Pripreme za obilježavanje stradanja srpskih žrtava 26/27. aprila 1941.

Zima 1990. na 1991. godinu prolazi u sve jačoj psihozi straha i nepredvidivoj mogućnosti iole razumnog rješenja nastalog stanja. Sve više osjećam težinu življenja u toj nekakvoj novoj državi koja me podsjeća na sve najgore iz moga djetinjstva.

Početkom marta 1991. godine predao sam Grubišnopoljskom listu širu informaciju o događajima u Grubišnom Polju aprila 1941. godine. Naslov je bio „Svjedočanstva“, a veliki podnaslov „Noć bezumlja i straha 26. i 27. aprila 1941. godine u Grubišnom Polju“. Reče mi Rade Malešević, novinar u pomenutom listu, da remitende nije bilo! Bilo je to veliko istorijsko saznanje o zločinu koji je gotovo zaboravljen, a tinjao je kao prigušena tuga u svim srpskim porodicama Bilogore i Grubišnog Polja. Navedeni su imenom i prezimenom svi lokalni akteri, zločinci. Sad su ih svi imali prilike dozvati u sjećanje. Pored stranih prezimena, koji su poveli to krvavo aprilsko kolo 1941. godine, tu su i dobro poznata domaća, autohtona prezimena. To je sada žuljalo potomke, rodbinu i znance tih zločinaca, a pet stotina monstruozno ubijenih nevinih komšija Srba, nikad nije dirnulo njihovu savjest u prošlih pedeset godina.

Izvršni odbor za izgradnju spomen-obilježja žrtvama aprilskog terora 1941. godine je u Grubišnopoljskom listu 29. marta 1991. godine objavio sljedeći prilog:

U Grubišnom Polju je osnovan Klub srpskih poslanika na prijedlog predsjednika SDS-a općine Branka Popovića. Za predsjednika je izabran profesor Milenko Piščević, a za potpredsjednika Branko Borota. Predloženo je desetak točaka kako riješiti nastalu političku krizu sa rastućim međunacionalnim nabojem.

„Grubišnopoljski list“: Osnovan klub srpskih odbornika

Bojkota nije bilo

Na inicijativu Opštinskog odbora SDS-a 6.4. je održan zajednički sastanak ovog odbora i odbornika srpske narodnosti općine Grubišno Polje. Sastanku su prisustvovali i predsjednik SO G. Polje Čedomir Bubulj i zastupnik u Saboru Rade Jovičić

U obrazloženju razloga za sazivanje ovog skupa, Branko Popović, predsjednik SDS-a, je konstatirao da je došlo do određene blokade rada Skupštine općine, te se osjetila potreba „da vidimo da li smo mi odbornici srpske nacionalnosti taj uzrok, a ako jesmo, da utvdimo šta nam to smeta, da pokušamo definirati svoje mjesto i zahtjeve i postati time politički subjekt, a ne objekt“. „Imamo legitimitet srpskog naroda da ga zastupamo“, nastavlja dalje Branko Popović, „jer smo skoro isključivo od tog naroda i izabrani, te ako se dogovorimo da imamo zajedničke ciljeve, predlažem da se osnuje i klub srpskih zastupnika u Skupštini općine Grubišno Polje“.

Sa oko tri sata diskusije na ovom skupu najkraći rezime bi bio da je konstatirano da je zaista došlo do izbjegavanja učestvovanja u radu na sjednicama SO G. Polje, iako to nije bilo organizirano da bi se moglo nazvati bojkotom, a i odbornici srpske narodnosti nisu bili isključivo oni koji se nisu pojavljivali u općinskoj vijećnici. Razlog za ovu pojavu prisutni su našli u tome što, kako je rečeno, SO G. Polje rješava marginalne probleme s obzirom na interese svih koji žive na ovom prostoru, a marginalizirani su i specifični zahtjevi postavljeni u interesu nacionalnih prava srpskog naroda na ovom području.

