Biti Srbin u Hrvatskoj 2016. godine

Datum objave: subota, 12 marta, 2016
Objavljeno u Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Četiri autobuske stanice u Zagrebu izgledaju kao stanice pakla

HR srbe na vrbeNajtežih sedam minuta u danu Marinu počinje u 7.40 ujutro, kada se na autobusnom terminalu Črnomerec ukrca na liniju 128.

Taj autobus vozi prema Svetom Duhu, gdje Marin pohađa gimnaziju.

Osim njega, i njegovih školskih prijatelja, u autobusu su i njegovi vršnjaci iz susjedne srednje škole. Sličnih su godina, sličnih interesa, ali je razlika u tomu što su Marin i njegovi prijatelji Srbi, piše Jutarnji list.

Autobus na putu od Črnomerca do njegove škole stane na četiri stanice, a te četiri stanice izgledaju kao stanice pakla.

– Šta je, Srbendare? Dobili ste najmoderniju školu, a žalite se da nemate nikakvih prava. Četnički sinovi. Smrdite – rečenice su koje Marin i njegova ekipa slušaju na tom sedmominutnom putovanju.

Uglavnom šute, iako bi im najradije odgovorili. Neugodne scene oni najsigurniji drže za sebe, no ima i onih, poput Marina, koji svakodnevne traume verbalnog nasilja dijele sa svojim profesorima.

– I sama se vozim tim autobusom, i takvih i sličnih, mnogo brutalnijih uvreda naslušala sam se i ja. Djeca mi se povjeravaju i to je teško slušati. Najlakše je tu djecu okriviti ili slegnuti ramenima i reći kako se tu ništa ne može. No te scene samo su odraz društva i aktualne situacije u kojoj živimo – kaže mi Mira Bičanić, profesor hrvatskoj jezika koja već 11 godinu radi u Srpskoj pravoslavnoj Opštoj gimnaziju „Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu.

Bačeni kamen

Marin je u sedmominutnoj vožnji do škole bio i u 6. novembra prošle godine, kada su njega i njegove prijatelje napali vršnjaci iz susjedne škole. Nakon izlaska iz autobusa, „susjedi” su posegnuli za kamenjem i počeli gađati svoje vršnjake. Marin i njegovi prijatelji pobjegli su u dvorište svoje gimnazije, a jedan bačeni kamen završio je na prozoru Duhovnog centra u kojem stanuje mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, a koji se nalazi uz srpsku gimnaziju. Zbog toga je za ovaj slučaj saznala javnost. Niko od učenika nije bio povrijeđen, ali je trauma od neprestanog verbalnog maltretiranja ostala.

Zato Marin, a i mnogi njegovi prijatelji, više u školu ne odlazi u 7.40 s terminala na Črnomercu, nego mnogo ranije. Iz škole ne odlaze odmah nakon što zvono označi kraj nastave, već pričekaju 30-ak minuta. Na taj način, uvjereni su, izbjeći će u autobusu svoje vršnjake – „susjede”.

Za potrebe ove priče učenika srpske gimnazije nazvali smo Marin. On se zove drugačije, a njegova iskustva i iskustva njegovih prijatelja, ispričala nam je profesorica Barić, kojoj se oni redovno povjeravaju.

Primjer verbalnog nasilja na učenike ove škole, samo jedan u nizu brojnih primjera koje je Srpsko narodno vijeće u utorak predstavilo u biltenu Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015. godini, i gdje su pobrojani slučajevi etnički motivisanog nasilja, prijetnji i govora mržnje usmjerenih protiv Srba u Hrvatskoj.

Brojke koje je predstavio bilten su sljedeće.

Prema podacima MUP-a, broj krivičnih djela motivisanih etničkom mržnjom je u porastu u odnosu na 2014. godinu. U toj godini bilo je osam takvih djela, a tri slučaja odnosila su se na Srbe. Lani je bilo 16 takvih djela, a 14 ih se odnosilo na građane srpske nacionalnosti.

Prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u 2014. primljeno je 57 pritužbi na diskriminaciju po osnovi nacionalnog porijekla, a u 2015. primio je 72 pritužbe. Prema podacima SNV-a i SDSS-a, evidentirano je 189 slučajeva etnički motivisanog nasilja, govora mržnje i prijetnji protiv Srba u 2015. godini. U 2014. bilo je 82 takva slučaja.

