Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

BRAĆA MALJKOVIĆI

Datum objave: petak, 3 februara, 2012
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Ćirilica

Oni koji su se ljeta gospodnjeg 1941. godine iz bilo kojih razloga i pod bilo kakvim okolnostima zatekli daleko od Livna i Livanjskog polja, koji se nijesu našli u ovoj dolini krvi i suza, u ovom paklu mržnje i bezumlja, mnogo kasnije su shvatili kako ih je Bog imao na umu i kako im je sreća bila naklonjena.
Radovan Maljković je, tako, kao vojni zarobljenik, dospio u Bavarsku, u lager Stalag 13 B. Ostavio u Livnu punu kuću, ostavio braću i sestre da čeznu i tuguju za njim.
S proljeća 1942. godine, na adresu Radovanove sestre Darinke stiglo je pismo. Robijško, ali u njemu radosna vijest: Radovan živ, nije grob kako su mislili, već rob, a to je ipak zračak nade — robom ikad, grobom nikad…
Na žalost, za sestru Darinku pismo je stiglo prekasno. Ona je i za Radovanom već bila ponijela žalost u grob, baš kao i za ostalom četvoricom braće koji su završili na ustaškim gubilištima.
Pismo je primila sestra Mara i odmah na povratnici, u odjeljku rezervisanom „za bliže srodnike zarobljenika“, pored ostalog napisala i ovo:
„Sva naša rodbina je kod kuće, osim naše drage braće čiju sudbinu vječito oplakujem…“
Pismo je datirano 7. maja 1942. godine, a Mara Maljković, sestra bezbratnica, godinu dana kasnije je, kao partizanka, i sama završila u paklu Sutjeske, ne dočekavši brata Radovana da joj se makar on živ vrati iz ropstva, da mu ispriča tragediju ostale braće, da mu ispriča o sudbini Milana, Ranka, Ilije i Slavka koje je tog prvog ratnog ljeta pomela gvozdena ustaška ruka, a da im se ne zna ni groba ni mramora…
Kad su mu djeca pristasala za školu, Sava Maljković, šumar i ugledni i omiljeni domaćin je 1925. godine preselio iz Crnog Luga u Livno. Želio je da mu djeca ne „pletu kotac gdje im je i otac“, da završe škole i postanu ljudi od ugleda. Zbog toga su ga prijatelji i poznanici posebno uvažavali i podržavali.
Najstariji Milan se opredijelio za učiteljski poziv. Upisao se u učiteljsku školu u Derventi, ali se ubrzo uz školu počeo zanimati i za komunističke ideje. Nije to ostalo nezapaženo, našao se ko će to obznaniti gdje treba i Milan se obreo na ulici. Nije ipak batalio školovanje, a njegovim putem je krenuo i najmlađi brat Slavko, pa su u kući Save Maljkovića ubrzo stasala dva učitelja, što je u ono vrijeme bila prava rjetkost.
Sava je umro nekoliko godina prije rata, ali su sinovi nastavili njegovim stopama. Posebno je prednjačio najmlađi Slavko. Plijenio je svojom duhovnom ljepotom i plemenitošću sa kojom je u skladu bila i njegova fizička ljepota. Bio je sklon muzici, bavio se fotografijom, bio vrstan sportista, strastven ribolovac. Izvanredno je svirao na violini ali bio i nenadmašan u bacanju kamena s ramena. U njegovoj ruci je u svakoj prilici sijevao foto-aparat, a bio je jedan od najaktivnijih u kulturno-umjetničkom društvu „Sundečić“. Bio je tih i meleman čovjek, uvijek odmjeren i razložan nasuprot starijem bratu Milanu koji je bio sasvim drugi temperament, buntovnik i govordžija.
Kao mladi učitelj, sa samo dvadeset i jednom godinom, Slavko Maljković je 1936. godine, po završetku učiteljske škole u Mostaru, započeo svoj učiteljski poziv u Čelebiću. Ostao je tu tri godine, a potom je do rata radio u Lopatincu nadomak Livna.
Ratni vrtlog je zahvatio i braću Maljkoviće. Prvi ropstva dopao Radovan. Milan se razbolio, dospio u bolnicu. I njemu se tu trag zameo i nikad se nije saznalo kako je i na kojem ustaškom gubilištu završio.
Ranka i Iliju je zadesila sudbina ostalih livanjskih Srba čiji se „put u Sebiju“ završavao na nekom od stratišta od Prologa do Kupreških vrata.
Najžalosnija je, ipak, bila sudbina najmlađeg Slavka. Nekako tačno uoči najžešće ustaške hajke na srpski živalj i nihovog najagresivnijeg divljanja, Slavko je ozbiljnije povrijedio u nogu, naparao se na ekser i morao je u bolnicu. Ustaški koljači koji su upali i u bolnicu u potrazi za Srbima, nijesu ni njega poštedjeli. Izvukli su ga iz bolničkog kreveta i zaklali u dvorištu bolnice…

SLAVKO MALjKOVIĆ: krvnici su ga izvukli iz bolesničke postelje i zaklali pred bolnicom u Livnu...
SLAVKO MALjKOVIĆ: krvnici su ga izvukli iz bolesničke postelje i zaklali pred bolnicom u Livnu…

    Kad se malo stišala krvava ustaška orgija, ojađena sestra Mara je krenula u Lopatinac u nadi da će naći kakvu uspomenu od najmlađeg brata. Škola je zvrjala prazna i opljačkana — ustaše su odnijele sve što se odnijeti može. Na skrovitom mjestu ispod strehe pronašla je samo Slavkov prut za pecanje sa kojim je svaki slobodni trenutak provodio na obali studene Sturbe…
Od petoro braće Maljkovića iz ratnog vihora je izašao samo Radovan. No, ni on se nikada više nije vratio u rodno Livno. Kada je na jedino robijaško pismo nekako ipak dobio odgovor od sestre Mare i saznao za sudbinu porodice, da više nema braće, nije želio da se vrati u praznu kuću ni kad je granula sloboda. Nije želio čak ni u Evropi da ostane. Stanio se čak u Australiji…




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top