Zaključeno je da se rukovodstvu općine uputi lista prijedloga za rješavanje ove situacije, kao preduvjet za učestvovanje rada odbornika srpske nacionalnosti na sjednicama Skupštine općine, te da se osnuje klub odbornika srpske narodnosti koji bi se sastao prije svake sjednice i kroz konsultaciju dogovorio zajednički nastup kod tema vezanih za interes srpskog naroda, bez obzira na stranačku pripadnost.

Za predsjednika kluba izabran je prof. Milenko Piščević, za potpredsjednika Branko Borota.

PRIJEDLOZI ZA RJEŠENJA

Novoosnovani Klub odbornika prihvatio je inicijativu SDS-a da se predsjedniku Skupštine općine i Izvršnog vijeća upute sljedeći prijedlozi:

Poštovana gospodo!

Naši prijedlozi su poznati i Vama i javnosti. Zbog toga što nisu riješeni, ovaj put ih ponovo navodimo.

1. Tražimo da se na Skupštini općine, kao i na ostalim javnim zgradama izvjese i jugoslavenske zastave kao i zastava srpskog naroda.

2. Tražimo demilitarizaciju općine Grub. Polje i vraćanje sastava brojnosti i nacionalne strukture policije na stanje od 30.5.1990. godine.

3. Tražimo postavljanje ćiriličnog natpisa na svim javnim zgradama u samom mjestu Grubišno Polje i u svim mjestima gdje je srpski narod većinski.

4. Tražimo srpskohrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama ili posebna srpska odjeljenja.

5. Tražimo da se skupštinski materijali pišu na srpskohrvatskom jeziku.

6. Tražimo da se prekine sa jednonacionalnim istragama i privođenjem samo srpskog življa.

7. Tražimo da se Skupština opštine javno odredi prema deklaraciji Republike Hrvatske o razdruživanju.

8. Tražimo da se Skupština opštine također javno odredi prema zakonu o prinudnoj upravi u neposlušnim općinama.

9. Tražimo da izvršno vijeće SO izradi koncept revitalizacije bilogorskog dijela općine Grub. Polje (razvoj poljoprivrede, male privrede, vodoopskrbe i telefonije).

10. Tražimo da Skupština općine raspiše nove izbore jer je zbog velike prevare SDP-a, koji je postao prirepak vladajuće stranke, većina odbornika kao i njihovi birači prešla u druge stranke.

Tražimo da ova skupština konačno počne rješavati bitne i vitalne stvari, a ako se to ipak ne desi, onda vjerujemo da odbornici srpske nacionalnosti nemaju šta tražiti u radu ovog tijela.

Sa profesorom Ivicom Žulecom, koji je član Odbora za izgradnju aktualnog spomen-obilježja, angažiran sam na ideji o izradi makete spomen-obilježja. Posjetili smo selo Kujnik kod Voćina. Tamo je postojalo nešto slično. Zamišljeno je to kao pozornica na otvorenom u koju bi se ugradili i uklopili detalji adekvatni namjeni. Profesor je to lijepo skicirao i poslije više obavljenih konsultacija, koje su bile pozitivne, odlučeno je da ta skica u adekvatnoj veličini bude pozivni plakat za komemorativni skup 27. aprila 1991. godine u jedanaest sati. Prodiskutiran je program skupa i ukomponiran je na plakat u čijoj je osnovi bila, i vizuelno je dominirala, skica budućeg spomen-obilježja.

Plakat je bio objavljen u Grubišnopoljskom listu.

Po predloženom programu koji je usvojio Odbor SUBNOR-a, bilo je predviđeno i polaganje kamena-temeljca za spomen-obilježje. Trebalo je pronaći klesara koji će po nacrtu profesora Žuleca oblikovati i izraditi mramornu ploču i na njoj napisati određeni tekst. Ploča je pričvršćena za poveliki kamen koji će se ukopati u zemlju i ploči obezbijediti stabilnost.

