Raskriva se stravična legenda logora Slana

Ne mali napori odgonetavanja istine

Pridružujem se svim onim građanima koji su tokom jeseni 1985. god. na stranicama riječkog »Novog lista« pratili prikaz o SLANI pod naslovom PAKAO U KAMENOJ PUSTINJI i zahvaljujem drugovima Borisu Ostojiću i Mihajlu Sobelovskom što su našli načina i uložili truda da, nakon četiri decenije od stravičnog događaja u ustaškom koncentracionom logoru SLANA na Pagu, sakupe ponešto mogućeg što se o tom logoru može naći, posvjedočiti ili reći kao dokaz, sud ili legendu stvorenu nad neviđenim do tada zlom u našem vremenu.

Jednako toliko zahvalnosti urednicima koji su na stranicama »Novog lista«, objavom ovog materijala, na primjeran način otvorili neograničenu anketu o ovom jezovitom događaju. Ova jezovita, a još uvijek u usporedbi s tragedijama, mala građa, kao tek obavijest o logoru, zaslužuje i daljnje istraživanje i dopunu od svih koji o tome nešto znaju ili posjeduju bilo kakav materijalni dokaz, uz oprez i najsavjesniju selekciju istinitog od eventualnog izmišljanja, razmetanja, naivnosti, dodavanja ili podvale koja ni u ovakvim slučajevima neće biti isključena.

Svaka i najmanja sitnica iz tih dana, vezana za ovu lokaciju kamenitog Paga, može biti dragocjena za prikaz i prokazbu vremena kakvo se više nikada ne smije ponoviti.

Kao što je vidljivo iz do sada objavljenog materijala, istraživanje istinske slike o logoru SLANA tvrd je orah, ali se nebi moglo reći da se i do sada sa neke skromne strane, sporadično, nije prilazilo ovoj temi.

Pijetet prema SLANI

Godinama sam se i sam vraćao na ovu temu, ali zbog nedostatne mogućnosti zaokruživanja cjelovite slike, nisam je se usudio obnaroditi. Iz sjećanja na poštovanje ovog zlosretnog mjesta sa strane nas, Pažana, mogu navesti nekoliko primjera očite pažnje i skrbi za ovu, danas već istaknutu otočku svetinju.

Odmah kako su ustaše napustili logor (1941.) sa jednom grupom paških težaka i ribara (koji su kasnije svi postali borci NOV-e), prebacio sam se na ovu lokaciju (o čemu će kasnije biti podrobnije govora).

Zatim, godine 1947. i 1948. vodio sam grupe Pažana, sa dosta omladinaca i omladinskih skupa s bivšim borcima. Nama se priključila i gradska limena glazba. Tom prilikom položili smo vijence na prekopane grobove na Furnaži iznad Malina. Reći ću sliku koja je u ovom času bila u nama, da bi i drugi iz nje učili svoju dug: dirljivo je bilo promatrati mlade ljude dok su s osjetnim unutarnjim uzbuđenjem pristupali razorenim humcima stalno pazeći da ne bi u toj gluhoj divljini bilo čime poremetili tišinu, pomakli kamičak ili cipelom zaorali grudicu prekopane zemlje.

Takav sličan posjet obavili su Pažani i šezdesetih godina. Kako me uvjeravaju nastavnici, običaj se nastavio. I danas posjet se redovno obavlja. Školska djeca iz Paga i Novalje dolaze brodovima na ovo nemilo područje radi pijeteta i očiglednog sata povijesti.

Prošle godine bio sam svjedok kako su djeca sa Hrvatskog primorja, koja se sabiru na svojoj tradicionalnoj manifestaciji mlade kulture i stvaralaštva pod naslovom »Listopad u Novalji«, odabrala delegaciju koja će posjetiti SLANU i položiti vijenac na odar žrtvama.

SLANU se nije zapostavilo

Već pred dvadesetak godina Pažani su započeli akciju sakupljanja finansijskih sredstava za podizanje spomenika na ovoj lokaciji. Ovu smo brigu prvotno povjerili Savezu boraca u Pagu i njegovom tadanjem rukovodiocu Slavku Maržiću. Akcija je, njegovim zalaganjem, imala dobre početne rezultate. Nažalost, ona je iz više razloga prestala, a jedna od tih je novčana nemoć paške komune da se uhvati u koštac s ovom zamisli koja iziskuje i odgovarajuća stručna i obilna finansijska angažiranja. U ovu svrhu bili smo se obratili i široj javnosti, ali je i ovaj potez već u početku zamro zbog mršavog odazivanja.

