Hrvatskom društvu treba više Levara

Časnik Hrvatske vojske i dobrovoljac Domovinskog rata, Milan

Levar, životom je platio što je sredinom 90-tih javno progovorio o likvidaciji
svojih sugrađana, gospićkih Srba, ali i Hrvata, 1991. godine. Levar je surađivao
s Haškim sudom, ali nije želio biti zaštićeni svjedok. Javno je ukazivao na zločine,
a život mu se pretvorio u niz strašnih prijetnji, da bi, na koncu, bio ubijen podmetnutom
bombom u dvorištu vlastite kuće.

Njegovu suprugu Vesnu i sina Leona većina
Gospićana i danas doživljava kao obitelj izdajice, a ne heroja.

„Kad u novinama ili na televiziji bude
tema Levar, kad se to spomene, i danas osjećam drugačiju atmosferu kad izađem van“,
opisuje supruga ubijenog hrvatskog branitelja Milana Levara. „Kada uđem u trgovinu,
osjetim poglede, onako poprijeke, onako potiho – To ti je ta, to je ona. Nekako,
kao da je ta tema, ne zabranjena, ali imam osjećaj da ljudi misle, ako bi netko nešto
o tome progovorio, odmah bi bio izoliran“, kaže Vesna
Levar.

Danas je, nastavlja Vesna Levar, već podnošljivo, ali prvih godina,
nakon ubojstva supruga, trebalo je preživjeti i objasniti sinu da mu tata nije izdajica
i neprijatelj, već hrabar čovjek, Gospićanin i Hrvat, koji nije mogao šutjeti o zločinima
nad nedužnim ljudima:

„To je bilo strašno, od zastrašivanja,
izrugivanja, Bože sačuvaj, bolje da se i ne prisjećam. Sin je imao problema, sve donedavno.
Sjećam se, kad je počeo izlaziti van, znao je doći kući plačući, puno puta i kroz
suze pitati – Zašto sam ja Levar, što je moj tata napravio da mene svi mrze? Zbog
njega i ne volim da se to baš i spominje. Iako je danas odrastao, ali kad počne neka
akcija o tome, on se odmah povlači i ne izlazi van. Imao je i djevojku, ali, kad
su njeni roditelji saznali čiji je on sin, zabranili su joj da se s njim viđa jer
– to je sin Levara.“

Leon je imao 11 godina kad mu je otac ubijen. Nedavno je navršio
24. Završio je za meteorološkog tehničara, posla nema, pa u iščekivanju pokušava
završiti Prometni fakultet. Vesna radi. Za ubojstvo supruga i oca država im je isplatila
odštetu po 220.000 kuna (oko 60.000 eura ukupno), 15 posto je uzeo odvjetnik. Leon
prima i naknadu za školovanje, oko 200 eura mjesečno. Dobili su i stan od države
na doživotno korištenje, ali treba živjeti s nanesenom nepravdom, trajno obilježen
i prezren:

„U svemu tome, smeta me što ljudi i
ne žele čuti istinu, a kad bi htjeli čuti pravu istinu, možda bi promijenili mišljenje.
Ja sam se trudila da im to objasnim, ali jednostavno sam izgubila volju. Znam što
je on radio, a ko ne zna i ko nije shvatio u ovih 13 godina, i neće nikada“, ogorčeno zaključuje Levarova supruga.

Ubojice i naručitelji atentata na Milana Levara ni do danas nisu
otkriveni, niti im je suđeno, iako u Gospiću „svi znaju“ tko je to učinio. Iako
su prvi rezultati istrage ukazivali na visokopozicionirane policijske specijalce
i vojne obavještajce u Gospiću, ljude koji su, nakon promjene vlasti 2000. shvatili
da bi ih Levarova svjedočenja mogla opasno optužiti i strpati na robiju, istraga
je, navodno, po nalogu policijskog vrha u Zagrebu usmjerena u drugom pravcu i zaglavila.