Preko Grubišnopoljskog lista obavještavali smo o radu Odbora za izgradnju. Objavili smo Spisak žrtava od 26. i 27. aprila 1941. godine i molili za eventualne dopune. Na naš poziv, pismeno nam se obratila jedino Dušanka Bosiočić, rođena Vekić:

ODBORU ZA IGRADNJU SPOMEN-OBILJEŽJA ŽRTVAMA OD 26/27. APRILA 1941. GODINE

Dana 27. aprila 1991. godine prisustvovala sam parastosu žrtvama od 26/27. aprila 1941. godine u crkvi u Vinči kod Beograda i tom prilikom od organizatora dobila „Grubišnopoljski list“ br. 86 sa spiskom imena nastradalih Srba, odvedenih u sabirni logor u Koprivnici.

U tom spisku je izostavljen moj otac Rade Vekić iz Grubišnog Polja, rođen 1901. godine od oca Luke i majke Naste, rođene Grba.

Takođe Vam šaljem jednu fotografiju iz logora u Koprivnici (koja je presnimljena), na kojoj je moj pokojni ujak Bosanac (Mitra) Milan, berberin iz Grubišnog Polja, i sedi treći sa leva udesno, dok ostale sa fotografije ne znam koji su. Moguće je da neko od starijih osoba nekog prepozna.

U ovom spisku iz Grubišnopoljskog lista vidim da je moj pokojni ujak Bosanac upisan pod rednim brojem 102.

Molim Odbor da u spisak na spomen-obeležju uvede mog pokojnog oca Radu.

Unapred hvala!

Dušanka Bosiočić, rođena Vekić

Dobili smo jedan podatak iz Beograda i fotografiju na kojoj je brico Milan Bosanac. On je, sa grupom majstora, prebačen iz Koprivnice u ljeto 1941. godine da grade Jasenovac. Tako on nije ubijen u Jadovnu, nego kasnije u Jasenovcu.

Objavili smo dijelove intervjua dvojice preživjelih i očevidaca tih događanja. Jednog dana pozvan sam u SUBNOR na sjednicu općinskog odbora. Predsjednik odbora Milan Buban obratio mi se i lijepo rekao: „Znaš, doktore, ovo sa kamenom-temeljcom neće ići. To su za nas veliki troškovi, a para nema“. „Osim toga“, dodade on, „i mjesto polaganja nije dobro odabrano. To je suviše blizu biste Zvonka Brkića“. „Pa, Milane“, kažem ja, „jedno i drugo smo dogovorili i složili se. Kamen-temeljac postavljamo, a spomen-obilježje dolazi kasnije, ovisno od mogućnosi društveno-političke zajednice i tko zna kojih i kakvih donatora. Pa to sve stoji u zapisniku. Daj zapisnik“! „Ma, ostavi zapisnik“, sad se upetlja u razgovor izvjesni Vlado Jović. Neka dva čovjeka, Pemci, bili su na mojoj strani. Dalje ih nisam štedio: „Kamen-temeljac će se postaviti kako je dogovoreno. Nikakvih para ne trebate dati. Sad ih ne bih ni uzeo. Dat će narod ili netko umjesto njega. Budite bez brige, ali ne ometajte! Ako vam više ne trebam, ja bih otišao“. Ustao sam i otišao.

U Grubišnopoljskom listu o tome je informativni članak pod naslovom „Izglađene nesuglasice“ napisao novinar Rade Malešević.

Sjednica predsjedništva SUBNOR-a

IZGLAĐENE NESUGLASICE

U Grubišnom Polju je 22. travnja održana sjednica Predsjedništva općinske organizacije SUBNOR-a, proširena s članovima Odbora za obilježavanje 50 godina žrtava ustaškog terora.