Pod novim rukovodstvom Udruženja boraca kojeg je vodio Nikola Bistričić, ostalo se pri zaključku sa se za sada ne polazi na veliki monument, nego da se ovo široko kameno područje barem skromno obilježi jednim napisom na urvinskoj nadmorskoj stijeni u Suhoj, na početku logora SLANA. Bistričić je imao dovoljno upornosti da dogovor ostvari (kao što je u isto vrijeme poveo i ostvarenje uređenja partizanskog groblja i isposlovao da se ulica u kojoj se rodio talijanski narodni heroj, Pažanin, Antonio Danielli – »Pino da Zara«, obilježi ovim imenom).

Ustaša nas nije otkrio

U općoj nesreći tih dana spominjem i jednu sretnu završenu okolnost u vezi logora SLANA za koji podvlačim, da je bio jednan od polaznih točaka razobličavanja ustaške strahovlade na našem terenu: naime, Oren Ružić^[1] i ja, dok je još trajao logor SLANA domogli smo se cikolista u prostorijama Općinskog suda u Pagu. (Za ovu uporebu cikolista znali su tadašnji podvornik suda Ivan Sabalić, »Franac« i predsjednik suda Milan Nožinić, koji je izvučen sa puta u logor gdje je trebao završiti kao pravoslavac. Iako su znali, nisu vidjeli naš rad!). Sud je bio u neposrednom susjedstvu sa talijanskom Komandom, karabinijerskom i ustaškom žandarmerijom koje su bile preko puta (u današnjem hotelu »Smokva«. U trećem katu zgrade suda, na Uhlincu (danas ulica imenom našeg trećeg druga iz grupe, Vinka Fabijanića Alekse), kucali smo matricu za letke u kojima smo govorili o sramotnom i zvjerskom činu na našem otoku, o SLANI. Čitav je letak bio posvećen tom zločinu koji se zbivao gotovo pred našim očima na daljini od svega nekoliko nepremostivih kilometara.

Treba se podsjetiti da su to još dani kad se kod nas, u dalekom i osamljenom Pagu, ustanak želi ali još tek pokušava uobličiti!

Jednog poslijepodneva, dakle, dok smo tako – pomalo nespretni – u mašinu kljucali tekst, najednom smo osjetili kako je netko ušao u zgradu i hitro se penje stepenicama. Drvene stepenice odzvanjale su jako i bilo je očigledno da je cipela vojnička. Hitro samo iz mašine izvukao papir, i više ne znam što sam još pokupio sa stola i gurnuo pod košulju. U isti tren u sobu je banuo paški ustaša Herenda i pravo na nas, tj. za moj stol. Dok je rukama kopao po papirima i ulazio dva puta iznova u ladicu, postavljao je neka pitanja na koje i nismo odgovarali osim što smo mu mirno i pribrano dali znati da se sremamo obnoviti školovanje i da bismo trebali pisati našim školama u Zagrebu kada se i gdje upisivati. Eto, učimo se pisanja na mašini da bismo sastavili pisma!.

Nije odmah povjerovao. Nakon ponovnog vađenje praznih papira iz ladice, naglo se okrenuo i izašao iz sobe.

Ustaša nije ni slutio da je Ružićeva ruka u džepu držala pištolj, koji je prema dogovoru, trebao okinuti ako ustaša pronađe letak.

Spasilo nas, zapravo, što je ovaj seoski žbir, koji nas je zasigurno pratio i vidio kad smo ušli u sud, izgubio strpljenje i pobrzao da otkrije što ovdje radimo. Da nas je pustio da malko odmaknemo radom, ne bi imao sreće ni on, a možda ni mi!

U mojoj zbirci stihova pisanih za rata, objavljenih pod naslovom HAJKA ZA MNOM PO OTOKU, na str. 9, otisnut je dlan preko kojega su rukopisno ispisane riječi DANAS MI JE PJESMA UMRLA! SLAVA! SLAVA! SVIBANJ JE SUNCA PUN. I SMRTI.

Ova nadrealistička vizija smrti kakvu sam je tada kao mlad čovjek doživio, ostala je moj skromni, rani poetski pomen nedužnim žrtvama SLANE. Zove se Svibanj.

ŽRTVAMA – SLANE!