Porast nasilja

Prilikom predstavljanja tog izvještajaMilorad Pupovac, predsjednik SNV-a, rekao je kako je razlog porasta nasilja prema Srbima sve očitiji nacionalizam, koji se razbuktava od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, suprotno evropskom opredjeljenju ove države. Za to je prozvao HDZ i njegovo napuštanje demokršćanske orijentacije te savez s onima koji zastupaju proustaške stavove.

Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ -a, uzvratio mu je kako „hrvatsku javnost i građane ne treba kontaminirati paranojom straha jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa niti Pupovac” te zaključio:

– Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen – dodao je Brkić.

Takva njegova izjava, uvjeren je Saša Milošević, urednik tog biltena, samo pokazuje kako je pogoršanje položaja Srba u Hrvatskoj u posljednje tri godine nedvojbeno vezano s konsolidacijom HDZ-a, njegovim „povratkom temeljnim vrijednostima”.

– Svake je godine sve više grafita i pokliča „Ubi Srbina”, sve je više bezobzirnih poruka političara „Ako ste ovdje ugroženi – otiđite tamo gdje niste”, a svake godine je sve manje Srba u institucijama, sve manje ispunjavanja obaveza države prema izbjeglicama, prema žrtvama ratnih zločina. Taj je trend jasan i opipljiv, postojan, potkrepljuju ga brojke i događaji, društvena atmosfera, tako da danas ne možemo održati doslovno niti jednu manifestaciju, priredbu ili tribinu, bilo gdje u zemlji i u bilo kojem povodu, koja ima predznak „srpski” ili „antifašistički” bez prijetnji, protesta i snažnog, često nasilnog, suprotstavljanja – kaže Milošević.

Autor Izvještaja Tamara Opačić zbog sadržaja biltena već je dobila anonimnu ponudu „da joj kupe jednosmjernu kartu za Beograd”.

Pogoršanje položaja Srba u Hrvatskoj, prema našim sagovornicima, počelo je prije tri i po godine, nakon što je Tomislav Karamarko postao predsjednikom HDZ-a.

Njegova izjava u Karlovcu, dok je još bio kandidat za predsjednika, kako je za njega „koalicija sa SDSS-om bila ponižavajuća”, uvjereni su, bila je samo najava onog što se događa danas.

Relativna stabilnost

Neki naši sugovornici gotovo sa žaljenjem govore o vremenima kada je HDZ vodio Ivo Sanader, kada je suradnja te stranke sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj bila „barem korektna”.

Suradnju sa srpskom zajednicom započeo je još 1996. godine predsjednik Franjo Tuđman, nastavilo se u vrijeme premijera Ivice Račana, a tim putem krenuo je Sanader kada je u januaru 2004. godine poznatim „Hristos se rodi” na božićnom domjenku SNV-a čestitao pravoslavni Božić.

To je bilo vrijeme kada se Hrvatska približavala pregovorima oko ulaska u EU i odnos s najvećom manjinskom zajednicom u državi morao je biti vidljiv evropskim posmatračima. U to vrijeme srpska zajednica živjela je u relativno stabilnoj i relativno nekonfliktnoj situaciji. Isto je, očekivano, nastavljeno i u Milanovićevu mandatu.

Cijelo to vrijeme srpska zajednica imala je svog predstavnika u Vladi, ili su neki članovi Vlade bili srpske nacionalnosti, kao u vrijeme bivše Vlade. Je li ih bilo četvero ili petero, manje je važno.

Tim Tihomira Oreškovića satkan iz redova Domoljubne koalicije, predvođene HDZ-om i Mostom, tih „problema” nema.

– Ovo je prvi HDZ od osamostaljenja koji u sastavu nema niti jednog člana iz redova srpske zajednice. HDZ, koja je ključna stranka političkog života u Hrvatskoj, prvi put u posljednjih 20 godina nema suradnju s nama i prvi put ne dijelimo odgovornost za međuetničke odnose i političku toleranciju – govori mi Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, čiji je poštanski sandučić nepoznati autor preimenovao u „u četničko narodno vijeće”. Pupovac uredno puni datoteku s uvredama koje svakodnevno primaju njegovi saradnici.

– Kakva je razlika između govana i stajskog gnojiva? Gnojivo pomaže u rastu, a govna smrde dok ih duboko ne zakopaš – jedna je od dobivenih prijetnji u toj datoteci.

