu i kratko prozborio: „Zar ne vidiš da radim?“ Nije
dopuštao da mu itko „remeti krugove“. Najzanimljiviji je bio na putovanjima. O
svemu je spontano raspravljao. Rado je isticao što zna o toponimima kraj kojih
smo prolazili, o ljudima i događajima. Naše posljednje zajedničko putovanje u
Crnu Goru, ostat će mi u trajnome sjećanju. Među ostalim predstavio me šoferu
kao onoga koji je ubio Hitlera i koješta drugo o meni. Ja odvratim: „Ovaj
gospodin se hrani samo šalom na tuđi račun!“ Tada je pao dogovor da ćemo početi
ispunjavati obećanje dano Krleži, kada smo išli na razgovor o leksikografskim
jedinicama o selu i agraru, da ćemo napisati socijalnu historiju seljaštva.

Imao je stila u svemu. Bio je duhovit. Imao je i literarnog
smisla, što je pokazao putopisima iz SSSR-a. Bio je kompletna ličnost, i
socijalist po vokaciji što je vatru historijske ideje branio i razgarao kad je to
bilo rizično i kada su je svi negirali. Tome je dokaz Program SRP-a, jedinstven
dokument vremena s autorskim pečatom Šuvara. Gotovo je stotinu političkih
stranaka u Hrvatskoj, a jedino je SRP povijesno utemeljen, koncipiran kao
istinski demokratska stranka kritična prema vlastitoj prošlosti, tolerantna,
otvorena prema svima društvenim segmentima (stratama). Ona je u svojim načelima
uključivala i frakcije. Jedino u njoj je srpsko pitanje bilo postavljeno kao
historijsko, građansko, pravno-političko, ljudsko pitanje Republike Hrvatske
kao suvremene države. Time se Stipe predstavio i kao državnička ličnost.

Neposredno poslije „Oluje“, Stipe je u „Hrvatskoj ljevici“
br. 9. iz 1995. godine, nakon uvida u jedan dio foto i video dokumentacije
UNCRO-a upozorio na demografski slom srpskoga korpusa Krajine, prikazavši
sudbinu 1.107 naselja u kojima su Srbi bili većina. A u posljednjem djelu
„Hrvatski karusel“ jedna trećina teksta reljefno svjedoči o historijskom
zločinu nad Srbima u Republici Hrvatskoj. Time je na jedinstven način zadužio
Srbe. Zaslužuje njihovu trajnu kondolenciju.

Ističem osobito, jedini je kondolirao umrlim antifašistima
u vrijeme njihove javne diskriminacije, oduzimanja stečenih prava, progona i
negacija, jer su ih proglašavali neprijateljima naroda, izjednačavali s
fašistima, komunjarama i zlotvorima, a ne istinskim sljedbenicima antifašizma
kao civilizacijske tekovine.

Stipe mi je zamjerao što osuđujem i prezirem vlast.
Uvjeravao sam ga da sam rano spoznao kako čovjek nije rođen da vlada ljudima,
nego stvarima i procesima. A kada odluči vladati, mora biti kao Solomon. Kad je
pogledao dio foto i video dokumentacija UNCRO-a s prof. Horvatom, reče nam:
„Naši su vlastodršci nagonski bestidni merak-zločinci!“ Zaista mi nedostaje i
zbog reskih i lapidarnih ocjena, ali kao uman buntovnik.

Bio je solidaran s nevoljnicima. Bio je klasičan angažirani
intelektualac, s upornom obranom i snažnom argumentacijom vlastitoga
stajališta. Često je išao knjigom na događaje i procese. Respektirali su ga i
oni koji ga nisu voljeli jer je bio utemeljen polemičar u pisanoj i izgovorenoj
riječi. Imao je golemo znanje o svome vremenu. Bio je asket s prigušenom tugom.
Prezirao je skorojeviće. Uvijek je učio i radio. Uostalom, to potvrđuje i
njegov opus – više od 20 knjiga, a neki spominju najmanje 500 bibliografskih
jedinica. Pouzdano tvrdim da je broj veći. Njegov život pun je sadržaja, prepun
stvaralačkog napora, zanimljiv, zagonetan i vrlo često anegdotalan. Imao je
razumijevanja i za najljuće protivnike, pružao im je ruku, posredovao u
zaposlenju. Volio je ljude i razumijevao ih i kada im nije praštao.

Ako je istina da je pisanje „boks teške kategorije“, kako
je znao govoriti Krleža, koji je Stipu veoma cijenio, Stipe se praktično cijeli
život boksao. Prema tome nije mu bilo lako. Od težačko-rudarskog sina postao je
sveučilišni profesor, ugledan intelektualac i takav stvaralac kojeg su šibale „bure
i nevere“, a on je plivao protiv struje. U našoj sredini nije bilo stvaraoca s
kojim su se tako obračunavali protivnici, neznalice i fukara, svagda i na
svakom mjestu.