Međutim, ma koliko da se autor ove knjige, mlad, zagrijao za poetski nadrealizam, nadrealizam u tim danima nije bio moj jedini akcioni izraz. U vezi zadataka obrane zemlje i obraza koje smo preuzimali na sebe kao svoju sudbinu a koju su zadaci proisticali i iz ovog, na otpor i osudu sve više poticajnog područja, spomenut ću samo još jedan lični događaj koji nas vodi u same početke, u vijeme dok se još pušio logor SLANA.

Spominje se, naime, i piše kako sam ustaša pod bradu postavio prvo spomen obilježje (ili bolje spomen-izazov) na žrtve Slane.

Svojoj Skojevskoj grupi u Pagu tih sam dana rezolutno predložio da bi žrtvama Slane na javnom križu trebalo postaviti vijenac i da sam spreman da ga postavim. Moje drugove nije trebalo za to dugo zagrijavati. Plan je bio prihvaćen vrlo brzo. Napravit ćemo ga od glogovih bodlji, posrebriti, a s jedne i druge strane vijenca objestit ćemo crne dvometarske trake sa slovima ispisanim pozlatom:

ŽRTVAMA – SLANE!

Samo je jedan trgovac prodavao crne trake, ali vjerovali smo da će šutjeti jer nije bio naklonjen ustašama. Plan smo vrlo minuciozno razradili jer je vijenac bilo moguće konspirativno postaviti samo pred noć, tj. pred policijski sat. To je značilo, svega nekoliko minuta pred policijski sat trebalo se pokazati na šetnji obalom gdje su šetali i talijanski oficiri koji su nas dobro poznavali, i ustaše i njihovi doušnici, koji su nas još bolje poznavali; zatim, u jednom se momentu nezapaženi udaljiti, sakriveni vijenac hitro prenijeti do križa, zavezati i njega i trake i za samo dvije minute naći se opet na obali na šetnji, kao da smo čitavo to vrijeme na šetnji. Jasno je da smo dan, dva prije oprobali akciju (bez vijenca).

Vijenac smo napravili u kući Josipa Pančoke na samoj južnoj obali gradića; ali kako smione prati i sreća, uspjeli smo ga, Joško i ja, pronijeti kroz ulice da zaista nije nitko primijetio (kako će se to kasnije i potvrditi od strane policije!) a što je ipak malo čudno za ulice u kojima se sve zna i vidi.

Sutra ujutro, kako smo očekivali i upravo kako smo željeli, sami smo, nestrpljivi, proširili glas. Nastao je veliki haos i kod naroda i kod ustaša. Narod je žurio da se uvjeri, a ustaše su žurili da ga skinu.

Faksimil periodičnog izvještaja iz studenog 1941. god. tzv. Velike župe Vinodol i Podgorje, kojeg ustaški tzv. veliki župan, Sušić, dostavlja ustaškom Ravnateljstvu za unutrašnje poslove NDH obaveštavajući o novim događajima u proteklom periodu.

Domaćim ustašama, u mirnom narodu, nije bilo lako skinuti vijenac koji je namijenjen mrtvacima. Skidanje ovakvog vijenca u našem je svijetu velika blamaža i svetogrđe! Međutim, prisiljeni svojim političkim stavom, nije im konačno ni preostalo ništa drugo nego su ga ipak oko 11 h ujutro odlučili skinuti. Kako sam tobože slučajno bio prisutan, pokušao sam se dovijati da im pravim zapreke; kao usput ondje prisutan s drugim građanima, napominjao sam im kako to nije lijepo što rade. Što će reći narod koji ih gleda, da vrijeđaju religiozne osjećaje, da je vjerojatno tu negdje rodbina umrlih, i kako bi, neka usporede, njima bilo da njihove obiteljske vijence netko skida, da će ih osuditi i crkva, svećenici kad doznaju itd… a trudio sam se da produžim vijek vijencu barem još koji sat jer je jedna naa gošća iz Osijeka stigla s fotoaparatom (tko bi od nas tada imao fotoaparat!) i trebalo je sačekati da se sunce još nagne u stranu da bi se slikalo. (U posljednji čas ona je potegla snimak ali je ispalo promašeno).

U svom bijesu ovaj su vijenac ustaše odnijeli u Kotarsku ispostavu u Pagu kao corpus delicti i dali ga na daljnju istragu. Međutim, nikada nas po tome nisu uspjeli otkriti! Tadašnji kotarski predstojnik bio je naš suradnik! Već je rečeno, da je isti čuvao ovaj vijenac sve do kapitulacije Italije kada se u pometnji naprosto izgubio.