Ovo obilježavanje bila je i jedina tema skupa, pošto je u posljednjih mjesec dana došlo do izvjesnih nesuglasica između Predsjedništva SUBNOR-a, Odbora za obilježavanje, te nekih političkih skupina na području općine Grubišno Polje. Kako se u diskusiji ustanovilo, sve nesuglasice proizašle su iz nesporazuma koji su izglađeni onog trenutka kad je Predsjedništvu SUBNOR-a eksplicitno rečeno da podrška podizanju spomen-obilježja ne znači i njegovu obavezu da isti finansira.

Na kraju, usvojen je zajednički stav da se ovo obilježavanje ne koristi u dnevno-političke svrhe, da je ovo zajednički čin čitavog naroda općine Grubišno Polje, a ne pojedinih politika. Isto tako, prihvaćen je stav da se izglade sve nesuglasice, da se obavi posao oko obilježavanja, a potom na osnovu financijske konstrukcije za spomenik angažuju sve strukture u njegovoj izgradnji.

Negdje u to vrijeme osnovano je, bolje reći, obnovljen je rad Srpskog prosvjetnog društva „Prosvjeta“. Prisutan je bio predsjednik „Prosvjete“ iz Zagreba Stanko Korać, a za predsjednika grubišnopoljske organizacije izabran je profesor Milenko Piščević iz Velikog Grđevca. Na tome skupu sam se požalio na odnos drugova boraca i zamolio sve, koji su u mogućnosti, da na bilo koji način pomognu. Tim povodom objavljen je moj članak o „Prosvjeti“ u općini Grubišno Polje i kritički stav o uvjetima u kojima se sad nalazi:

Povodom osnivanja pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Grubišnom Polju

Svi su govorili o zajedništvu

Listam pomalo oštećenu knjigu sa ilustracijom veselja i zajedništva. Na vrhu naslovne strane (ćirilicom) piše KALENDAR 1948, a dolje PROSVJETA. Radi se o narodnom kalendaru koga je izdala „Prosvjeta“, srpsko kulturno društvo, Zagreb 1947, a štampala Zadružna štamparija u Zagrebu, Preradovićeva 21. Ugodno je vidjeti među devedesetak pododbornika „Prosvjete“ i ona tri u općini grubišnopoljskoj. Navodim imena odbornika, da se podsjetimo – da sa živima, ako ih ima, i porazgovaramo.

Pododbor Velika Barna, osnovan 13. aprila 1947. – Mitar Šukić, predsjednik, Miloš Juzbaša, potpredsjednik, Milan Sudarević, sekretar, Sava Rudić, blagajnik, Boško Grubić i Vaso Vujić, članovi.

Pododbor Veliki Zdenci, osnovan 13. januara 1946. – Uroš Gavran, predsjednik, Kata Dobrijević, sekretar, Nikola Vučković, blagajnik, Sava Karalija, Pavao Vučković, Mile Vučković, Pela Maričić, Nikola Ćoporda, Jovan Dobrijević ml. Uroš Lalić, Mile Bosanac, članovi.

Podoodbor Mali Zdenci, osnovan 1. marta 1946. – Ljuban Vurdelja, predsjednik, Marko Trbojević, potpredsjednik Petar Grdinić, sekretar, Đuro Glumbić, blagajnik Vlado Nemec, član.

Govori se tu o suradnji sa hrvatskom „Seljačkom slogom“, ističe se zajednički program na selu ove dvije kulturno-prosvjetne organizacije, društva i konstatira: „Naročito u selima gdje žive izmiješani Hrvati i Srbi, organizacije ‘Seljačke sloge’ i ‘Prosvjete’ mogu znatno pomoći i doprinijeti zajedničkim radom, zajedničkim primjedbama i kulturnom usponu i obnovi naše zemlje i učvršćenju bratstva i jedinstva Srba i Hrvata“. Valjda je onda tako trebalo!

