fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Feljton o Jovanu Raškoviću: Kad utihne Skadarlija

Opelo mom ocu držano je u njegovom stanu u Skadarskoj ulici. Te večeri u Skadarliji su zamukle muzika i pesma. Ako u optužnici splitskog tužilaštva bude dokaza moga zla, pa čak i mržnje, ja ću se pojaviti na sudu, govorio je…

Jovan Rašković

Jovan Rašković

ODGOVARAJUĆI na optužnicu koju je protiv njega podiglo Vojno tužilaštvo u Splitu za ratni zločin, Jovan Rašković je na stranicama NIN-a rekao da se hrvatska nacionalna politička misao nije menjala za poslednjih 150 godina. Ta politika, po rečima Raškovića, traje od kada je stari kroatistički političar Starčević, koga su nazivali i nazivaju “ocem domovine”, uspostavio misao da su Srbi u Hrvatskoj, a i Srbi uopšte, remetilački faktor uspostavljanja hrvatskog nacionalnog bića i hrvatske države, oduvek pa do danas.

– Od Starčevića do Tuđmana ta se misao nije menjala – kaže Rašković. – U različitim vremenima i raznorodnim okolnostima ispoljavala se ova rasna i šovinistička misao u mnogostrukim agresivnim akcijama protiv srpskog naroda u Hrvatskoj. Antisrpska delatnost kretala se od asimilacije do kompletnog fizičkog poništenja biološke, žive mase srpskog stanovništva. U tom masovnom zločinu bilo je više strasti nego promišljenosti, više monstruoznosti nego preciznosti.

Rašković zatim kaže:
– No bez obzira na sve što smo preživljavali, na brutalne ubode igala zla u naš nacionalni korpus, nismo iskazivali mržnju prema narodu koji je, po mom dubokom osećaju, tragičan i nesrećan. Hrvatskom narodu istorija nije bila sklona. Vodio je viševekovnu nacionalnu parnicu sa Peštom i Bečom. Stolećima je dokazivao svoja prava i svoju dužnost. Njegovi zahtevi gubili su se kao zapomaganje pod bezdušnim svodovima neba Austrougarske monarhije. Mi imamo čak i razumevanje za narod iz kojeg se povremeno na nas cedilo zlo.
RAŠKOVIĆ naglašava da je malo mislećih i osetljivih srpskih intelektualaca uputilo ozbiljne prekore i mržnju celom hrvatskom narodu i da je vrlo zadovoljan što on nije među njima.
– Mi drugi – kaže on – hrvatskom narodu želimo mnogo bolji režim, mudrije i plemenitije vođstvo od onoga koje je imao i ima u svojim najtragičnijim fazama, a iznad svega mnogo bolju, nekonfliktnu i smirenu budućnost, bez frustracija.
U nekoliko rečenica Rašković zatim govori o Srpskoj demokratskoj stranci čiji je bio osnivač. Ističući da je duh svoje stranke gradio na temeljima najbolje tradicije srpskog naroda, on kaže:
– SDS je bila spremna da učini sve da se životni problemi Srba u Hrvatskoj rešavaju mirnim putem i demokratskim sredstvima. Ali od samog osnivanja postavljeni smo u neravnopravan položaj. Najpre smo diskriminisani da bi se ubrzo diskriminacija pretvorila u teror i proganjanje naših članova i funkcionera. U isto vreme članovi SDS otpuštaju se s posla i iseljavaju pod terorom. Njihova imovina se uništava. Srušeno je i oštećeno više od pet hiljada kuća i stanova članova naše stranke. U četiri hiljade stanova članova SDS-a bespravno su se uselili Hrvati, bez ikakvih teškoća i sa blagoslovom vlasti.