Međutim, da se pomen na to pravo (možda prvo jugoslovensko!) javno obilježje žrtvama ove zemlje ipak sačuvao, pobrinuli su se sami ustaše. Nedavno, kopajući po arhivima, u jednom ustaškom policijskom izvještaju kojega šalje Veliki Župan Vinodol i Podgorje svome poglavniku, naišao sam na dokaz kako svaki zločin ipak ostavi svoj trag: Između točke izvješća o vinu i treće koja govori o »četničkoj komunističkoj bandi…« nalazi se zapis koji mi je radošću ispunio sjećanje na mlade dane:

»Dne 3. studenoga pronađen je na groblju u Pagu trnov vijenac obješen na jednom križu obojen srebrnom bojom i dugačkom trakom od 2 metra, na kojoj je bilo pisano »ŽRTVAMA SLANE«. Kotarska ispostava u sporazumu sa talijanskim vlastima vodi istragu proti nepoznatim počiniteljima, ali do danas bez ikakvog uspjeha!!«

Prvi napisi o Slani

Ako se naš vijenac sa dvometarskom trakom i naši (skojevski) leci šireni po Pagu i među talijanske vojnike paškog garnizona, te dva talijanska izvještaja (liječnika Dr. Finderle i Dr. Santo Stazzija) iz god. 1941, ne uzmu kao prvi napisi o Slani nego više kao simboli otpora i dio ustaničkog puta (a talijanski izvještaj kao rezultat disciplinirano i savjesno provedenog zadatka), tada prvenstveno u obaveštavanju šire javnosti beru predstavnici mostarskih Jevreja: oni su jednim podužim memorandumom o tadašnjem položaju Jevreja na teritoriji bivše kraljevine Jugoslavije, januara 1942. god. pokucali na slijedeću adresu: »Gospodinu generalu, komandantu Divizije Cacciatori delle Alpi – Mostar«. U memorandumu oni mu predočuju teški položaj u koji su dospjeli Jevreji i što su do sada proživjeli, kako i gdje postradali. U tom spisu, na str. 9, među ostalim otkrivaju jednu geografsku točku, koju doduše krivo imenuju ali je približavaju istini: »… u šumama blizu Gospića i Paga«. Znali su približno za pravac u koji su nestali njihovi najbliži ali vjerojatno još nisu znali za pravo ime tragične lokacije – Jadovno i Slana.

»… U početku su ih ustaše otjerali na prisilan rad u šumama blizu Gospića i Paga, gdje su zatvorenici propatili strašne muke, bez krova nad glavom, i bez odgovarajuće odjeće i hranili se minimalnim porcijama hrane. I kad se saznalo da će ovi krajevi biti predani talijanskoj vojsci, ustaše su ubili na stotine zatvorenika zbog nedostatka vremena da ih sve evakuiraju i zbog bojazni da budu oslobođeni, a ostale su prenijeli u koncentracioni logor Jasenovac«.

Maja Narić, dopisom (u nekadašnjem) VUS-u (Vjesniku u Srijedu), imala je sreću – ako je uopće neka sreća pisati o zločinima i zločincima – da je među prvim reporterima prenijela iz ustiju zločinaca jezivu priču sa Okružnog suda u Zadru koji je sudio sedmorici ustaša – Baljku i družini – koljača sa Slane. Bilo je to u broju od 10. VI 1953. god. kad je VUS objavio njen majstorski prikaz sa slikama i djelomičnim iskazima ubica, od čega se čitaocu naprosto diže kosa na glavi.

Pred nekoliko godina dopisniku »Večernjeg lista«, Ivi Palčiću iz Paga, tada još studentu, podastreo sam sve što sam tada imao i znao o logoru i on je u nekoliko nastavaka objavio svoj izvještaj. Tada je, zapravo, prvi put cjelovitije osvanuo u javnosti dokument svjedoka, talijanskog oficira i liječnika, dr. Santo Stazzija o eshumaciji žrtava na Slani, o broju nađenih mrtvaca na Furnaži (iznad Malina) i na drugim mjestima, svjedočenje o načinu ubijanja i dr.

Jezgro izvješća u »Novom listu« godine 1985. zapravo je najvećim i najuverljivijim svojim dijelom oslonjeno na materijalu koji se već o SLANI taložio. Tako je, u nedostatku novih elemenata, iz bezobličnih komponenti korišteno ono što se moglo smatrati približno uvjerljivim.

