U Pečuhu smo

„Dižite se i iznosite stvari“, oglasi se Stevo. Sve smo iznijeli i poredali uz prtinu da ne smetamo prolaznicima. Stevo šeta gore-dolje, a onda ga zaustaviše neki ljudi i on krene za njima. Naši krenuše za Stevom. Idemo tako u koloni, a Stana i Anka ostadoše kod onih zajedničkih stvari Ulazimo u neku zgradu na kat. Dio zgrade na katu je porušen sa one druge strane. Prostorija je prilično velika i u njoj je velika kalijeva peć. Ugodno je toplo. Po sredini su stolovi i klupe, a uz zidove slama, slična onoj na pustari. Odlažemo ono prtljage što imamo. Netko je spušta na slamu, netko na klupe. Brzo smo ustanovili da tu i nije baš tako toplo kako nam se maloprije učinilo. Počinjemo se skupljati i pomalo gurati oko peći koja dobro gori i vrela je. Nekoliko dječaka otišlo je po stvari koje čuvaju naše domaćice. Nekoliko žena dolazi sa kantama iz kojih se puši. Nose nekoliko lonaca, u njima šolje i tanjure, a dvije žene nose veliku korpu punu komada kruha. Brzo su nasule čaj u lonce, stavile ih na stol i pokazuju nam rukama da sjednemo za stol. U tanjure su stavile nekakav pekmez i u svakom je po nekoliko noževa. Svi navalili, jedu, čuje se samo struganje po tanjurima. Čaj je sladak, topao. Žene još dolijevaju u lonce. Kruh lijep, bijeli, debeo... Baš kao onaj na pustari. Pa nismo jeli jučer od ručka, a cijelu noć smo se smrzavali u hladnom vagonu na snijegu. Jedan čovjek povremeno donosi drva u košu sa dva uha. Ugalj je u nekakvoj četvrtastoj kanti. Ugalj nije kao onaj u vagonu. Ovo su komadi raznih veličina. Stevo nam objasni zašto smo toliko dugo stajali na otvorenoj pruzi. Snijeg je napravio smetova, kaže, pa su vlak progurali tek kad je došla treća lokomotiva. Tako smo ispali iz voznog rasporeda i sad moramo čekati neki drugi vlak koji ima prazan vagon. „Kad će to biti, to se za sada ne zna, pa se nemojte puno raskomoćivati. To su sve ruski vlakovi. Saobraćaju od fronta kod Budimpešte do Baje na Dunavu. Kad dođu i stanu, nema puno čekanja, žure se“, reče. Ja sam prostro celtu pa smo Mirko i ja prilegli. Nismo više redari. On se žali da mu je zima, da drhti i da mu se nekako muči. Navukao je na sebe blazinu i zaspao. Za ručak su bili nekakvi debeli okrugli makaroni sa dosta friškog svinjskog mesa. Čorbasto i sa dosta kruha. Mirko je nevoljko sjeo za stol, malo je jeo pa ode opet leći. Redari su u našim kantama donijeli vode i postavili nekoliko šolja na stol. Sad osjećamo da je toplije. Peć je prava, ne može se stajati ni na pola metra do nje. Svi su uglavnom polijegali na prostrte deke i krpare, siti i zadovoljni. Vrte mi se misli oko ponovnog putovanja vlakom – kakav će biti vagon, hoće li imati peć, kakav je ugalj, drva...