U tome kalendaru nalaze se fotografije predsjednika Jugoslavije, predsjednika Sabora NR Hrvatske, predsjednika vlade NR Hrvatske, predsjednika Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj, sekretara Glavnog odbora Srba i potpredsjednika vlade NR Hrvatske, ministra industrije i rudarstva NR Hrvatske, potpredsjednika prezidijuma Sabora NR Hrvatske. Tu je skupna fotografija ispod koje piše (ćirilicom): „Predstavnici narodne vlasti, HSS omladinskih i frontovskih organizacija na godišnjoj skupštini Glavnog odbora Srba i ‘Prosvjete’, srpskog kulturno-prosvjetnog društva u NR Hrvatskoj, u Zagrebu, marta 1947. godine“. I konačno, slika predsjednika „Prosvjete“. Vrijedno je reći da se tu nalazi i fotografija predsjedništva i sekretarijata Prvog srpskog narodnog kongresa održanog 31. avgusta i 1. septembra 1947. godine u Zagrebu, te ona ispod koje piše: „Srpkinje, Hrvatice i Slovenke okićene i u narodnim nošnjama, koje su u Pitsburgu na ‘Jugoslavenski dan’ skupljale priloge i darove za jugoslavensku siročad čiji su roditelji pali kao žrtve fašizma“.

Tako je to bilo 1947. godine na ovim prostorima. Svi su govorili o zajedništvu, o bratstvu i jedinstvu, o zajedničkim brigama, obavezama i tegobama. Ljudi su se uvažavali, predstavnici naroda se uvažavali i zvanično surađivali, iz inostranstva se pomoć slala za sve i ovdje se dijelila svima koji su bili u stanju potrebe, bez drugih kriterija.

Danas kažu da je to bila demagogija, laž i prevara pa su na cijeni nove vrijednosti. Za razliku od tih „laži“ danas imamo istinu: propovijeda se mržnja među narodima, pomoć izvana pretvara se u oružje zajedničkog zla, strah je zajedničko dobro. Suverenitet, institucije, nekad zajednička dobra i prava su jednonacionalni.

Valjda to danas tako treba. Eto, utvrdismo što je bila laž, a što istina, samo još da utvrdimo što je bolje!

Dr Milan Bastašić

Grubišno Polje, 18.6.1991.

Sa pravoslavnim sveštenikom crkve Svetog Đurđa, protojerejskim namjesnikom Marinkom Juretićem, ugovoreno je da nas u Zagrebu primi Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan. Primio nas je i uvažio našu molbu da služi parastos u crkvi Svetog Đurđa u Grubišnom Polju i da osvešta kamen-temeljac budućeg spomen-obilježja. U tom razgovoru učestvovao je i predstavnik „Prosvjete“ iz Zagreba sa kojim je ranije dogovaran scenski dio po prijedlogu Momira Lukšića. Na lokalnom nivou, Odbor ima značajnu pomoć „Prosvjete“, koja je angažirana oko učešća lokalnog amaterskog pozorišta Kocka. U Grubišnopoljskom listu objavljeno je Posebno izdanje Izvršnog odbora za izgradnju Spomen-obilježja. Naslov Posebnog izdanja je napisan velikim slovima: „Aprilske žrtve ’41“. i „Prije pedeset godina“.

APRILSKE ŽRTVE ’41.

POSEBNO IZDANJE IZVRŠNOG ODBORA ZA IZGRADNJU SPOMEN-OBILJEŽJA ŽRTAVA APRILSKOG TERORA 1941. GODINE, SUBNOR GRUBIŠNO POLJE

PRIJE PEDESET GODINA

Prve korake genocid je napravio u Grubišnom Polju aprila 1941. godine.

Genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima bio je planiran, a likvidacija svega što je antifašističko i protuustaško, bez obzira na naciju i vjeru, bio je njegov sastavni dio. Po tome planu, prvi sabirni logor na teritoriji NDH formiran je u Drnju kod Koprivnice, u zgradi tvornice „Danica“ odlukom od 20. aprila 1941. godine. Prvi zatočenici u njemu bili su Srbi sa područja Grubišnog Polja, zatim Križevaca i Pakraca.