Jedan od vjerodostojnih materijala koji su čekali svoju objavu da je bivši logoraš Balaž Josip »Joža« još 1979. god, u Pagu u kancelariji Udruženja boraca pred N. Bistričićem, S. Maržićem i preda mnom. Da bismo dobili njegovu što vjerodostojniju izjavu, Balaža smo pozvali iz Daruvara da bude naš gost u Pagu. Vodili smo ga na lice mjesta da bismo bolje utvrdili osnovne korake od kojih se tek može krenuti dalje. Zasluga da se pronašlo Balaža, za koga ovdje nitko do tada nije znao – ni da postoji ni da je preživio – pripada N. Bistričiću koji, vidi se, nije spavao dok nije otkrio čovjeka da nam kao najautentičniji svjedok potvrdi naša saznanja. Naprijed se moglo krenuti samo od čvrsto opipljivih podataka.

Mislim da je i u pisanje pomenutog izvješća u »Novom listu« trebalo ući sa manje sigurnosti a sa više opreza. Ali, ne zamjeravam! U ovaj težak posao moralo se ući, osmjeliti se, te će se i uz eventualne pogreške otkopati prava slika. Zapravo, kod ovakvog prekopavanja nikad se ne zna da li je ispravnije dugoročno čekanje ( a već je čekanje i odviše dugo!) ili smioni korak objave. I jedno i drugo imat će svojih i dobrih i loših strana.

Kad je već govora o inicijativama koje su uvijek na čelu akcija, neka se spomene i jedna ugašena koja je dostojna našeg spomena.

Za vrijeme jednog mog boravka u Beogradu – ima tome oko petnaestak godina – penzionirani, sada već pokojni, Pavle Babac, rodom iz zaselka Šibuljine (selo Tribanj pod Velebitom), povjerio mi se da je pisao zagrebačkom »Vjesniku« prijedlog da bi u njemu iznio neka svjedočenja koja zna o logoru SLANA. Od tadašnjeg »Vjesnika« nije dobio nikakvog odgovora. Napominjem da je Babac iz sela kojega je odvedeno gotovo sve pravoslavno žiteljstvo i da se pokojni Pavle bavio publicistikom o svom podvelebitskom kraju. Veliki je propust učinjen što se tom prilikom nije potporilo Babca u njegovom htijenju da dokumentira o SLANI i tako već tada razbudi i šire zanimanje i svježije dokumentiranje. U kratkom razgovoru samo mi je spomenuo da su na SLANI ubijeni njegov brat od strica, Aleksa Babac, djevojčica Marija stara 12 godina i njena tetka i baka Jelena. On mi je tada posebno toplo govorio o liku po ustašama strijeljanog svećenika Don Ante Adžije i o svećeniku u Kruščici, Don Lovri (kojemu nisam upamtio prezime) a koji je bio i predsjednik NOO u Starigradu. Imena odvedenih iz Šibuljina na Pag (u logor ili pravo na Furnažu) upisana su na spomenik u Šibuljini. Tek 1986. god., zahvaljujući njegovoj obitelji, došao sam u posjed knjižice pokojnog Babca pod naslovom VELEBITSKO PODGORJE 1941-1945. Njegovim ćemo se riječima vratiti kasnije.

Neoborivi dokazni materijali

Pred nekoliko godina u Muzeju revolucije u Zagrebu otkrio sam i identificirao fotografije koje su u pomenutom izvješću u Novom listu prošle godine objavljene. U muzeju tada nisu znali kamo ove fotografije svrstati jer nisu bile ničim obilježene. Da su te fotografije bile prethodno u rukama nekoga tko je zasigurno znao ili trebao znati o čemu se radi, dokazuje mi činjenica da sam ih pronašao u hrpi zajedno sa faksimilom zapisnika kojeg je dana 2.IV 1946. god. napravila Komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje.

Ovaj je zapisnik vrlo dokumentaran prilog pukovnika talijanske vojske, Fioretti Pietra, rodom iz Viterba u Italiji, aktivnog oficira kod Gvardia della Frontiera (G.A.F.) sa sjedištem u Trstu, a koja je potpadala pod komandu V armijskog korpusa sa sjedištem u Crikvenici. U činu pukovnika, Firetti je zapovijedao XXVII sektorom G.A.F. (sa sjedištem u Rijeci) a čije su jedinice bile raspoređene i na otoku Pagu (1941) oko 150 talijanskih vojnika. Njegovoj izjavi možemo pokloniti svu vjeru kad znamo da je Fioretti bio antifašist, da mu je jedan sin odveden pod Nijemcima i umro u njemačkom logoru, a drugi sin poginuo na strani saveznika u borbama u Africi. Poslije oslobođenja Fioretti je u Rijeci obavljao dužnost tajnika škole »A. Pasinotti«.