A onda to čekanje za prelaz preko napravljenog mosta preko koga idu i tenkovi i vojska, a, koliko znam, Dunav je desetak puta širi od Drave... Kakva li je to mostina? Stevo je nešto rekao da je to most na čamcima. To nikako ne mogu zamisliti... Dunav teče, rijeka ogromna, gura masa vode, a čamci stoje na miru i na sebi drže most? Neću Stevu ništa pitati, ali tu ima svašta što mi ne ide pod kapu. Tako sam nekako i prispao. Probudilo me glasno pričanje i smijeh onih koji nisu spavali ili su se tek probudili. Mirko ne spava, ali šuti. Zamoli me da mu donesem vode. Pije polako, gutljaj po gutljaj. Pitam ga da li mu je bolje, a on odniječe glavom. Ustanem, prošetam uz stolove, pa naperim van. Odmah me ošinuo hladan zrak, a ono što sam ja izdahnuo zatvori mi vidik. Prava zima. Steže gadno pa se vratim nazad. Pričam Mirku, a on veli: „Ma, meni je stalno zima od one noći što smo je presjedili spavajući u onom studenom vagonu“. Odem tamo do kraja stola i kažem Stevi da je Mirko bolestan, da mu je stalno zima, da ne jede... On ustade, ode do njega i nekako ga nagovori da popije čaja. „Skuhat će Stana“, reče. Već se dobro smrklo kad su one iste žene donijele večeru. Opet oni makaroni, dobro masni, preliveni preprženim lukom na masti. Ima i nešto izmrvljenog sira. Ima i kanta čaja. Neki donose šolje da im naspu. Poslije večere do Steve su navratili opet oni ljudi. Sjede i pričaju, a onda i on ode sa njima. Prostorija se dobro ugrijala pa cure predložiše da se malo provjetri prije spavanja. „Najprije treba otvoriti prozore, a onda vrata“, predloži Danica. Momci to kavalirski učiniše. Začas je bilo dosta provjetravanja. Netko je zatvorio vrata i prije nego što ih je otvorio, a drugi odmah skočiše prema prozorima. Svi se guraju oko peći, te onaj čovjek jedva priloži vatru sa drvima i ugljem i dade nam znak rukom uz glavu da ide spavati. „Sad dalje moramo sami ložiti, ali ne dajte Bastašiću i Kupresu da nas griju“, javi se Nikola Suknajić. Svi se zasmijaše. „On se zafrkava, a meni je gadno prisjelo“, progovori Mirko, Nikolin sumještanin iz Dapčevice. Većina nas je zaspala kad je netko ugasio svjetlo. Probudila me je galama i upaljeno svjetlo. Čuju se i oni ljudi što slabo govore hrvatski. Stevo kaže da se spremimo za odlazak u vagon. Veli da se obučemo kako treba i ponesemo svoje stvari. „Stano“, poviknu on glasno, „ovi ljudi će doći po ostale stvari sa prtljažnim kolima. Ti i Anka ih sačekajte, pa kad sve strpaju, krenite sa njima“. Izlazimo na ulicu, zima je k’o vrag, srce puca. Omotavam celtu oko sebe pa je pridržavam lijevom rukom i taškom. Desnu ruku sam uvukao pa pridržavam ispod jedan i drugi kraj. Ruke su za čas ozeble. Zastanem pa celtu prebacim preko glave, lijevu ruku provučem kroz dršku tašne i stavim je u džep bluze, a onda i desnu. Povremeno pridržavam i popravljam celtu desnom rukom. Idem za onim ispred mene i vidim mu samo cipele. Dosta da ga slijedim, a da se celta ne svuza sa glave. Kolona stade, pometnem tašku i popravim celtu, ali je ne skidam sa glave. Neki tako drže krpare i ćebad, drugi podigli kapute do ušiju. Svi tancamo, smrzavamo se, nitko ništa ne govori. Došle su Stana i Anka. Kraj njih je hrpa cula i dva poveća sanduka. One su isto slabo obučene. Tancaju i one.

Trljam ruke, drobim prste, duvam u dlanove, a oni već utrnuli kao i noge. Dođe mi da utečem natrag u onu toplu prostoriju, pa neka me hvataju, neka bude kako hoće. Tancaj, puši u dlanove i priteži celtu, to je jedino što možeš činiti. Nikakve druge pomoći nema. Spas je vagon. Makar bio i bez peći, u njemu je toplije nego vani. „Još desetak minuta i dolazi vlak. Prenesi preko veze dalje“, rekoše mi. Prenosim dalje... „Već se čuje vlak, prenesi dalje“, ponoviše. Opet prenosim, ali vlaka ne čujem. Stevo prolazi i ponavlja: „Javili su u stanicu da dolazi i da se spremimo za utovar“. Ide natrag i govori da se nikuda ne mičemo dok nam ne odrede vagon.