Kroz logor je prošlo oko 5.000 zatočenika, a od gladi, zlostavljanja i ubistava, život u logoru je izgubilo oko 200 ljudi.

Logor je rasformiran polovinom jula 1941. godine. Posljednjih 1.600 zatočenika transportirano je za Gospić i S. Gradišku.

U Gospić su zatočenici dovoženi u stočnim vagonima, po 50-60 ljudi u svakom. Bez obzira na to koliko dana su putovali po julskoj žegi, vagoni se do Gospića nisu otvarali. Žeđ, žega i smrad oduzimali su i snagu i razum tim jadnicima.

Krajem aprila 1941. godine kaznionica u Gospiću postaje logor tranzitnog karaktera u kome se monstruozno i u svijetu besprimjerno masakriralo zatočenike. Kao masovno gubilište predviđeno je Jadovno, jame i bezdani Velebita. Kroz tranzitni logor u Gospiću od 20.7.1941. do 19.8.1941. prošlo je oko 25.000 ljudi, no treba napomenuti da se likvidacije na Jadovnu vrše planski od maja 1941. godine. Kako tranzitni logor u Gospiću ne bi ostao „usko grlo“ u planiranom genocidu, 24. juna osniva se, nekoliko kilometara od tzv. Šaranove jame, u Čačić Dragi na Velebitu logor pod vedrim nebom.

Koncem juna 1941. godine dovedena je veća grupa Srba (oko 400) s područja Bjelovara, Grubišnog Polja i Pakraca. Kasnije, nakon ukidanja logora „Danica“, dovedeni su i drugi Srbi s ovog područja. Likvidacije su vršene i na Pagu (kotar Gospić u NOB-u). Od 24.6.1941. nije više bila nikakva tajna da se na Jadovnu vrše masovne likvidacije.

Sa željezničke stanice Gospić ti nesretni ljudi išli su povezani dva po dva ili po četiri u koloni koja je još i uzduž bila povezana lancem ili konopom. Često su bili tako gusto povezani da su se morali kretati u korak, u protivnom ne bi mogli hodati. Kolone su imale 100, 200, 300 ljudi, bilo ih je nekoliko prije i nekolike poslije podne. Išle su jedna za drugom kojih stotinjak metara. Tako su iznemogli, žedni, gladni i poslije raznih fizičkih i psihičkih tortura u tim kolonama stizali do „tranzitnog logora“ (oko 2,5 km), do logora u Čačić Dragi (oko 12 km) ili, što je bilo u većini slučajeva, izravno na gubilište (oko 8 km). To gubilište se koristilo ukupno 80 dana, do 20. avgusta 1941. godine. Broj pobijenih na ovom gubilištu prema jednim podacima, iznosi 35.000, a po uprošćenoj analizi poznavaoca, preko 37.000 žrtava.

Eto, toliko, radi kratke opće informacije o genocidu, koji je, kako vidimo, u svojim prvim koracima zakročio u područje općine Grubišno Polje.

U noći 26/27. aprila 1941. godine ustaše su pokupile iz kreveta 504 Srbina od 14 do 60 godina, bez obzira na zanimanje, političku pripadnost ili uvjerenje, odnosno vjerovanje. Odmah su vezani sin sa ocem, brat sa bratom, a potom u koloni uzdužno sa ostalima. Taj planom predviđeni postupak, kako smo informirani, pratio ih je do mjesta umorstva. Po raspoloživim podacima od 504 uhapšena čovjeka, 15 onemoćalih staraca i dva mladića vraćeni su kući. Od ovih 15 jedan je dovezen kući mrtav iz „Danice“ i sahranjen je na mjesnom groblju.

