Marvenim vagonima u neizvjesnost
Zatvoriše vrata. Spustiše onu tešku rezu. Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema.
Kasnije je nekako izbrojano i ustanoviše da nas ima 81 ili 89. Tih oktobarskih dana vladale su velike vrućine. Dok smo išli lošom makadamskom cestom, dizala se velika prašina. Počeše neki ljudi da skidaju košulje, a drugi uzimaju ručnike pa mašu, pokušavajući da rashlade nesnosnu vrućinu. Bilo je to uglavnom bez efekta, no situacija se pogoršava jer počinje vršenje fizioloških nuždi. Dok smo još stajali na željezničkoj stanici, ljudi su molili ustaše da ih puste van, ali odgovori su bili brutalno bezobrazni, primitivni i prijeteći. Stajali smo tu dugo. Nikako da voz krene. „Onda će biti hladnije”, komentiraju ljudi. Ljudi prepoznaju neke ustaše pored vagona pa ih mole da im donesu vode. Opet psovke, dernjava i uvrede. Bez obzira na to što se godinama poznaju. Svi odnosi kroz godine zajedničkog življenja, druženja, međusobnog pomaganja, zajedničkog veselja i tugovanja ne vrijede niti čašu vode. Ni danas se ne mogu uvjeriti da bi takav odnos mogao nastati ili postojati u zamijenjenim pozicijama, ulogama. Žeđ postaje nesnosna. Stari Janjić je stupio s pameti, bunca, traži vode i šibice. Ne može nigdje da sjedne pa se navali na ljude do sebe, a za njih je to neizdrživo pa se izmiču. Drugi, opet, prigovaraju što se izmicanjem jadni starac naslanja na njih. Ljudi mole vode za njega, opet isti komentari, a jedan od ustaša sa puno zlobe u glasu viče: „Napit će se u Savi”. Tada netko reče: „Pa oni će sa nama u Jasenovac. Sava je kod Jasenovca, a tamo je veliki logor iz koga se nitko živ ne vraća”. U neko vrijeme večeri voz je krenuo. Mali prorezi, rešetke na stočnim vagonima nisu donijeli priželjkivano osvježenje iako je bila noć. Još je jedan od starih ljudi stupio s pameti. Pošto obojica nekontrolirano viču i traže vode, ustaše lupaju kundakom u ograde vagona i prijete da će ih izvesti iz vagona i poubijati. Ništa nije pomoglo. Po jedan ustaša u pratnji voza nalazio se između dva vagona. Vrućina je nesnosna, ljudi vrte ručnicima i košuljama. Smrad postaje sve jači i nesnosniji. Vagon je toliko pun da se radi nužde gotovo i ne može doći u onaj ugao u kojem smo, kako smo se svi saglasili, vršili nuždu. Teško je, gotovo nemoguće, i čučnuti, prostora ima samo za stajanje.
Već smo dvije noći proboravili u tom tijesnom prostoru, nesnošljivo vrućem i zasićenom nepodnošljivim smradom od vršenja velike i male nužde, ostataka đubra od ranije prevožene stoke i znoja nas jadnika. Nema više ni razgovora šapatom. Čuje se samo poneko grublje disanje i pokoji kašalj. Povremeno nastaje, sada prešutno, pomjeranje, guranje, jer netko u nuždi pokušava da čučne. Valjda je to bila posljedica zamora, ubitačne žeđi, vrućine, vlažnosti smrdljivog ambijenta i konačno mirenje sa sudbinom nasilnog umiranja i putovanja u smrt.
Jedan od viđenijih ljudi koga sam poznavao iz viđenja, mislim da je radio u paromlinu, odjednom poluglasno kaže da ćemo uskoro znati voze li nas u Njemačku ili u Jasenovac. On to objasni narednim, skorim usmjerenjem voza iz stanice u kojoj smo stajali cijelu noć. On je svitanjem prepoznao stanicu na kojoj se nalazimo. Voz je u neko vrijeme dana krenuo i to na onu stranu koju je on označio da je u pravcu Jasenovca. On to još jednom potvrdi: „Voze nas u Jasenovac, a odatle povratka nema”.
Ljudi se uskomešaše, neki tiho plaču, neki tiho nariču: „Joj, teško nama”. Neki negiraju sada već jasnu smrtnu slutnju prizivanjem razuma po kome se to ne može dogoditi sa tolikim brojem nevinih ljudi. Neki to osporavaju navodeći već počinjena masovna krvoprolića ustaša u Gudovcu, u „Danici” kod Koprivnice, Jadovnu, oko Pakraca, u Lici i, najsvježije, na Kozari. Opet je dan nesnošljivo vruć, ljudi stoje nekako nahereni jedni na druge, bez snage, malo ih stoji uspravno. Nema nikoga od mojih vršnjaka. Ni ja ne stojim uspravno. Kako me sa koje strane naguraju na drugu, u takvom se položaju nađem do drugog pomjeranja, svaki otpor je jednostavno nemoguć. Netko se oglasi: „Evo, piše Jasenovac. To je željeznička stanica Jasenovac”. Poče komešanje, svi nastoje da provjere tu zlokobnu istinu.
