7.1. Mali esej o izbjeglicama

To je nova socijalna kategorija, koja je udarila pečat ovim prostorima. Od razrješenja njenog tragičnog položaja ovisi sudbina pomirenja ili eventualno nastavka rata. 

            Pošto su ovo stoljećima bili multietnički prostori oni moraju takvi ostati ili će posrtanjem civilizacije (odobrenjem najvećeg zločina) perzistirati rat svih protiv svih. Jer su sve multietničke sredine razorene paradržavnim ili državotvornim logikama građanskog rata. U tome je najveća tragičnost rata što zemlje izgona i zemlje prijema u ovim prostorima žele ostvarenje ciljeva rata – etničko čišćenje.

            Podsjećam na fenomenologiju izbjeglištva našeg doba citirajući:

            „Da li biste Einsteinu zalupili vrata?“

Izbjeglice nisu ljudi bez dostojanstva koji mole za naše razumijevanje. Oni su ljudi poput nas, koji su tuđom voljom uvučeni u jednu od najvećih tragedija dvadesetog vijeka.

Oni su doktori i advokati, učitelji i vozači, farmeri i ribari, očevi, majke i djeca, dakle, radnici i seljaci, … i sl.

Oni su ljudi koji, ako im se pruži prilika, mogu doprinijeti dobrobiti svih nas.

Albert Einstein i Sigmund Freud su bili izbjeglice. I predsjednik Španjolske Felipe Gonzales Marquez i predsjednik Portugalije Mario Soares i predsjednica Filipina Corazon Aquino su također izbjeglice. Među ostalim poznatim izbjeglicama su i Mihail Baryshnikov, Rudolf Nurejev, Marlene Dietrich, Aleksandar Solženicin, Berthold Brecht, Sun Yat-sen, Richard Wagner, Victor Hugo, Guiseppe Garibaldi, Vladimir Nabukov, Mark Shagal i brojni drugi.

Šta bi se desilo da je svijet ovim ljudima okrenuo leđa?

„Izbeglica je proticanje rodnog kraja kroz grozomorne snove;

Izbeglica je prolaženje dugih povorki nestalih lica – žrtava i njihovi dželata, zlikovaca, silnika i razularenih pustahija;

Izbeglica je smenjivanje stravičnih i nezaboravnih slika deoba, mržnji, progona, paklenih umorstava, jauka i hroptanje stradalnika i psovki i halabuke podnapitih samovoljnika;

Izbeglica je sa nemirom zalaženje među umrle, poginule, nestale i mučenika koji vape za pomoć;

Izbeglica je greh božji i sram ljudski – teško ga je razumeti, a lako se o njega ogrešiti;

Izbeglica je umeće da se sa domaćinom, pritisnutim najnečovečnijim sankcijama, malo deli na mnogo malenih, ali jednakih delova;

Izbeglica je prezir prema onima koji svoju gnusobu predstavljaju vrlinom i koji svome grehu daju lepši izgled;

Izbeglica je gubljenje starih navika, misli i želja;

Izbeglica je viđenje svih dana u istoj, sivoj, boji;

Izbeglica je gubljenje sebe i svog subjektiviteta;

Izbeglica je objekat onih koji mu daju hranu i ležaj i koji ga školuju i leče;

Izbeglica je čežnja za svojima i nemogućnost da se sa njima vidi i susretne;

Izbelica je neorijentiranost i neinformisanost;

Izbeglica je radno neangažovanje;

Izbeglica je ubeđenje da se svako dobro vraća dobrim, a svako zlo zlim;

Izbeglica je jauk, patnja, stradanje i gušenje u bolovima;

Izbeglica je paljenje sveća i kandila, šaptanje molitava za spas bližnjih u nevolji, tumaranje u mislima i snovima grobljima i na krstačama traženje imena, bliskih i dragih, u ratu izgubljenih;

Izbeglica je dozivanje zore, sunca, jutra, zvezde, duge…

Izbeglica je … izbeglica je izbeglica.

Može se umesto reči izbeglica za označavanje ovog pojma pronaći neki eufemizam, blaža reč, kao npr. raseljeno lice, doseljenik, gost … ali će izbeglica i dalje ostati ono što je i bio – samo izbeglica.

Izbeglici je potrebna pomoć!“[1]

Ne isključujem da će se iz ove mase izroditi teroristi, nasilnici ili neki drugi svijet. Jer nama je „osveta“ slađa od meda i šećera zajedno, pokazali smo da smo osvetnički narodi! Uostalom Ivan Goran Kovačić u spjevu „Jama“ – kliče: „Osvetu slutim!“, a u Gorskom vijencu stoji: „I grobovi naši borit će se s vama!“

Dakle, da zaključim, od istine o prirodi rata i razrješenju povijesnog zločina prema izbjeglicama na pravičan i povijesno odgovoran način zavisi naša budućnost života, ali i (ne) izvjesnost budućih generacija.

Pri tome, vazda treba imati u vidu opominjuću pojavu “Ire, Ete, i Palestinskog rašamonskog problema”.

Ne ponovilo se nikada, nigdje i nikome!

 

            Kada sumiramo što pojam „izbjeglica“ znači kao nova socijalna kategorija proizvedena etničkim čišćenjem kao genocidnom radnjom, onda dolazimo do spoznaje da dvije trećine Srba iz Republike Hrvatske postadoše bez krivnje krivi za svoj sadašnji položaj. Naime, onemogućavanjem povratka ili njegova selektivnost samo na ostarjele, izbjegli Srbi vraćeni su u kameno doba. Dakle, imali su sve kao i njima ravni a sada nemaju ništa.

            To nas mora prisiljavati na sveopću solidarnost prema njima. Human i povijesno odgovoran odnos prema njihovom položaju: 1. da osudimo uzrok, građansku stranu rata – etničko čišćenje kao genocidnu radnju, 2. da imamo u vidu da je svaki od nas mogao biti izbjeglica, 3. da su izbjeglice ljudska bića, 4. da su izbjeglice kao žrtve rata pogodile oba spola, sve uzraste, 5. da je izbjeglica zbirna imenica, poslije ubijenih, ranjenih i oboljelih zbog rata najveći gubitnik. Oni su izbačeni iz vlastitog doma, srodstvenih linija, zanimanja, radnih i društvenih formalnih i neformalnih grupa, 6. da se ovaj pojam odnosi na sve pripadnike socijalnih slojeva, sve rangove položaja u društvu i na sva zanimanja. Oni su iščupani iz društvenog korijena, dakle dokinuta im je društvenost koja određuje ljudsko biće. Oni su tako marginalizirani i dovedeni u antiljudsko stanje bijede da se nalaze u položaju milostinje ni za živjeti ni za dostojno umrijeti.

            Njihov tragizam ako se povijesno odgovorno  ne postavimo prema njima može postati naša tragedija, jer očaj rađa sve patološke oblike bezumlja, među kojima je najveće ono kojim je završilo XX. stoljeće poznato kao terorizam, koji u pravilu pogađa masovno i neočekivano potpuno nevine. Kako smo ratom „spaljena zemlja“ pokazali da smo pljačkaški i osvetnički narod, jer nama vladaju tribalni rezoni, važit će ona „Još ćemo se ćerati, čuvaj se čovjeka!“.