Kad je riječ o fotografijama, pridodajem moju pretpostavku, kako se možda ovdje radi o onim fotografijama koje pominje fotograf iz Paga, Toni Vidolin i njegova kćerka Rajka, fotografije koje je, navodno, dobio Bilić^[2] pa ZAVNOH, pa Radetić^[3] i na kraju Muzej revolucije u Zagrebu. Ako pažljivije proučimo zapisnik Fiorettija, otkriva se neka nova nada da bi nas upravo ova fotografirana izjava mogla još jednom dovesti na pravo mjesto, tj do originala i ovakvih fotografija i izvještaja i drugih spisa o logoru. Izjava Fiorettija kao i izjava Marka Paro Vidolin »Kiža« konkretno povrđuje, za ovaj slučaj vrlo ohrabrujuću činjenicu, da su Talijani pratili i znali o svemu što se zbiva na SLANI jednako tako kao što su znali što se zbiva po Lici, Kninskoj krajini i Dalmaciji. Bio je to dio njihove programirane politike: držati se kao po strani a potpomagati što veći rasip ove zemlje na svakom koraku.

Izjava pukovnika Pietra Fiorettija

U početku svoje izjave Fioretti i sam ulazi u pitanje odnosa fašističke Italije prema »prijateljskoj« (NDH) zemlji. Naime, kad on govori u stacioniranju talijanskih jedinica u Pagu, polazi iz saznanja da je po ugovoru s Pavelićem otok Pag pripao endehaziji i čudi se što će, zapravo, talijanska vojska na terenu koji je njima prijateljski: »… Posada u Pagu dobila je upute da se ponaša kao gost i prijatelj u prijateljskoj zemlji«. Zatim se i sam pita, kakvu je svrhu inače imao boravak ove vojske, i da se »više puta o tome pitao«. Kad govori o lokalnim zadacima i o obavještenostima Komandi, on jasno i izričito objašnjava riječima kojima optužuje italijanske i vojne i političke krugove za saučesništvo u zločinu – kada su znali za zločin a nisu ga spriječili!

Da bi bio još jasniji i uvjerljiviji kad govori o ponašanju okupacionih vojnih krugova, on se poziva na svoje lično poznanstvo i privatne razgovore koje je vodio sa spomenutim (Tršćaninom, sklonom fašista) kapetanom Paolo Berolijem, komandantom talijanskog garnizona u Pagu u vrijeme klanja na Slani: Bertolini je prijateljevao s ustaškim oficirima i organizatorima. Kasnije ga imamo na slici kako u Slani obilazi grobove i jame za vrijeme eshumacije i paljenje ostataka!

Zapisnik sa saslušanja talijanskog pukovnika Pietra Fioretti, zbog njegove važnosti, donosimo u potpunosti:

»Svjedok, Fioretti Pietro, rodom iz Viterba, star 58 god, rkt, oženjen, otac jednog djeteta, sada tajnik niže srednje škole »A. Pasinotti« na Rijeci, sa stanom u Rijeci, Via de Amicis br. 8, opomenut da govori istinu, iskazuje:

Do sloma Ialije i još 8 mjeseci iza toga bio sam aktivni oficir talijanske vojske. Kod Gvardia alla Frontiera bio sam od 1. X 1937. do 1. IV 1942.

Vrhovna komanda G. A. F. nalazila se u Trstu sa komandantima i to: Searonija do augusta, 1940.g, gen. Russi star oko 55. god. srednjeg stasa, prosijede kose, do oktobra 1941, i to sa sjedištem u Ilirskoj Bistrici, zatim gen. Bazio Vono, rodom iz Monferatta, iz istog kraja gdje je bio rodom prefekt Trsta, star oko 57. g. nizak i debeo, nešto ćelav i sijede kose, do 1. IV 1942.

Ova Vrhovna komanda G. A. F. potpadala je pod komandu V. Arm. korpusa u Crikvenici, čiji komandant je bio gen. arm. korpusa Riccardo Baloco rodom iz Piemonta, star oko 55 godina, visok oko 178 – 180 cm, sijede kose, bez brkova i brade i to od 10. juna 1940. do konca ili početka marta 1942. g.

