Doseljavanje novih gospodara u srpske kuće
Kroz nekoliko dana u Grubišno Polje doseljene su porodice Slovenaca. Neke su smjestili u srpske kuće, a stare i nemoćne, nesposobne za rad, dodijelili su u porodice preostalih Srba, da bi im uz oslabljenu radnu snagu još otežali život. Nama su dodijelili dvoje starih ljudi. Imali su blizu sedamdeset godina. Baka je uvijek tražila mlijeka pa jajce, a stari je jeo sve i svirao je violinu. Pomagao nam je u lakšim poslovima. Nedugo iza dolaska Slovenaca ustaše naseljavaju srpske kuće ustaškim porodicama iz Hercegovine, Dalmacije i Zagorja. Gotovo u svakoj porodici ima ustaša sa puškom. Neki su u civilu, neki imaju samo ustašku kapu, poneki je u uniformi. Oni su unijeli dodatni strah, jer njihova djeca pričaju kako su klali po Hercegovini. Oni sa nekima od domaćih ustaša ili kulturbundovaca noću stražare i patroliraju. Povremeno i pucaju. U kuću moga djeda Mile uselio je Mirko Petrović sa tri sina, dvije kćeri i ženom Lucom. On je u civilu. Ima pušku i torbu – kao zobnica za municiju. Jednom mi moj novi komšija, vršnjak, kad smo sjedili na travi između djedovog i našeg vinograda, poslije valjda nekakvog neslaganja oko nečeg (nije to bila svađa jer sam ja bio vrlo oprezan) reče: „Meni tebe vako ubiti”, i simbolično iščupa nekakvu višu travku! Dalje u razgovoru smo prešli preko toga kao da se nije desilo. U kuću čika Đure Brzina, našeg prvog komšije sa desne strane, useljeni su Slovenci, dvoje starih ljudi i njihova već postarija neudata kći i neoženjen sin. Tihi, pobožni i vrlo radini ljudi. Za razliku od djeda, Brzini su našli bolje gospodarstvo nego što su ga ostavili.
U septembru je počela škola. Imao sam nove kolege, ali i nevolje. Učitelj je bio Đuroković, ustaša. Bio sam među dva-tri najbolja đaka u razredu, ali sam još proljetos počeo dobivati najviše batina. Ako nitko nije znao odgovoriti na učiteljevo pitanje, tada je pitao Južina Kelemena, a ako ne zna ni on, onda sam posljednji na redu bio ja. Ako niti ja ne znam, batine, i to grozne, dobivam ja. „Pa ni ti to ne znaš”, urlao je. Zbog toga sam odbijao da idem u školu, no morao sam. Te jeseni dobio sam legitimaciju ustaške uzdanice kao i ostali đaci.
Te 1941. godine, na Marinje, 13. septembra u procesiju su dovedeni i svi đaci bez obzira na vjeroispovijest. Za razliku od predratnih procesija, ovu sada su sa obje strane pratile naoružane ustaše.
Promijenilo se društvo i u školi i na livadama kad smo čuvali krave. No, sva sreća, to je moj četvrti, posljednji razred koji se završava na ljeto. Čuvao sam svoje krave i radio poslove i za djecu i za odrasle. Jesen i zimu provodili smo uglavnom kod kuće. Nikamo se nije išlo, osim u trgovinu po neku sitnicu. Ni u crkvu se nije išlo. Crkva je bila zatvorena. Ukrasne kugle na uglovima njenog krovišta bile su omiljena meta mladih ustaša dok nisu porazbijane. Tu su pucali ustaše Menis, Musil i Seliž. Prepričavale su se priče o našim ljudima otjeranima u Koprivnicu. Bilo je dojava da su viđeni u Gospiću kada su tjerani prema Velebitu. Vidio ih je Savo Pemić koji je radio u Gospiću u “Krojačkoj dvorani”. On je prepoznao neke od Petrovića, Branka Jovića i još neke ljude. Ta jesen i zima ’41/42. bile su tako oskudne komunikacijama i informacijama da se gotovo ničega ne sjećam. Već kasno u jesen došao nam je kum Ranko Bobić, mladić koji je učio za bricu i nije otjeran u Koprivnicu, sa ocem Petrom i bratom Milanom da nam sa još jednim kolegom narežu drva. Mama ih je počastila jelom. Ranko ispriča ponešto o tome kako ustaše pričaju što rade sa Srbima. Kaže da mu, kad brije nekoga od njih po vratu, dođe da mu odreže glavu, a mama mu veli: “Nemoj, kume, ako boga znaš”. A on opet: „Samo da sam siguran da ću moći uteći”.
