Čavaški zločin nije počinjen u moje ime

Datum objave: petak, 11 avgusta, 2017
Objavljeno u Hercegovina
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/ubojstva.jpg

Na današnji dan, 11. avgusta 1941. dogodilo se jedno od najtežih stradanja na području Popova polja. Ustaše su pobile 101 stanovnika ovdašnjeg sela Čavaš.

Pobili su sve koje su našli! Hroničari kažu da su oko 4 sata ujutro opkolili selo, pohapsili Srbe i potjerali ih u polje u jarugu Podvalje. Pokosili su ih sve iz neposredne blizine vatrom iz pušaka i iz puškomitraljeza.

O gnusnoći toga zločina dovoljno govori činjenica da su među stradalima bili mahom starci, žene i djeca. Bilo je dvoje djece staro pet, odnosno šest dana. Među stradalima su bile čitave porodice od pet, šest, sedam pa čak i devet članova.

Premda svaki zločin ima svoju razvojnu spiralu, i premda su se prije ovoga zločina događali drugi s obe strane polja, što znači obema dominantnim nacionalnim grupama, težina tragedije i gnusnoća zločina izričito zahtijevaju da se ne spominju nikakve okolnosti koje bi i na koji način mogle relativizovati njegovu strašnu dimenziju.

Potomci i rođaci žrtava, njihovi prijatelji i supatnici, svake godine na današnji dan održavaju sjećanja na nedužno stradale Čavšane. Među njima, uglavnom nikada nema Hrvata.

Možda neki i ima, ne mogu sasvim odlučno tvrditi, ali je sasvim ispravno reći da Hrvati ćute o ovom zločinu.

Zašto?

U to doba, i par desetljeća kasnije, Popovo polje je bilo tradicionalan ruralni kraj, u kome su dugo zadržane vrijednosti života, i u kome se skoro ne pamti da je netko ubijen u mirnodopskom razdoblju, pa čak su i fizički sukobi iznimno rijetki. Ta tradicija je većim dijelom tradicija svakodnevnice, koja se vrti oko običaja rađanja, ženidbe, umiranja, poljoprivrednih i pastirskih radova te derneka.

Kao takva, ona se malo razlikuje između sela i naroda. Kad bi glavni tradicijski „projekt“ sjetva ili žetva polja krenuo, još u prirodnim uslovima dok je polje tonulo, na njemu su zajednički sudjelovali svi bez razlike.

Sijana je zajednički svaka njiva koja dolazi, bez obzira bila „katulička“ ili „rišćanska“. Hoću reći, ljudi su bili svoji, nalazili načina da žive zajedno i da imaju zajedničke vrijednosti.

Međutim, Hrvati o zločinu javno ćute.

Neki ga osuđuju u diskreciji, neki ga se „ne sjećaju“, treći se pravdaju kako su to napravili neki „stolački cigani“. „Stolački cigani“ je prilično kukavički način spiranja odgovornosti sa sebe ne nekoga tko eto nije ni neka „normalna“ skupina, nego „tamo neki cigani“. Ustvari, ne videći, tako svoju zajednicu spuštaju na najjadnije grane.

Izvan empatije na koje stradanje pobuđuje kod onih koji za njega čuju, prvo što se uoči jeste da je zločin napravljen u ime Hrvata i Hrvati ga se nisu još odrekli.

Zbog ovakvih zločina Hrvati su dugo bili stigmatizovani kao genocidan narod. Sigurno da ni jedan narod ne može biti genocidan, nego to mogu biti neke njegove grupe, koje su se u nekom razdoblju nametnule kao utjecajne. Ali, to ne znači da građani i sunarodnjaci u čije je to ime napravljeno nisu odgovorni.

Ako je neko 10. aprila mogao misliti da dolazi država u kojoj će ostvariti svoju nacionalnu slobodu, dva mjeseca kasnije je mogao vidjeti da od nje ginu pravedni i nedužni ljudi. A 11. avgusta o tome više nije moglo biti nikakve dileme. Bez obzira na političku pismenost, svi znaju što je dobro a što nije.

Taj se zločin, treba biti jasan, nije dogodio u realnom ruralnom svijetu u kome vrijede razumljivi i učinkoviti običajni zakoni. On se dogodio u jednom paralelnom svijetu, modernom svijetu politike, čiji su zakoni rastezljivi kao guma. Njihov ključni kriterijum je korist koju od toga može imati nacija kao vrhunska pojava.

A što je korisno određuju političari. Tako: život, dobro, lijepo i sve druge vrijednosti nisu više univerzalne, nego vrijede samo na razini nacije.

Stradali, ako su „naši“, mučenici su; a ako su „njihovi“, oni su likvidirani zlikovci.

Čak i kad se radi o bebama?

Prihvaćanje političkih kriterijuma nekima može pomoći da se skrivaju neko vrijeme od odgovornosti, ali ne mogu od nje pobjeći. Nismo svi krivi za taj zločin, ali nismo ni bez odgovornosti. Čak ni mi koji smo se rodili poslije njega.

Zato treba prestati biti talac politike koja zagovara ili toleriše zločin, treba se pokloniti žrtvama, zatražiti oprost zbog sebe i ujedno osloboditi zajednicu da ne bude zajednica za zločin. Ona se treba nadahnjivati univerzalnim vrijednostima, koje vrijede za sve ljude na zemlji jednako i istovremeno.

Označavanje nekoga naroda genocidnim nema za cilj dati adekvatnu pravnu kvalifikaciju, nego označiti svijet na „naše“ koji su dobri i na „njihove“ koji su zli. To je podjela u kojoj je dopušteno uraditi sve za „svoje“, a nije prihvaćanje univerzalnih vrijednosti.

To je nastavak politike koja će možda opet u nekom trenutku ostati gluva na zločine i tolerisati ljudska stradanja.

U ovakvim slučajevima jedina prava podjela je na one koji su za zločin i na one koji su protiv zločina, bez obzira od čije ruke. I zato svi imaju obavezu osuditi zločin i zaštititi žrtve.

Tko to u slučaj Čavša treba napraviti?

Svi, po stepenu odgovornosti, od vrha do dna. Ako treba da ih ja imenujem, onda su to na prvom mjestu političke vođe i crkveni poglavari, zatim intelektualci i svi pojedinci.

Ovaj tekst je moje odbijanje jarma zločina. Ne mogu prihvatiti da su zločini počinjeni u moje ime, ni tada ni kasnije.

Piše: Ivo Lučić

Izvor: Neznase
Vezane vijesti:

SRBI – NAROD ŽIVIH

Jahura: Prebilovci su ujedinili Hercegovce sa obe strane Drine!

12 beba iz Bjeloševog dola

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top