Zbog svih prijetnji koje je dobivao, pisao je predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

Pisao je i zbog protesta podrške Z1 televiziji čiji je urednik i voditelj Marko Jurič „upozorio” majke s djecom da ne šeću Cvjetnim trgom i pored pravoslavne crkve, jer bi neko mogao istrčati s nožem i „obaviti svoj četnički pir”. Njegova meta bio je mitropolit Porfirije i snimka iz Čikaga na kojoj je navodno uhvaćen da pjeva četničke pjesme. Tu snimku prvi su objavili neki srpski nacionalistički mediji, nakon što je lani u aprilu osudio paljenje hrvatske zastave u Beogradu i govor mržnje haškog optuženika Vojislava Šešelja.

Vijeće za elektroničke medije je na tri dana zabranilo televiziji emitovanje, a nakon protesta su predsjednici Vijeća Mirjani Rakić, Jurić i Velimir Bujanac poklonili četničku kapu. Na istom protestu bio je i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš iz HSP AS-a.

Predsjednica Grabar-Kitarović je Pupovcu odgovorila kako je „suglasna s Vama u tvrdnji da je u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost”, kako su prijetnje nedopustive, ali kako „očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati ‘performansima’, ‘novinarskim’ ili ‘umjetničkim slobodama’ ili ‘satirom’”.

Crvena krpa

Nije istaknula, ali je bilo jasno da predsjednica misli na Novosti, srpsko glasilo SNV-a koje se finansira iz budžeta, i koje su crvena kapa za sve nacionaliste.

Provokativna naslovnica sa srušenim hrvatskim MIG-ovima, uz natpis Oba su pala, pa parafraziranje hrvatske himne i na kraju Točka na U s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem s HOS-ovom kapom na glavi, označila je uredništvu časopisa stotine mailova i pisama uvreda i prijetnji.

– Marš iz države! Antihrvati! Nabijem vas na kurac, stoko četnička! Zbog vas i vama sličnih Srbi će zaista nestati odavde, a neće otići ni u Srbiju! – neke su od poruka.

Ivica Đikić kaže kako je to očekivao.

– Mi radimo svoj posao. Prijetili su nam i ranije, ali to su bili marginalci. Sada je drugačije. Nakon naslovnice s Hasanbegovićem, dobili smo oko sto prijetećih poruka. Promijenilo se to da sada prijete takozvani obični građani, i to ne iznenađuje kada se te iste poruke emitiraju s vrha vlasti – kaže Đikić.

Mnogi su uvjereni da su upravo Novosti zbog svojih provokacija kreirale atmosferu u kojoj nacionalisti pozivaju na linč Srba.

– Ne smatramo se odgovornima za porast nasilja. Naš posao je novinarski i nisam taj koji bi trebao procijeniti jesmo li mi uzrok tome – kaže Đikić.

Nekoliko je situacija svakako uticalo na činjenicu o kojima u izvještaju govori SNV.

Polazna tačka svakako je oštar zaokret HDZ-a udesno. Taj zaokret HDZ-a posebnoe se ogledava u saradnji sa strankama koje se predstavljaju kao državotvorne i hrvatske, i koje imaju, blago rečeno, vrlo upitan stav o srpskoj i ostalim manjinama u Hrvatskoj. Antisrpska retorika i politika tih stranka prije desetak godina mogla se čuti jedino u opskurnim kavanama. Danas, gotovo da su postali hrvatski politički mainstream.

Čišćenje dvorišta

Na to se nadovezala i antićirilična kampanja koja je poprimila anticivilizacijske razmjere i uvelike je pridonijela pogoršanju položaja prema Srbima.

Na tu kampanju nadovezao se i protest branitelja u Savskoj.

A sve to, imalo je samo jedan cilj – šta bolji uzlet za parlamentarne izbore.

Ruža Tomašić tako u maju, mjesec dana prije nego će Karamarko najaviti svoj antikomunistički manifest, komentarišući izjavu srpskog ministra rada Aleksandra Vulina, koji je poručio Hrvatskoj da ne dijeli lekcije Srbiji, odgovara vrlo iskreno.

– Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju – rekla je Tomašić, koja je postala evroparlamentarka na listi HDZ-a.

No sve to moguće je, uvjeren je Milošević, jer je Hrvatska već ušla u EU i promatračima se više ne mora neiskreno dodvoravati.

– Ono što čini glavnu razliku u odnosu na stanje otprije desetak godina je – nedostatak nade, saznanje da više nema ni tih slabašnih „korektiva” šovinizmu, poput Evropske Unije, već smo prepušteni sami sebi i svojem ponavljanju historije – kaže Milošević.

U biltenu čiji je urednik navode se brojni primjeri netrpeljivosti.