Pod ovu komandu G. A. F. potpadali su XXV sektor sa sjedištem u Sv. Petru na Krasu, XXXVI sektor u Ilirskoj Bistrici i XXVII sektor sa sjedištem u Rijeci.

Svaki sektor sastavljen je bio od pješadije, artiljerije, pionira i mitraljezaca, XXVII sektor imao je 5 bataljona (5 grupi di esposaldo) 7 baterija i jednu četu pionira (genio).

Kod otoka Paga god. 1941. bila je smještena jedna samostalna četa (formirana) sa oko 150 vojnika od kojih je trećina bila u Novalji. Talijanski naziv za ovu posadu XXVII sektora u Pagu bio je Compagnia autonoma di formazione distacamento a Pago, a one posade u Novalji Plotona distacato a Novalia.

Vojnici nosili su zelene oznake sa alpinskim kapama bez pera, a kravate su imali sive.

Prvi komandant samostalne čete XXVII sektora u Pagu bio je kapetan Bertoli Paolo od oko 34 god. visok, plavo-kestenjave kose, orlovska nosa, i to od početka do najmanje 1. IV 1942 g, kada sam ja bio premješten na komandu II armije u Sušaku Odjeljenje za operacije. Samo jedanput sam pregledao posadu na Pagu i to koncem maja ili početkom juna 1941. g. Tada sam ja našao sve u redu ili ništa nisam dočuo o pripremama za logor na Slani, niti da se tamo dovode ljudi.

Posada na Pagu dobila je upute da se ponaša kao gost i prijatelj u prijateljskoj zemlji. Kakvu svrhu je imao boravak ove posade u Pagu, inače vojničku ili političku, nije mi poznato, jer sam se ja više puta o tome pitao. Poznato mi je da je kao ostale posade i posada na Pagu imala isto zadatak održavanja javnog reda, kontrola kretanja pučanstva, izdavanje propusnica. Obzirom na to ova posada morala je svakako obavještavati nadležne komande o svim događajima ovoga područja, kao i o događajima u logoru na Slani. U pogledu ovih podataka ova posada potpadala je direktno pod komandu divizije, kojoj je bila podređena, V arm. korpusa u Crikvenici, a ovaj podređen komandi II arm. u Sušaku. Ovim putem preko ovih komanda, posada u Pagu dobivala je i upute za svoj službeni rad. Izvještaji su ovim putem dolazili komandi II armije u Sušaku. Tako je kapetan Bertoli po svojoj dužnosti kao komandant posade u Pagu svakako trebao i morao izvijestiti o događajima na Slani komandu II armije. U tom slučaju takav izvještaj preko divizije i V ar. Korpusa, trebao je stići, mislim Uredu za civilne poslove (Ufficcio afferi civili) II armije. Da li je on to učinio ne znam, jer ja nisam bio, i ako komandant XXVII sektora, zato nadležan. Ne isključujem da bi mogao biti ovakav izvještaj dostavjen uredu za operaciju II armije (Uffizio operazioni). Primjećujem da je meni Bertoli pričao o događajima na Slani iza 1. IV 1942. kada ja nisam bio više komandant XXVII sektora G. A. F. Tom prigodom rekao mi je, da (je) bilo dovedeno na Slanu 4000 osoba, kojse su bile ubijene i bačene u more, a isto poklane i zatrpane u jednu veliku jamu. Među ovim osobama, po njegovu pričanju, bile su kćerke jugoslovenskih oficira koje su bile silovane, zatim ubijene i bačene u jamu. Dalje mi je napomenuo da su bile neke osobe bačene žive u jamu i zatrpane, da se je čuo njihov vapaj.

Čini mi se, da je tada bila V ar. Korpusu podređena divizija Zara. Tko je bio tada komandant ove divizije, dok se naime u logoru na Slani klalo, nije mi poznato.

Ja sam bio sklon od početka partizanskom pokretu, kod mene su se partizani sastajali. Moj drugi sin bio je također u pokretu. Zbog toga je bio po Njemcima uhapšen i odveden u zatočenje u Njemačku gdje je i umro, dok je prvi sin poginuo kod Casina u borbi kao aktivni talijanski oficir pod zapovjedništvom Saveznika i to protiv Nijemaca. A meni je u mjesecu martu 1945. g. zbog svog simpatizerskog držanja spram pokreta, prijetila opasnost da budem po Nijemcima uhapšen.«

(Okružna komisija za ratne zločine za Hrv. primorje, br. 476/46, dne 2.II 1946. Potpisi saslušanog i članova komisije).

