1.1.  O osnivanju i nastanku »Privrednika«[1]

 

Osnivač »Privrednika« Vladimir Matijević bio je lucidna individualnost, iznimna ličnost. Bio je doista neimar, pa se za njega može s pravom reći da je »imao rašta se roditi«. Rođen je 3. augusta 1854. godine u Gornjem Budačkom na Kordunu. Školu i gimnaziju završio je u Karlovcu. Kasnije je upisao Kadetsku regimentsku školu, ali nije bio odan vojnom pozivu. Zbog toga se kasnije upisao u Trgovačku školu u Beču. Po završetku, zaposlio se u Zagrebu u jednoj tvrtki, kao trgovački putnik. To mu je pružilo iznimnu mogućnost da sagleda stanje, ljude i mogućnosti izmjene toga stanja na prostorima Austro‑Ugarske. Naime, u pravilu su rijetki zanatlije bili stranci. Stoga je došao na ideju, s istomišljenicima, stvaranja »vlastitog zanatskog kadra«. Kad se osamostalio i obogatio počeo je da sakuplja dvanaestogodišnje i trinaestogodišnje đake pomoću učitelja i sveštenika, da ih šalje kod »rođaka« na zanate. Da bi to ubrzao i ojačao, među prvim se priključuje osnivanju Srpske banke d.d. 1895. godine. Centrala te banke bila je u Zagrebu. I ne samo to, on s prijateljima, istomišljenicima stvara i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i to sa oko 400 zadruga na području Hrvatske. Prva među njima bila je ona u Pučišću na Braču, te ona u Vrlici. Te tri novoosnovane institucije (»Privrednik«, banka i zadružni savez) prve su institucije, odnosno organizacije štednje i ulaganja u selo. One su neimarske, jer pokušavaju iz temelja pokrenuti imobilno seljaštvo i usmjeriti ga prema raznolikim inovacijama. Sve inovacije, kao što su nova sredstva rada, sjemenske sorte, tehnološki postupci i dr. pripadaju ovom, s pravom mogu reći, pothvatu, kao nekoj vrsti pokreta. Oni ubrzavaju procese smjene volovskih s konjskim zapregama. Potiskuju drveno ralo željeznim plugom. Započinju kaptiranje vodotoka, premošćivanje jazova, uređenje mlinova i putne mreže, gradnju modernijih kuća i uređaja, uređenje štalskih dvorišta, podešavanje svodova za kaptiranje kišnica i stotine drugih noviteta. Običajni odnosi seoske sredine »zajma i najma« dobivaju organizirani i produktivniji smisao. Ne zapostavljaju se ni širenje pismenosti i skolarizacija kao organizirani oblik u različitim pravcima, posebno u pravcu učenja raznih zanata i organiziranog regrutiranja i stipendiranja seoske djece za te zanate. Što je to značilo za »najseljačkiji narod među evropskim narodima« to samo danas upućeniji znaju. Jer do tada se život odvijao strogo ustaljenim »regulama« – »pleti kotac ko i otac«. Matijević hoće svim sredstvima da preokrene usmenu kulturu i tradiciju našeg seljaštva u pisanu kulturu. U to ime pokreće časopis »Privrednik«, izdaje »Privrednikove« kalendare s brojnim napucima za konkretne potrebe života sela.

»Privrednik« kao časopis i kao Društvo ima moderno ustrojenu organizaciju s pet odjela. Dva odjela za istraživanje i praćenje pitomaca, od regrutacije do upućivanja na zanat, i dva odjela za nadzor međusobnih odnosa pitomaca i poslodavaca (majstora), te najzad administrativni odjel s blagajničkim obavezama. No, u suštini Matijević sam sve nadzire. Svaki individualni učenik podnosi molbu, preporuku sveštenika i učitelja, ali on je kontrolira, a cijeli proces dolaska od željezničke stanice do smještaja u domu pod njegovom je paskom. Ništa nije prepušteno slučaju nego je sve pod najstrožom organizacijom i to pod devizom »jednostavno, racionalno i pošteno«. Njegova etičnost temelj je života i rada cjelokupne njegove djelatnosti. Pothvat mu je uvijek temeljit, i u krajnjoj konzekvenci, revolucionaran, jer priprema prelazak »jednog svijeta u drugi«. Slogan mu je: »rad, štednja, čestitost«. Pripremljeni učenici, podučeni, upućeni i pregledani od liječnika, idu u konkretne zanate i kod konkretnih majstora obrtnika. A broj zanata je golem za ono doba, preko 60. Navešću samo neke iz »Spomen-knjige« a to su: bravarski, krojački, obućarski, mesarski, kobasičarski, kolarski, elektrotehnički, mehaničarski, opančarski, kožarski, stolarski, pekarski, knjigovežački, časovničarski, pletarski, graverski, limarski, strugarski, sarački, fotografski, čurčijski, vodoinstalaterski, licitarski, tapetarski, litografski, užarski, postolarski, trgovački, kovački, mlinarski, zidarski, brijački, itd.[2]

Što su ovi budući zanatlije značili za pokretanje života sela povijest je pokazala. Jer do tada su u selima dominirali samouki tesari, zidari, kolari, krovopokrivači, brijači, kastratori‑škopci, licitari. I to u pravilu s primitivnim i samoizrađenim sredstvima rada. Uspjeh ovog pothvata je bio golem. Po osnovnim pokazateljima do početka I. svjetskog rata bilo je upućeno na raznolike zanate oko 11.000 »Privrednikovih« pitomaca. Od toga samo u »trgovinu i ugostiteljstvo« bilo je upućeno oko 6.238 pitomaca. Pitomci su se uglavnom upućivali iz područja Austro‑Ugarske u prvo vrijeme, a kasnije čak iz Srbije i Crne Gore, pa i Makedonije. Neki su pitomci bili upućeni, na njihovu sreću, u Čehoslovačku.