„U noći s 15. na 16. jula, grupa od 10 do 15 mlađih osoba napala je trojicu mladića srpskog državljanstva na Trgu bana Jelačića, pri čemu je jedna od žrtava pretrpjela teže tjelesne ozljede. Sljedeći dan Bad Blue Boysi upadaju u voz na zagrebačkoj željezničkoj stanici i bejzbolskim palicama napadaju dvojicu mladića srpske nacionalnosti starosti 21 i 28 godina.”

– Uleteli su u voz i psovali nam majku srpsku. Tukli su me pesnicama i palicama, kako po glavi, tako i po celom telu. Trajalo je kao čitavu večnost. Odjednom je neko povikao: ‘Policija’ i svi su se razbežali – svjedočanstvo je jednog od mladića koji je liječničku pomoć potražio u Sloveniji.

U avgustu se policiji obratila kćerka srpskog civila koji je ubijen tokom akcije Bljesak u Medarima.

Dvadeset godina nakon ekshumacije iz zajedničke grobnice i identifikacije u Zagrebu, krajem jučsa sahranila je oca na mjesnom groblju Trnava – Medari. Vijenci i krst na grobu njenog oca bili su nakon nekoliko dana zapaljeni. Ranije u februaru, klub SDSS-a je u Saboru održao konferenciju za medije i izrazio neslaganje zbog posjeta Branimira Glavaša Saboru.

– Doći ću tamo i sve vas pobiti! Znate li vi koliko je Hrvata ubijeno u Banjaluci, a za to niko nije odgovarao – prijetnja je koju je primila sekretar SDSS-a.

Pobrojani su i brojni grafiti po Zagrebu i ostalim gradovima koji ukrašavaju fasade porukama poput „Ubij Srbina”, „Srbe na vrbe”, kakvi, na primjer, stoje na zgradama zagrebačke ulice Braće Domany, koji su ispisani u aprilu prošle godine. Osim tih, prijetnje se ostvaruju i na društvenim mrežama.

Statusna prava

Na jednom Facebook profilu tako stoji popis ugostiteljskih objekata u Vukovaru čiji su vlasnici Srbi, koje bi trebalo izbjegavati na dan obilježavanja pada Grada Heroja, a jedan od komentatora upućuje poziv kako bi „te kavane trebalo dignuti u zrak”.

– Nije ugodno kada vas kolega saborski zastupnik naziva sektom – kaže Pupovac.

Predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula slaže se da sadržaj biltena ukazuje na pogoršanje situacije, ali kako ima mnogo bitnijih problema koje Pupovčev SDSS nije riješio iako je praktički 12 godina bio u vlasti.

– To su prije svega statusna prava Srba, koja još uvijek nisu riješena. Veliko je pitanje zbog čega od 16.883 srpske djece samo njih 3600 pohađa model a, b i c. Iako je SDSS na vlasti u nekim opštinama, nema dvojezičnosti. Srbi su taoci SDSS-a jer ga nitko ne želi na vlasti. Nije ga želio ni SDP, a sada ni HDZ. Znam da se neke stvari ne mogu riješiti u roku jednog dana, mjeseca godine, ali sigurno je da se u 12 godina moglo riješiti puno toga – uvjeren je Džakula.

Situacija sa „susjedima” Marinove škole s početka priče trenutačno je mirna, kaže direktor škole, protojerej stavrofor Slobodan Lalić. Žalostan je što različitosti poput ovih motivišu mlade na nasilno ponašanje koje započinje vrijeđanjima i prijetnjama, a završava fizičkim nasiljem, kakvom smo svjedočili u novembru prošle godine. Odgovornost i krivica za ovakvo ponašanje je prije svega na odraslima, kaže mi, pa citira mitropolita Porfirija koji je rekao kako „Mladi nisu problem nego žrtve. Ukoliko im se ne pomogne, oni će uskoro postati problem za sve, bez obzira na to kojoj skupini pripadaju”.

– Bili bismo presretni da je odsustvo nasilja posljednjih mjeseci rezultat zajedničkog rada s mladima, a ne isključivo pojačanih mjera sigurnosti i nadzora – kaže mi.

Naime, unutar zgrade gimnazije smještena je i privatna britanska međunarodna škola, koju pohađa dijete štićene osobe iz političkog vrha. Oko škole je u to vrijeme pojačano osiguranje.

 

Nezavisne novine


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Biti Srbin u Hrvatskoj 2016. godine

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top