Učitelj Ivo Bastašić, Žumberčanin
U našu kuću povremeno je navraćao učitelj Ivo Bastašić. On je pred rat došao na rad u osnovnu školu u Grubišnom Polju. Tada je to za nas bilo veliko iznenađenje – znači da još negdje ima Bastašića. Ali, kako to da je Ivo? Znači, nije Srbin!? A svi Bastašići – i oni u Adžićevu i oni na Ovčari – su Srbi. Na zidu u našem razredu bio je uramljen nekakav papir, valjda neki školski propis koji je on potpisao, pa nam je svima ono „Ivo” baš izgledalo kao „Jovo”. Ono “I” bilo je jako “duboko”. O tome se potpisu ponekad razgovaralo. Tada sam prvi put doznao da su neki Srbi priznali papu, pa u crkvi Đuru krste kao Juraj, Stevu kao Stjepana, Jovu kao Ivu, a Pavla kao Pavao. Kazivalo se da njih u kući inače zovu Đuro, Stevo, Jovo, ali krštenica kaže svoje. On je negdje 1939. godine premješten u Veliku Peratovicu za učitelja i stanovao je u tamošnjoj školi sa suprugom Ankom i kćerima Dragicom i Milicom. Imao je lijepe mlade konje. Bio je vrlo visokog rasta, pa kad bi se prezuvao više naše kuće, on bi vezao cipele digavši nogu na “šteketu” od plota. Do nas je dolazio u čizmama jer je tek dvije kuće više nas počinjao trotoar za varoš. Bez obzira na to što je bio Ivo, uhapsiše ga negdje aprila 1942. i otjeraše u Jasenovac. Po pričanju gospođe Anke, premješten je iz Jasenovaca u Staru Gradišku, pa opet u Jasenovac i zatim mu se izgubio trag. Na školi u Peratovici postavljena je spomen-ploča – Ivo Bastašić. Njegovo hapšenje bio je nekakav dodatni strah za nas, tim više što je gospođa Anka često išla školskim vlastima i župniku moleći da ga vrate kući. Govorila je da je to sa gospodinom Jovom, kako smo ga zvali, učinio novi ravnatelj škole ustaša Đuroković.
Poznato je da su u to vrijeme (jesen-zima 1941. i proljeće 1942), događanja na prostoru Bilogore bila značajana. Okosnica njihove dinamike bio je otpor Srba drastičnom genocidu, koji ih je iznenadio i u prvom naletu obezglavio, osakatio i dijelom paralizirao. Otpor poprima organizacijske forme i uz pojedinačne žilave otpore daje evidentne rezultate razvoja. U tom usponu nameću se politički razlozi šireg područja Hrvatske koje Srbi, ustanici Bilogore, uvažavaju. Komunističkoj partiji Hrvatske prihvatljiv je termin – narodni otpor okupatoru. Na Bilogori u Hrvatskoj narod pruža snažan otpor okupatoru. Narod u ovom dijelu Hrvatske masovno je ustao protiv okupatora i njegovih slugu. Kao i u čitavoj Jugoslaviji, i ovdje pod rukovodstvom KP Hrvati i Srbi u zajedničkoj borbi protiv okupatora kuju bratstvo i jedinstvo. Taman posla da se kaže – tuku se Srbi, brane nejač i gole živote od koljača druge vjere (da se ne kaže – od Hrvata). To je taj širi interes.
U to vrijeme poginula su dvojica ustaša, a trojica su ranjeni, o čemu je glas brzo pronesen. Saznajemo da je ubijen krojački kalfa Đuro, koji je radio kod krojača Majna. Idem sa Zvonkom i Živkom da ga vidimo. Ležao je u prostoriji u koju se ulazilo sa ulice. Jedno oko mu je bilo otvoreno pa ga netko zaklopi, stavljajući na njega više puta (dok je ona tu ostala) neku oveću metalnu novčanicu. Priča se da je među ranjenima i neki žandarski podnarednik. Zvonko mi priča da je Đuru i još jednoga ustašu ubio, a podnarednika ranio neki Geco kada su ga hapsili. On je nekada bio žandarski narednik, pa dobro gađa.
S proljeća ’42. neki ljudi odlaze u domobrane i priča se da idu u Bosnu na četnike. Neki kulturbundaši odlaze u gestapovce. Od naših komšija otišao je Vilim Tregner i Karle Ringl. Slavko Tregner je otišao 1943. Danju i noću ulicom povremeno prolaze ustaške patrole. Mirko Petrović, Hercegovac iz djedove kuće, i Ferdo Golštajn (Gottstein), koji stanuje preko puta njega, ponekad idu zajedno pa zastajkuju kod kuće i kod Tregnera. Tako patrolira i Franjo Horvat iz gornjeg kraja, pa Franjo Jozing, te ustaše Hercegovci Veljko Petrović (Mirkov brat) i Mirko Markota. Rjeđe se vide Zagorci iz srpskih kuća – Martinjak, Plžeta i braća Dukarić. Pepa Moćnik također ima pušku, ali ga ne viđamo u patrolama – ophodnjama, kako oni to kažu. On i dalje kopa bunare i krade kokoši kao i prije rata. Doduše, sada naoružan. U Stalovici je pokazivao srpske kuće 26/27. aprila i poštedio je Vasu Vukičevića zato što se ovaj prije mješovitog braka zvao Valent Medved. Uskoro i taj Medved ode u domobrane. Na odsustvu se hvalio kako je mitraljezac (strojničar) i kako u Bosni puca po četnicima kao po zečevima. Završio je kao partizan, a poslije rata je gotovo do smrti bio zvonar pravoslavne crkve Sv. Đurđa u Grubišnom Polju.