5. Vlast i crkva u Hrvatskoj

 

Regularno izabrana vlast zvanično lijeve orijentacije
ima ozbiljne probleme s katoličkom crkvom

 

Pošto se radi o državi s većinskim katoličkim stanovništvom, crkva smatra da je tzv. katolički odgoj kvalifikacija za život,  posao, unapređenje i slično. Hoće da  bude stub  laičke države pod svaku cijenu. Ima u građanskom ratu kao glavni oslonac izboreni konkordatski sporazum s Vatikanom. Postala je neprimjerena i neobuzdana U sve se miješa: izbor ravnatelja u kazalištu, školski program, nadležnosti lokalne vlasti. Zalaže se za stvaranje novog mita oko hrvatskog martirstva u Blajburgu. Hoće da ona određuje  radno vrijeme prilikom blagdana i da bude država u državi itd. Zatim ima odiozan stav prema stratištima Drugog svjetskog rata kao svjetskoj baštini. Nakon 70 godina nije osudila fašizam niti fašiste iz svojih redova. Hoće da onemogući povratak prenominiranog toponima Vrginmost što je u nadležnosti lokalne vlasti. Neki prelati negiraju Jasenovac i Jadovno, najveće koncentracione logore poznate po najvećim bestijalnostima genocidne prakse. Hoće da se izjednači fašizam i antifašizam kao jednaki totalitarizam. Postala je prebogata. Vraćeni su joj i feudalni posjedi i brojne nekretnine. Najveći je  poduzetnik u građevinarstvu. Guta izabrane urbane prostore i kultom pagoda “što je narod siromašniji crkva je veća“. Dovoljno je pogledati gabarite zgrade Biskupske konferencije u Zagrebu, uređenje enterijera a tek opločenje zidnih ploha oniksom i drugim skupocjenim mramorima u doba kada se jedna trećina vjernika nalazila u socijalnoj komi. Privilegirana je oslobođenjem od poreza, a troši sredstva poreskih obveznika da nitko ne zna u šta i kako. A pored toga naplaćuje svaku uslugu vjernicima od svadbe, vjenčanja, krstitki do groba i raznih posvećenja. A što sve ne posvećuje privatno i javno da se čudu čudiš. Crkve inače na cijelom, nekada zajedničkom prostoru, odmiču se od svoje povijesne misije od oltara, Boga i jevanđelja, a sve više primiču se vlasti i trendovima liberalnog kapitalizma. Napadaju bit čovjeka. Postaju neka vrsta „bič Božiji“. Nije važno što si, nego da si pa i pomodni vjernik i koliko si bogat. Neki to zovu konzumerizam. Međutim, to je mnogo više od toga, kao dio potrošačkog mentaliteta,   neko samoubilačko skrnavljenje ličnosti da je doista važnije imati nego biti. Dakle, crkva se pretvara u profesionalnog demagoga zlorabeći  povijesni autoritet i ne živi u skladu s principima koje propovijeda. Nije socijalno osjetljiva na rastuće socijalne probleme nezaposlenih, siromašnih i bolesnih, starih i djece, saobrazno svojoj moći. Zataškava krimen u svojim redovima, uključujući i pedofiliju. Netolerantna je prema drugom i drugačijem, laicizmu države i organizirano je agresivna. Neumjerena u javnim istupima, propovijedima, ali i u pisanoj riječi. Diže domoljublje iznad svakog rodoljublja – „ljubi bližnjeg svoga“ postalo joj je zaboravljena paradigma misije. Ona de iure jest za ekumenizam a de facto nije. Hoće supremaciju svog katoličanstva nad svim i svačemu. Nerijetko veliča ustaštvo i slavi njihove ličnosti i dane, prigodnim misama, homilijama i drugim. Neki svećenici kao da su za to specijalizirani nesankcionirano. Katolička crkva ima kompleks „bauka komunizma“ iz devetnaestog stoljeća. Socijalna revolucija na ovim prostorima učinila je jednu sistemsku grešku, ona je svojim antifašizmom pobijedila svoje protivnike samo fizički, ali ne i ideološki i to joj se još uvijek vraćalo kao bumerang. Kasnije se taj fenomen javio kao temelj osvete svih poraza  u građanskom ratu devedesetih godina pod kraj dvadesetog stoljeća. Tu su se crkve pokazale kao barjaktari antigrađanskih vrednota. Crkva kao povijesni poduzetnik to je znalački iskoristila. Svi su razbojnici okačili demagoški krunice oko vrata, stavili molitvene brevijare u džepove i ruksake kada su ugrožavali drugog i drugačijeg, kada su ih ubijali, pljačkali, kuće im palili, dobra im otimali, krali, varali i javno lagali. Koje se sve beščašće nije dogodilo u ime nacije i vjere pod egidom krunice nemoguće je nabrojiti. I to sve nekažnjeno i neosuđeno od prelata. Pod lažnim legalitetom rata krvi i tla sve je dozvoljeno što od kovača rata nije izričito zabranjeno itd. Sve mi se to činilo kao humanitarcu u građanskom ratu kao ideologija križarskih ratova, sotonizacija drugog i drugačijeg. Katolička crkva u laičkoj državi ima doista neprimjerenu prisutnost u svojim i društvenim javnim sredstvima  medija: radiju, televiziji, publicistici. Uglavnom dubiozne antiljudske i antigrađanske stavove. Nemali broj vazda je bio i ostaje katalizator državotvorne mržnje  prema drugom i drugačijem, posebno prema Srbima  i muslimanima. Poznati bibličar sa zavidnim teološkim obrazovanjem, bio je više godina Tuđmanov ministar, predstavljajući svoju knjigu o hrvatskim izbjeglicama, za srpske izbjeglice kaže da su „dobili to što su tražili“, a na drugom: “to što su zaslužili“. To nije prosta mržnja, nego vrednosni stav prema Srbima “da nestanu iz hrvatskog prostora“.  Drugi kolonizirani svećenik  iz Bosne otvorio katoličku crkvu u kući prognanog Srbina, izluđivao je humanitarce  prijetnjama da će: „prije Srbina ubiti nego mu kuću vratiti“. I doista je  oružje nabavio. Taj drznik me prisilio da pišem nadbiskupu Kuhariću da ako ga ne raspopi da po kanonskom pravu nema pravo na ispovijed! Ali to mi nije pomoglo. Kuharić mi nije  ni odgovorio.

Crkva forsira falsifikaciju povijesti  i posebno svog martirstva u borbi za sudbinu hrvatskog naroda. Drsko optužuje da su za građanski rat krivi: agnostici, ateisti i bezbožnici. Očito je da se laička država prema takvoj strategiji i taktici katoličke crkve mora postaviti kao ozbiljnom problemu.  Jer ona kompromitira regularnu vlast, koja je naslijedila „greh struktura“ prethodne vlasti, koju je katolička elita osudila pa se u praksi pokajala. A sadašnju regularno izabranu vlast drsko naziva: “nenarodnom“ premreženom „komunističkom ideologijom  i mentalitetom“. To zvuči za laičku državu skandalozno, kao poziv na pobunu.

Jedan od izvornih svjedoka vremena i crkvenog pozicioniranje i ponašanja ovako je opisao stanje duha vjernika  i ulogu  crkve u članku “Vitae activa“, Viktor Ivančić:

„Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš: nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svog krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće! Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici višeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije – to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine – urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!“ (Vidjeti Feral Tribune, 28. veljače 2005.)