1.4. Historijsko sociološki rezime

Kao konačno socijalno‑povijesno zaključno ističem: sudbina »Privrednika« kao institucije i njegovih pitomaca, kao iznimne generacije, više je nego tragična. Ona svjedoči o nama, više nego o njima, kakvi smo mi narodi. Moglo bi se reći da smo nedozreli, bez građanskih vrednota, bez spoznaje što su institucije, što su pothvati itd. Jer tako tragično žrtvovanje najproduktivnijih generacija, pionira progresa, liči na iracionalni apsurd. Zatiranje njih i njihova djela, ničim se ne može opravdavati. Reći će netko: »plod je to okolnosti, kolizija i ratova« u kojima su nestali kao neimari. Nije riječ o višoj sili, nego o društveno organiziranom, pravom brutalitetu pretpovijesnog ponašanja.

Kad je Vladimir Matijević započeo svoje golemo djelo pod kraj 19. stoljeća, bili smo klasično seljačko društvo, obilježeno siromaštvom, oskudicom, neznanjem, nepismenošću i sveopćom zaostalošću. Bili smo »najseljačkija« zajednica među evropskim narodima. Seljačko‑poljoprivredno stanovništvo bilo je 90% zastupljeno u sveukupnom stanovništvu. Selo je određivalo sudbinu življenja, a ne grad, jer gradova nismo ni imali. Nismo imali ni zanatstva. A građanskih vrednota, u njihovoj suštini, još ni danas nemamo, kao vladajućih vrednota.

Započeti razvoj zanatstva bio je podvig. Početi organizirati zadruge u selu bio je pothvat u zaostalom i inertnom seljačkom društvu. Uložiti sve »znanje, umijeće i imanje« u tu »živu zakladu«, mogao je samo humanist, vizionar, kakav je bio Vladimir Matijević. Usput, i druge nagovarati, organizirati. Predstavio se kao izniman poduzetnik. Nailazio je na prepreke, latentne konflikte i brojna ometanja i proturječja. Nikad nije posustao. Najteže je bilo boriti se s našim mentalitetom, kojeg ni povijest kasnije još nije promijenila. I, nažalost, neće skoro.

Mnogi ne znaju da seljak nije zanimanje, nego način života. Klasični seljak zaustavlja povijest »pletuć kotac ko i otac«. Još i danas seljačka konzervativnost onemogućuje, zapliće kao uteg i usporava razvoj. Protivi se brojnim tehnološkim i društvenim inovacijama, a istovremeno je podloga najbrutalnjim manipulacijama, obračunima i sukobima.

Uvesti u takvu sredinu 60 profesionalnih zanatskih zanimanja, nije prosta inovacija, nego takav prodor, koji treba iz temelja preobraziti društvo i prosto revolucionirati sve tehničko‑tehnološke i društveno‑kulturne procese sela. Dakle, izmjenu stanja svijesti. Matijević ne odustaje ni onda kad ga onemogućavaju balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, siromaštvo, glad, »španjolka«, ekonomska kriza, unutrašnje tenzije i konflikti režima. Kao vizionar ima potpunu svijest o značaju svog pothvata. On želi da seoski svijet mijenja u svim domenama.

Kada bi se temeljito istraživalo kako su zanatlije širile uvođenje i primjenu raznih noviteta kao što su: tkalački razboj, kolovrat, željezni plug, zidarska tehnika, konjska zaprega, plato s gumenim točkovima, vršilica, bicikl, parni mlin, motorno rezalo i drugi konkretni zanatski noviteti, na nivou pojedinačnih sela, tek onda bi se spoznalo što je to značilo. Kad bi ovom dodali nova sredstva rada, onda bi spoznaja progresa bila još značajnija. Seljaci su po prvi put vidjeli na djelu što donosi školovanost, što znači profesija. Njihove su ruke zvali »zlatnim šakama«.

Vladimir Matijević bio je svjestan da srpski zanatlija ne može biti konkurencija nikom u tako nerazvijenom društvu i oskudnom primitivnom, zanatskom zanimanju. Uostalom, ono još ni danas nije razvijeno, a naročito ne na selu.

Ipak »Privrednik« i njegovi pitomci dobivaju najveći udarac Drugim svjetskim ratom, genocidnom politikom NDH i građanskom stranom rata. Mnogi majstori, učenici bezrazložno i bez krivnje, iznenada nestadoše, a njihova djela, imovina i sve vrednote bijahu pljačkane i zaposjednute. Završetkom rata, što ostade, bi nacionalizirano. Taj dio građanskog staleža bi skoro ugašen. Kao najobrazovaniji dio srpskih ruralnih prostora, pretežna većina postadoše tribuni antifašističkog otpora. Neki u tom ratu izgiboše u prvim redovima, neki umriješe od bolesti i rana, neki padoše u zarobljeništvo. Pretpostavljam da je od tribuna antifašističkog pokreta svaki deseti preživio. A oni koji preživješe preuzeše najtežu zadaću. I uspješe! Prevedoše seljačko u industrijsko društvo.