Neposredno pred Stipinu smrt zatekao sam se u bolnici na
operaciji srca. Brižan, svaki dan me zvao. Naravno s gerontološkim nazivima,
literarnim likovima i njegovim stilom, pripitkujući kada ću već jednom umrijeti
jer je rezervirao dvije stranice za kondolenciju, atlas formata i pelir papira.
Na što sam ja odgovorio: „Ne trudi se uzalud, moram sadržaj recenzirati i
zaprimiti prije objavljivanja“. To je bilo zanimljivo i medicinskoj sestri, pa
me redovito pitala: „Je li se i danas javio onaj Vaš?“

Jednom me je pozvao u neku krčmetinu da mu ispričam kako
sam prošao isljeđivanje „kroz šake našeg studenta“. Sluša on pa će: „Pa taj 18
godina studira. Znam mu i ćaću. Taj nikad neće završiti. Koja li je Tuđmanova
sljedba? Sve gori od gorega“. Odjednom će Stipe: „Znaš li da su nas ′frljnuli′
iz redakcije „Sociologije sela“? Na to ću mu: „Pa dugo smo odsutni, a on će
očito uvrijeđen: „Pa zaposlili smo ih, promovirali, zbrinjavali, stanove
kupovali, radili s njima i drugovali!“ Na to mu rekoh: „Mani to…stara se
dobročinstva zaboravljaju. To je inercija doba koje negira najproduktivniju
epohu. Što bi nas štedili, kontrarevolucija nasrće na historiju“. Na to nam
Slobodan Šnajder ispriča također osobno iskustvo iz svoje sredine kojim su ga
pogodili egzistencijalno: „Zar ne vidiš, Stipe, da smo dobro i prošli!“ Na to
će Šnajder: „Nije lako ni goli život spasiti od pošasti nastaša“.

Na samom početku rata 1990. Mnogo smo raspravljali o
prirodi rata. Osobito u krugovima uglednih filozofa. Oživljavanje
ustaško-četničkog sindroma upozoravalo je na njegovu obilježenost građanskima i
klasičnim kontrarevolucionarnim elementima. Stipe je, kao magistralan kroničar
vremena i temeljit socijalni analitičar znao najviše potankosti i poznavao
ličnosti četničkih i ustaških povratnika, legionare, puštene kriminalce,
razbojničke detalje, nasrtaje na pojedince i institucije, snagom tih činjenica
bio najuvjerljiviji analitičar etničkog čišćenja, strukture građanske strane
rata i suštine njegove retrogradnosti i kontrarevolucionarnosti. Argumentacija
mu je bila tako snažna da smo razmišljali izići s manifestom nužne zakonske denacifikacije.

Znao sam da Stipe ima urođenu srčanu manu, da uvijek
pretjerano mnogo radi, a posljednje vrijeme i u odveć oskudnim uvjetima. Iznio
sam to najuglednijim doktorima, dijagnostičarima i kirurzima. Pristali su,
poradi njega i njegova ugleda, smjesta učiniti sve gratis. Sve sam poduzeo
preko njih, njegove supruge i zajedničkih prijatelja da se podvrgne pregledu,
naglasivši da to i nije tako teško. Nazvao me srdito: „Što se ti metuzaleme
brineš za moje zdravlje? Zar ne znaš onu ‘pametan živi dokle hoće, a budala
dokle mora’!“. Srdžba me iznenadila. I danas žalim što nisam bio uporniji i
našao načina uvjeriti ga da to mora učiniti. Svaka smrt iznenadi, njegova me
pokosila, jedva sam doteturao na velebni pogreb. Zaključio sam: Ovaj ne samo da
je zaslužio ulicu, kao što je kasnije osvanuo grafit u Draškovićevoj gdje svaki
dan prolazim, nego i trg. Ili barem stalno naslovno ime da je osnivač
sociologije sela, makar dok istoimeni časopis izlazi.

U posljednjih trinaest godina okupio je oko sebe i SRP-a rastjerane
citoayene, umne ljevičare i antiratne poslenike. Bilo ih je zanimljivo gledati
na djelu u vihoru rata. Na novogodišnje proslave dolazili su s raznih
meridijana. Jednom sam se našalio: „Škilji iz Zagvozda, bajaš početke
budućnosti Hrvatske“. On će: „Bih da nije tebe! Ako me optuže za
ultraljevičarenje, jer u posljednje vrijeme uporno režiš i laješ, bit ćeš
kriv!“ Na to ću ja: „Što se tiče ljevičarenja, ovi bi sjekli lijeve ruke da im
egzistencijalno nisu potrebne“, pa zatim nastavim: „To što lajem i režim doista
dokazuje da su pasja vremena“. Od toga je točno – zaključi Stipe: „da i mene
kvariš i u nedoumice dovodiš!“

Njega nije mogao nitko usmjeravati. Nadam se da će o Stipi
uskoro neki od njegovih učenika i poštovalaca napisati monografiju iz koje će
se vidjeti kako je svjedočio. Smatram da je to uistinu zaslužio. Bio je
vertikala s ljudskim likom. „Ništa ljudsko nije mu bilo strano“. Sve je
podredio intelektualnom progresu i općem dobru. U to ime odricao se svega:
odmora, rekreacije, zabave i ulagao sve životne i intelektualne snage,
uključujući oskudan dohodak. Dao je sve za opće dobro i „sagorio na poslu“.
Prerano je i iznenada umro kao klasičan intelektualni proleter. Unatoč velikom
opusu, pouzdano znam da je ostalo mnogo započetih, a nedovršenih temata.

Što god mi o njemu govorili i pisali, o njemu će najbolje
progovoriti njegova djela. Zbog toga inzistiram na objavi njegovih sabranih
djela i cjelovite bibliografije. Tada ćemo vidjeti da smo imali jedinstvenog
Krležijanca u znanosti.

Nas je toliko zadužio kao suradnike, radom i okupljanjem,
da mu s dužnim pijetetom, klanjajući se njegovoj sjeni poželimo: Nek mu je laka
ova voljena zemlja!


[1] Objavljeno pod naslovom „O Šuvaru kao znanstveniku i čovjeku – Hommage
Stipi, u časopisu Sociologija sela,
br. 43 (2005).




Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани вез упозорења.

КОМЕНТАРИ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top