Kazna za izdaju ‘naše stvari’

„Heroj kojeg Hrvatska želi zaboraviti“, napisao je još prije dvije
godine za Novi List, novinar Ivica Đikić. „Levara je“, metaforički ponavlja
Đikić, „ubila većinska Hrvatska koja Norca, Oreškovića i Glavaša, unatoč pravomoćnim
osudama za ubijanje civila, i danas smatra nacionalnim herojima“:

„Većinska slika o sebi uvijek je slika
moralnih mučenika, patnika, bezgrešnika i slično i ne samo ovdje, nego u svim kolektivnim
imaginarijima. Nacija o sebi misli sve najbolje. Tko iskoči iz toga, tko se izdvoji
iz toga, tko progovori protiv takvog koncepta, taj je nužno izdajnik i stvara se
animozitet prema onome tko je izdao našu stvar. I oni koji okružuju tog čovjeka,
moraju se pomiriti s tim da će taj pečat nositi jako dugo jer se većinska slika,
o takvim pojedincima, užasno sporo ili nikad ne mijenja. To je, zbilja, jedan život
koji nije lagan. Mislim da je, utoliko, život Vesne Levar zaista herojstvo i da
će to, kad-tad, netko prepoznati i da nije uzaludno to kroz što ona prolazi i što
je prolazila dosad“, konstatuje Đikić.

Novinar Željko Peratović, dobar poznavatelj ratnih i
poratnih događaja u Gospiću, puno je o njima pisao, osobito o svjedočenjima i ubojstvu
Milana Levara. Ne želi da se slučaj zaboravi i stalno na njega ukazuje, u javnosti
i kroz institucije:

„Levarov značaj se zapravo ogleda u
tome da je on želio ostati u Hrvatskoj i želio da se ti zločini procesuiraju u Hrvatskoj.
Stalno je o njima govorio i nije dopuštao da padnu u zaborav. Zbog toga je i ubijen.
Svi su bili suglasni da je to političko ubojstvo, međutim dalje ništa nije rađeno
na razotkrivanju tog ubojstva. Očito da još uvijek postoje nekakve političke prepreke
da se to riješi. To je negativna poruka svim budućim zviždačima, ne samo o ratnim
zločinima, nego i o organiziranom kriminalu i korupcije. Mi danas, zapravo, i nemamo
nekog, kao što je bio Levar, koji je, na žalost, svojim životom platio to govorenje
istine jer se ljudi naprosto boje. Mi danas imamo samo ove svjedoke koji su sudjelovali
u nečemu, pa su onda sami, pritisnuti, progovorili, ili imaju osvetničke namjere
da svjedoče. Nemamo autentične ljude koji govore, prvenstveno zbog svoje savjesti,
građanske i druge“, ocjenjuje Peratović.

Novinar i publicist, Drago Pilsel, koji uskoro objavljuje
knjigu o svom životnom putu od, kako kaže, svoje ustaške priče u Argentini do antifašističke
u Hrvatskoj, godinama već žestoko ukazuje na negativnosti u hrvatskom društvu i
katoličkoj Crkvi, iako je i sam bio u njezinim redovima:

„Naravno, nije lako kad vas u životu
prati epitet kontroverznog, problematičnog, konfuznog. Dakle, rezultat je da sam
izgubio sve prijatelje! Smatraju me izdajnikom. Hrvati iz Argentine, recimo, kad
dolaze u Zagreb i Hrvatsku, dakle ljudi s kojima sam rastao, koji su bili moji prijatelji,
koji su čak i danas prijatelji moje majke, dolje u Argentini, ispričavaju se mojoj
majci što me nisu posjetili jer me ne žele vidjeti, ne žele imati nikakav kontakt
sa mnom“, kaže Pilsel.

U Lici se i danas može čuti rečenica „Šuti, mogao bi proći kao
Levar“, kazala nam je Vesna Levar. I Pilsel ističe da su ona i njezin sin Leon heroji
jer su, unatoč svemu, podignute glave, ostali u Gospiću:

„Ja sam prijatelj gospođe Vesne Levar
i znam koliko je teško za nju, i dan danas, hodati Gospićem. Znam koliko je žigosano
njeno dijete, Leon Levar, koji je prvi otkrio ubijenog tatu u dvorištu, nakon što
je eksplodirala bomba, koliko je teško za njega bilo odrastati u Gospiću i ostati
u Gospiću. Oni su vrlo hrabri ljudi, oni su primjer hrabrosti građanstva! Naravno
da je teško biti kontra struje, hodati i braniti neke vrijednosti za koje smatramo
da su utemeljene na Ustavu Republike Hrvatske, ali, na kraju dana, kad čovjek sklopi
oči, ja ipak idem na počinak zadovoljan.“ 

Ankica Barbir-Mladinović

Izvor: SLOBODNA EVROPA

Vezane vijesti:

Milan Levar ubijen jer mu Zagreb nije dao zaštitu

VERITAS: Saopštenje povodom likvidacije Gospićkih Srba u jesen 1991. godine