Poslije gotovo pola vijeka, tek posljednjih godina napravljen je konačan spisak onih koji se nisu vratili. On iznosi 487 i ovom prilikom dajemo mogućnost porodicama, rodbini i znancima da dadu eventualne primjedbe na ovaj konačni spisak žrtava od 26. i 27. aprila 1941. To se može odnositi na eventualno izostavljene ili na tačnost imena i prezimena, te mjesto stanovanja. Tako bi za obilježavanje 50. godišnjice stradanja ovih nevinih žrtava imali sva njihova imena i prezimena, te im mogli svima odati dužnu ljudsku poštu, vjerski pomen i blagoslov.

Molimo članove porodica, rođake, susjede i znance da svaki podatak, koji u vezi sa ovim sadržajem smatraju korisnim, dostave SUBNOR-u u Grubišnom Polju, Odboru za izgradnju spomen-obilježja žrtvama od 26/27. aprila 1941. godine. Rado ćemo primiti i svaki pismeni materijal od svjedoka tih događaja od prije pola stoljeća. Posebnu važnost imaju i svi tada pisani materijali, dopisnice, potvrde, slike i sjećanja onih koji su bili u posjeti zatočenicima u „Danici“.

Kontaktiramo sa sve više dobrovoljnih aktivista, kako žena, tako i muškaraca. Uspješno rješavamo pitanje postavljanja konstrukcije pozornice, njezine dekoracije i ozvučenja. Iz sigurnosnih razloga, odlučili smo da već u ranim jutarnjim satima postavimo pozornicu, dekoriramo je i postavimo ozvučenje. Dogovoreno je da sve mora biti gotovo u deset sati. Sve ove poslove usmjeravao je i koordinirao profesor Žulec. Moja glavna preokupacija bila je sastavljanje nekrologa, pedeset godina tuge i sjećanja. Prikupljao sam podatke, sređivao sjećanja, brižljivo pratio televiziju i dnevnu štampu. Usko sam surađivao sa novinarima i „Prosvjetom“ iz Zagreba. Prijedlog njihovog scenskog programa toliko me je impresionirao da sam stalno bio u strahu da on ne dođe u pitanje.

Teško sam podnosio ratna čarkanja širom Hrvatske. Nije to bilo ništa neočekivano, ali je za Srbe vrlo prijeteće. To potvrđuju sve češće vijesti sa raznih strana i izvora. Srbi pružaju otpor u Pakracu, te oko Vinkovaca i Osijeka. Narod iz tih područja bježi za Srbiju. Sve to osvježava krvava sjećanja iz 1941. do 1945. godine – zločine koje su nad Srbima izvršile hrvatske ustaše. Sva hrvatska sredstva informiranja, naročito televizija, frenetično ponavljaju da je Srbija agresor na Hrvatsku. U agresora se ubrajaju i Srbi koji pružaju otpor razularenoj novoustašiji samoproglašene i još od nikoga priznate Hrvatske. Stvara se psihoza o navodnoj intervenciji Zapada, koji treba da zaštiti hrvatsku i slovensku, navodnu, demokraciju. Kninska skupština donijela je Ukaz o otcjepljenju iz Hrvatske, oni priznaju saveznu vlast. Tuđman je povodom Uskrsa svojim i Kuharićevim vjernicima održao govor na Trgu Republike o demokraciji u Hrvatskoj i o naoružanju i sposobnostima nove hrvatske milicije. U Titovoj Korenici suspendirali su organe upravljanja i direktora Plitvičkih jezera. Zagreb zahtijeva da se uspostavi prvobitno stanje. Srpski specijalci iz Knina dolaze u pomoć Korenici. Uskoro je došlo do borbe kninskih policajaca i specijalaca iz Zagreba. JNA je ostala pasivna. Prijedlog Predsjedništva SFRJ da se Boljkovičeva policija povuče iz Plitvica, Tuđman je odbio. Borbe različitog intenziteta, ali ipak borbe, vode se oko Knina, Pakraca, Vinkovaca, Korenice. Kninska pruga ne radi, navodno ne radi ni ona kod Belog Manastira.