Naravno, da ne želim preuveličavati ulogu »Privrednika« i njemu sve pripisati što pripada socijalnoj revoluciji i društvenim stranama. Dakle, cijelom narodu. Ali sam u nakani da istaknem i podvučem što znači stručnost, profesionalna obrazovanost i zanimanje uz dobru organiziranost u socijalnom prostoru klasičnog seljaštva i njegovog prelaza u industrijsko društvo. Reći će: »bile su im sklone okolnosti«. Pa oni su te okolnosti kreirali, pretvarajući oslobodilački rat u socijalnu revoluciju, pod geslom »zemlja seljacima, tvornice radnicima«. Tu su dali najveći obol znanjem, podvizima i kompletnom žrtvom. To su činili i u obnovi i u izgradnji. Oni su postali tribuni i najproduktivnije generacije ovog prostora. Bili su najaktivniji učesnici ubrzanog povijesnog progresa, ekonomskog, socijalnog, obrazovnog. Uostalom, tako značajnog progresa, da je srednje očekivanje života u relativno kratkom vremenu, povećano za dvadeset godina. Međutim, kad većina bijaše, iako prorijeđeni na ostatke ostataka, pri kraju življenja, zadesi ih drugi građanski rat – »rat krvi i tla«. Nacionalna kontrarevolucija pomete njih, sva njihova djela i sve njihove korisnike. I to tako snažno, duboko i svestrano, razaranjem toponomastike, onomastike, katastra i drugog. Dakle, bi provedeno »najčistije etničko čišćenje koje je ikad igdje provedeno«.

Dok su oni rasli, školovali se i radili s etosom pod devizom »časno i pošteno«, »ratom krvi i tla« i pretvorbom (čitaj pljačkom stoljeća), sve bi do apsurda uništeno, razgrabljeno, izmijenjeno, pod firmom »novog poretka«, »novog domoljublja«. Došlo je do trijumfa kontrarevolucije, osvete, odmazde i različitih barbarizama. Danas ne samo da nema njih, nego ni ničeg njihovog. Može se reći: »ničeg nema u izvornom obliku, kao da ga nije ni bilo«. Da, postoje građevine, postoje sredstva rada, postoje i ljudi – korisnici, koji su se odrekli konvertitstvom svoga identiteta, i u ime države degradirani, osiromašeni do bioloških posljedica.[1] Ali, eto, »imamo državu«, iako ne znamo što ćemo s njom i koje nam sve nevolje može donijeti. Jer ne marimo za sudbinu društva. To možemo posmatrati po pretjeranoj centralizaciji s jedne i provincijalizaciji s druge strane, po budžetskoj potrošnji, po kulturi življenja, po standardu, po kulturi laži, napose po šansama mlađih generacija. Što se tiče onih krajeva, dakle, zavičaja pitomaca, tu je stanje da »živi zavide mrtvim«. A prostor je golem, čini jednu trećinu katastra »lijepe naše«. Ne samo da nema održivog, nego nema nikakvog razvoja, naročito u srpskim naseljima. Nego »pusto tursko na hrvatski način«.

Dakle, najveća »živa zaklada«, pretvorena u humanitarni profesionalni pokret, nestala je uz brojne nedaće, uključujući i najveće brutalitete, da se nitko ne stidi i ne kaje. Nego naprotiv, nasrće se na ostatke ljudi, dobara i nekretnina. Posljednje što se čini je nasrtaj na zemlju kao opće dobro. Kad sam ranije pišući o »etničkom čišćenju kao zločinu stoljeća«, isticao da se »ne mrze etniciteti, koliko se vole njihova oteta dobra« mnogi su me optuživali za nacionalni resantiman. Ni trinaestogodišnja »spontano organizirana« pljačka i razaranje nadgradnje Srba koja ne prestaje nije ih mogla razuvjeriti, pa ni srpske glodure. Naročito »germogenske kooperante«. Posebno je to vidljivo sada kad se nasrće, kao konačni udarac, na zemlju, kao posljednji udarac, da svi »Srbi nestanu« s ovih prostora. Tome je služila i služi »šuma zakona i prašuma bezakonja«. Prema tome, etničko je čišćenje po toj suštini »ozakonjeni zločin stoljeća«. Mnogi zaboravljaju da su i koncentracioni logori ozakonjeno osnivani i postulirani.

Naši plemenski rezoni onemogućuju nam da praksa bude kriterij istine. Zbog toga ne shvaćamo da generacije stoje na ramenima prethodnih. U nas »stara dobročinstva« ne samo da se zaboravljaju, nego se nerijetko negiraju. Ne priznajemo da smo jedan rod. Drugi i drugačiji za nas je pakao. Zbog toga nas ksenofobija degradira do poraza, a samosažaljenje »svi su nas izdali«, nagoni na odmazdu do pomračenja uma. Osveta, odmazda, bez kajanja i stida, onemogućava nam izlazak iz pretpovijesti, pa stoga činimo, nerijetko, (ne)djela u korist vlastite nesreće.

Sudbina »Privrednika« i njegovih pitomaca dobrim dijelom sve ovo potvrđuje.