Dvolična uloga kap. Bertolija

Kapetana Bertolija lično sam poznavao i u dva navrata s njim kontaktirao. U bilježnici koju smo u kapitulaciji Italije pronašli u talijanskoj komandi u Senju, a koja je ovamo došla sa Paga već 1941. među ostalim obavještajnim podacima iz talij. obavještajne službe, našli smo, kraj mojeg imena, upisanu bilješku »komunist«. Bertoli je mene dakle još bolje poznavao!

Bio je to povisok čovjek, trideset petih godina, teže pristupačan, nerazgovorljiv, zagovornik širenja Italije na naša područja putem »svog historijskog prava«, ali da se i sam intimno zgražavao nad ustaškim postupcima u SLANI poznato je bilo i nama (ilegalcima) preko pomenutog Marka Paro-Vidolin Kiža. U jednom vrlo kritičkom momentu kad su ustaše trebali nas nekolicinu otpremiti u SLANU, preko istog Kiža uspjelo nam je postići da se takva odluka onemogući među ostalim i upravo intimnim (ne)raspoloženjem, zamjerkom, ovog inače fašističkog zagovornika, Bertolija, koji je prijateljevao sa ustašom Lovrom Zubovićem i viđao se u društvu ustaškog popa Ljube Magaša kad bi ovaj bio u Pagu.

Možda ga je na ovu dvoličnu igru više gurala obaveza kao vojnog komandanta, ali i to je evidentan dokaz službene politike koja je maksimalno puštala da ustaše vrše svoje. Njegov, u ovom slučaju, ljudski stav, možda je bio samo dio neke iluzione kombinacije koja mu se ipak neće ostvariti!

Mi smo se tada zapravo nalazili u vražjim škarama: ratujući u ilegali protiv ustaša, kompromitijući ih, prvo, na primjeru SLANE i izdaje zemlje, ometajući im mobilizaciju i političku konstitutivnost, zatim boreći se jednako protiv talijanskih aspiracija na Pag i razbijajući njihove početne poteze u pravcu italijanizacije (kao na pr. manifestaciju privrženosti Italiji koju je trebalo izvesti zagladnjelo pučanstvo, upisivanje nezaposlenih radnika s izgladnjelim porodicama u »Fascio«…) u isto vrijeme morali smo preko rodbinskih i prijateljskih veza tupiti ustašku oštricu usmjerenu na to da nas ne vodi u logor i jedanako tako preko drugih veza utjecati na intimni, moralni stav Bertolija da u kritičkom času po nas ne da podršku svojim suradnicima, ustašama! Jasno je da to nije moglo dugo trajati i da se tako moglo samo u početku! No, u ratnoj igri, i jedan dan znači mnogo. Poslije Bertolija za komandanta posade došao je rezervni kapetan Aldo Roaldi, bankovni činovnik iz Milana (ili Torina) otvoreni protivnik fašista, koji nije ni jednu mjeru poduzeo bilo u pogledu talijanskih političkih aspiracija bilo da onemogući naš rad za koji je (o čemu smo imali sigurne podatke) imao obavijest. Upoznat sa prošlim zbivanjima na SLANI, ustaške protivnike nije mogao ni smisliti upravo kao i svoje crnokošuljaše. (U kapitulaciji Italije odveden je u logor u Njemačku gdje je ostao do kraja rata). I sam, igrajući igru u krugu sebi podložnih, od kojih su neki bili deklarirani fašisti, on nam je prećutno davao znati da je na našoj strani.

Objašnjavam o ovome zato da se točno vide okolnosti pod kojima ustaše nisu uspjele izvršiti još jedan zločin a na koji su se tako rado pripremali, i kakve su bile okolnostima pod kojima se moglo i uspjelo pritiscima, dovijanjima, intervencijama ljudi, brojnog naroda vratiti iz SLANE i onu četvoricu pravoslavaca koju su već ustaše bili odredili a dvojicu odveli u logor. Sletjelo se na Felicinovića i Oguića^[4] A na koga drugoga nego na organizatore? Valjda se neće za kaput vući gradskog pometača! Oni koji su zakuhali, neka spašavaju i uspjelo je!

A da ni najteži zločin sa svim svojim životinjskim apetititima i vještinom da izbriše svoje tragove nije uvijek dostižan, pokazat će daljnji tekst koji će nam otkriti ipak preživjelog svjedoka, zatočenika živa i danas, koji je na SLANI bio od njena osnutka gotovo do kraja.