Da se doista radilo o epohalnom pothvatu »Privrednika« sa savršenom organizacijom svjedoče dvojica neimarskih svjedoka svoga vremena. Učeni Jovan Cvijić, poznat po opisima Balkanskog poluostrva, u razgovoru s Vladimirom Matijevićem, među ostalim istakao je sljedeće: »Varošku srednju klasu koja nije bila ni za Nemanjića, i koju nije mogla da stvori ni tri dinastije bogate državničkim talentima, izgleda da će danas stvoriti »Privrednik«, i zato nam je ta ustanova danas najpotrebnija.«[3] Drugi, također učen Stojan Novaković, predsjednik srpske Akademije, čiji je opus golem, preko 40 djela, u svom pismu V. Matijeviću kaže: »Hvala vam gospodine Matijeviću, video sam što još video nisam, što u nas nema. Video sam sistem, red, smišljenost, doslednost… produžite, dakle taj najblagotvorniji rad – molim Vas.«[4]

Moram naglasiti da su ovaj pothvat izdašno financijski pomagala dva najveća neimara naše povijesti: Nikola Tesla i Mihajlo Pupin. Stojan Novaković vidio je u »Privredniku« »zamah novog pokreta« i zbog toga ohrabren šalje dva sanduka odabranih knjiga bibliotekama »Privrednika« u raznim mjestima Austro‑Ugarske. No, »Privrednik« je imao i nevolja o kojima ćemo nešto kasnije govoriti. Naročito je bilo teško za vrijeme flagrantnih aneksionističkih nasrtaja prema Bosni. Austro‑Ugarskoj vlasti, a u nekim dijelovima Hrvatske i eliti domaće vlasti, nije ovaj »Privrednikov« pothvat odgovarao. Matijević se morao snalaziti i stvarati tako snažnu mrežu, financijski pokrivenu, da ju nije bilo lako onemogućiti. Tako je imao »fondere« (osnivače s ulogom od po 100 hiljada dinara), »dobrotvore« (s ulogom od po 50 hiljada dinara), »osnivače« s ulogom od po 10 hiljada dinara, i doživotne članove s uplatama najmanje od 1.000 dinara. Dobra organizacija uz dobro pokriće kapitalom omogućilo je izniman 25‑godišnji napredak. Tako da se mogao »Privrednik« podičiti svojim postojanjem u 150 varoši i varošica i s preko 400 zemljoradničkih zadruga u našim selima. Zatim je imao već do tada, nakon 25 godina, 13.300 »Privrednikovih« učenika upisanih u 60 strukovno zanatskih zanimanja.[5]

Kad su nastale nevolje i »Privrednik« biva prisiljen da prebaci sjedište iz Zagreba u Beograd, Matijević osniva šegrtski internat, jer do tada su pitomci morali biti primljeni od poslodavaca na stan i morali su im osigurati odijelo i hranu.

Povijest »Privrednika« je dramatična, složena i veoma poučna. Ona je pokazala što može jedan čovjek i njegovi istomišljenici s dobrom organizacijom i to u vremenu nesklonom bilo kakvoj organizaciji. Malo je ovakvih primjera, jer je malo ovakvih građana s građanskim vrijednostima spoznaje što je opće dobro. No »Privrednika« je ipak najviše pogodio II. svjetski rat. Ali ne samo »Privrednik«. No za »Privrednik« ovaj rat je bio koban jer je tada sva njegova imovina konfiscirana, zaposjednuta, ili razgrabljena, od okupatora i kvislinga i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mnogi pitomci završili su kobno u raznim logorima širom Evrope, ili na našim prostorima.

Pripremajući građu za »Zbornik narodnih heroja« utvrdio sam da je 25 od njih završilo školu kao »Privrednikovi« pitomci. Preko 1.500 od onih koji su preživjeli, postali su nosioci spomenice 1941. godine. Skoro svi koji su pristupili narodnooslobodilačkom pokretu postali su najznačajniji organizatori toga pokreta, pravi narodni tribuni. Nažalost od sveukupnog broja onih koji su se priključili pokretu, samo je svaki deseti uspio preživjeti II. svjetski rat.[6] Zahvatila ih je sudbina kao i onih 12.000 komunista, od kojih je samo 3.000 preživjelo rat.

Od kada se hrvatski antifašizam nacionalnom kontrarevolucijom 1991‑95. godine pretvorio u verbalnost i prigodničarstvo, dao je maha antikomunizmu, koji se pretvorio u čisti antihumanizam. Nastoji se izbrisati memoriju antifašizma u zapisima i spomenicima i državnom doktrinom. »Ne može se biti antifašist, a da nisi istovremeno antikomunist« – kliče povjesničar‑liberal, voditelj Hrvatskog helsinškog odbora. Od tog liberalizma do makartizma nema ni pola koraka.