Izložen državnom teroru, politički obespravljen srpski narod nije, ističe Rašković, imao drugog izbora, nije mu preostalo ništa drugo nego da se u svojoj odbrani posluži nedemokratskim sredstvima.
– Mi nismo krivci za ovaj rat – kaže on. – U ovom ratu ne vrede zakoni ranijih modela sukobljenih ratničkih grupa. Ovaj rat se vodi kao neobičan rat. U njemu, kao u snu, oko nas tumaraju, vucaraju se divlji vukodlaci, mračni vučjaci, svirepi primati, koje je mir držao na lancima razuma.
Rašković naglašava da su rat i mržnja carski drumovi zla i da u krvoproliću koje je počelo nema otpora zlu i zapreka mržnji. SDS će – zaključio je on – ako je to ikako moguće, ako joj to prilike dopuste, pokušati da poveže konce dva naroda na ruševinama njihovih kuća i sudbina. On poziva međunarodnu javnost, Srbe u Hrvatskoj, a pre svega hrvatski narod da utiču na šovinistički režim u Hrvatskoj kako bi se uspostavila vladavina principa političke tolerancije.
NA kraju svog javnog obraćanja Vojnom tužilaštvu u Splitu, Rašković postavlja pitanje:
– Moram li dokazivati da nisam u bekstvu, da sam prognan i lažno prikazan u svom psihološkom habitusu. Sigurno je da nisam u bekstvu. Ja se ne skrivam. Molio bih splitski Vojni sud da mi optužnicu pošalje na adresu mog radnog mesta: Institut za naučno-istraživački rad cerebralno-vaskularnih odeljenja, Bolnica “Sveti Sava”, Beograd, Nemanjina 2. Može se uputiti i na adresu: Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, Ulica kneza Mihaila.
Rašković zaključuje: “Ako u optužnici bude dokaza moga zla, pa čak i mržnje, spreman sam da se pojavim na sudu. Uostalom, za čoveka moje dobi bilo bi i nekog zadovoljstva u stradanjima za svoje ideje i ideale svoga nacionalnog bića. Ja sam, dakle, spreman, gospodo. Da li ćete vi biti uverljiviji?”
Jovan Rašković, kao što smo rekli nije dočekao da svoj članak vidi objavljen u NIN-u. Tri dana pre izlaska ovog nedeljnika krajiški Ćaća izdahnuo je u svom stanu u Skadarskoj ulici u Beogradu.
Pitamo Sandu Rašković-Ivić: Da li je Vojni sud u Splitu ipak poslao poziv Jovanu Raškoviću za suđenje po optužnici za ratni zločin?
– Ne. Nikad nije stigao nikakav poziv na dve adrese koje je moj otac dao.
* Da li bi se Rašković zaista odazvao na sudski poziv posle svega što je doživeo u Hrvatskoj?
– Sigurno. On bi otišao u Split po cenu da ga osude na doživotnu robiju. Bio je čovek od reči.
* Vaš otac je umro u utorak, 28. jula 1992. Gde ste Vi tada bili?
– U Milanu sa decom. Čim su mi javili da mi je otac umro, krenula sam za Beograd.
* Kako je srpska javnost propratila smrt Jovana Raškovića?
– ŠTAMPA je dala veliki publicitet. Telegrame saučešća dobili smo od velikog broja građana koji su želeli da sa nama podele bol i tugu. Telegrame su nam poslali i lideri svih političkih stranaka u Srbiji, sem Vojislava Šešelja.
* I Slobodan Milošević?
– Da, i on. Bilo je to nekoliko konvencionalnih rečenica.
* Ko je držao opelo?
– Mitropolit Nikolaj. On i moj otac prijateljevali su 25 godina. Bili smo komšije u Šibeniku. Opelo je držano u tatinom stanu u Skadarskoj ulici. Kako je ovaj boemski kraj Beograda uveče vrlo bučan, iz mnogih restorana čuje se vrlo glasna muzika i pesma, profesor Živorad Stojković, tatin prijatelj, otišao je do najbliže kafane i zamolio ih da malo utišaju veselje jer se nedaleko od njih drži opelo Jovanu Raškoviću.
* Da li su ga poslušali?
– Da. Ne samo da je utihnula muzika u toj kafani, nego je te večeri cela Skadarlija bila bez muzike i pesme.
* Gde je sahranjen Jovan Rašković?
– Na Novom groblju u Beogradu, u Aleji velikana. On je želeo da mu večni boravak bude u manastiru Krki. Tamo mu je bilo i određeno mesto, ali moja majka je bila protiv. Rekla je: “Ako ga tamo sahranimo, grob će mu iskopati i kosti povaditi. Neka počiva u Beogradu. Ovde svakog dana mogu da odem na njegovu humku i položim cveće.” Majka je bila u pravu. Manastir Krka je 1995. opljačkan, demoliran, oskrnavljen.

(Nastaviće se)

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

 

Vezane vijesti:

Feljton: Jovan Rašković I dio

Feljton: Jovan Rašković II dio

Feljton: Jovan Rašković III dio

Feljton: Jovan Rašković V dio

Feljton: Jovan Rašković VI dio

Feljton: Jovan Rašković VII dio

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: