8. Odgovornost matične države za opstojnost srpskog etnikuma u Republici Hrvatskoj

Prilikom predstojećih međudržavnih susreta, kojima se radujem, ne smijete izgubiti iz vida historijsku odgovornost Srbije za srpsko pitanje u Hrvatskoj.[1] O tome sam Vama u svojstvu eksperta UN, arbitra – svjedoka vremena pa i žrtve poslao 4 knjige. Iz njih je vidljivo da je Hrvatska provela najčistije etničko čišćenje ikad provedeno, napala je toponomastiku, onomastiku i katastar, sprovela kulturocid i ruralocid. Osim toga, ne problematizira se građanska strana rata, kupuje  se vrijeme i čak se drznula da optuži Srbiju za genocid koji je nedokaziv u ovom slučaju mada je u ratu bilo genocidnih radnji. Morate se braniti od „drž'te lopova“.

Navodim neke od krucijalnih činjenica koje treba imati na umu:

1. Vaša Država snosi goleme izbjegličke terete Srba, a njihovi se zavičaji nesmetano razaraju. S njima se hazardira i manipulira. U njih se uvlašćuju žrtve iste matrice rata, kolonizirani Hrvati iz BiH, a da vlasnici nisu deposedirani niti obeštećeni.
2.  Ostavio sam Vašem potpredsjedniku Vlade Upitnik za oblike pojedinačnog obeštećenja, koje može samo Država iznuditi za svakog pojedinca koji ne želi ili ne može da se vrati.
3. Stanje izbjeglica je veoma akutno i ozbiljno, jer njihov je povratak zapravo u potpunosti prekinut, nitko se ne vraća. Dosad se vratilo svega oko 42.000 ostarjelih od čega je već 1/3 umrla. Igmanska inicijativa i dvije Međunarodne konferencije o izbjeglicama praktično su od Hrvatske ignorirane i nisu dale nikakve rezultate.
4. O problemima izbjeglištva jednim pismom (6. V 2005.) sa golemom dokumentacijom upoznao sam svaku članicu Vijeća Evrope pa ipak ništa.[2] Danas se pri ulasku Hrvatske u EU ni ne spominje izbjegličko pitanje iako je ono jedan od uvjeta za ulazak u Evropu. Repatrijacija i restitucije dobara  u potpunosti su prekinute. To je kobno za Srbe jer rastače porodicu i pretvara ih u socijalnu ovisnost.
5. Koalicijski partneri klasični su klijentelisti. Nisu pokrenuli ni jedno bitno izbjegličko pitanje, a ističu da iza njih stoji Država Srbija, međunarodna zajednica i Hrvatska. Onemogućuju svaku kritiku takvog bezumnog ponašanja.
6. Koalicijski partneri su praktično nelegitimni predstavnici, jer od 270.000 glasačkog tijela Srba za njih glasa oko 15.000, ali kako kvotno imaju mogućnost predstavljanja, to se iz godine u godinu ponavljaju isti ljudi, koji trguju sa srpskom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. To im Srbija mora dati do znanja:

a)           Ne pokreće se zaustavljena repatrijacija koja je sofisticiranim smicalicama i lažnim optužbama potpuno blokirana (veći broj ljudi stavljen je na Interpolovu tjeralicu, hapse se nevini, vode se dugi sudski procesi, vlada pandemična mržnja, provokacije, itd.

b)           Pristali su na reduciranu obnovu koja pogađa povratnike i njihove nasljednike. Obnavlja se u pravilu 35 m²  stambenog prostora bez pratećih objekata, opreme, sredstava rada, stočnog stada i najčešće elementarne infrastrukture, vode, struje i drugih instalacija.

c)            Prihvatili su tzv. „zbrinjavanje “ u gradovima umjesto stanarskog prava. Ovom činjenicom Srbi su ostali bez obrazovane urbane elite. U gradove se nitko ne vraća.

Napominjem, iako je stanarsko pravo vlasničko, nastalo kupovinom iz socijalnog doprinosa zaposlenih ono se tretira kao „komunistička izmišljotina“. Poznato Vam je da je stanarsko pravo konzumirano za izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Zatim, da je potvrđeno kao vlasničko pravo u dokumentima o  međudiplomatskom priznavanju između Srbije i Hrvatske i u Ugovoru o sukcesiji; zatim dobiven je sudski spor jednog izbjeglice iz Siska da je stanarsko pravo vlasničko pravo. Osim toga u svim konvencijama o repatrijaciji i restituciji vlasničko pravo je zakonom zaštićeno.

Slično je sa nekoliko desetaka hiljada neisplaćenih penzija za razdoblje od 1 do 10 godina. To ne pogađa samo nositelje ovog prava nego i nasljednike. Ni simboličan broj penzija poljoprivrednika nije realiziran (tzv.  poljoprivredne penzije). Skoro je ista slika  i sa primjenom Zakona o aboliciji i konvalidaciji.

d)           Koalicijski partneri, prilikom rebalansa budžeta zbog recesije, nisu ništa poduzeli da im predviđena sredstva za obnovu ne budu reducirana za 47%, jer  i Srbi moraju „dati prilog štednji“:

e)           Sličan se slučaj dogodio i sa Zakonom o zemljištu kojim je stvoren osnov za oduzimanje vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem.. Kada Hrvatska uskoro uđe u EU, pošto izbjeglice nisu ovdje prisutni, njihova zemlja će biti predmet novih tržišnih špekulacija.

             Ponavljam Vaša je žrtva i odgovornost za sudbinu Srba u Hrvatskoj golema, međutim ona je legitimna i moralna poput kategoričkog imperativa. Više se ne smije gubiti iz vida da se kupovinom vremena ovaj problem sve više usložava i postaje prijeteća opasnost dubljih konflikata. Intencije strategija i taktika Države Hrvatske prema repatrijaciji izbjeglih Srba  je praktično pljačka, otimanje i razaranje, da Srbi „nestanu sa ovih područja“. O tome govori pandemična mržnja protivna svim moralnim normama,  što se nekažnjeno manifestira  na javnim trgovima i skupovima, u štampi, ponavljam nekažnjeno,  a sasvim je uobičajeno da se urliče i kliče „Ubij, ubij Srbina“. Ovdje se nesmetano provodi kompletna revizija povijesti, negacijom građanske strane rata i svim oblicima antifašističke borbe tokom 2. svjetskog rata.

Iako u Hrvatskoj  postoji relativno dobar Zakon o nacionalnim manjinama on se ne primjenjuje, a maše s njim pred Evropom. Srbi nisu proporcionalno zastupljeni, tamo gdje to Zakon predviđa (zapošljavanje, organi samouprave i dr.). Srbi su praktično „corpus separatum“ (npr.  izvršno sudsko rješenje najčešće ne mogu ostvariti).

Ponavljam, povijest Vam neće oprostiti ako svoje pravo legitimnog zastupanja Srba iz Hrvatske kategorički ne stavite do znanja državnim institucijama, kao što to čini i Hrvatska kada su u pitanju Hrvati izvan Hrvatske.

O svemu ovome govorim, jer smatram da imam legitimitet eksperta istraživača (sa saučestvovanjem) i arbitra ovdje i u nekoliko drugih građanskih kolizija izvan evropskih prostora. To me prisililo da uz rizike života što ekstenzivnije svjedočim o prirodi rata. Ta svjedočanstva su valorizirali ugledni učenjaci, javnost i posebno žrtve kao klasični recenzenti svih nevolja koje je rat donio.

Prema tome, želim Vas podsjetiti da ne oklijevate i da se spasi što se nakon predugih oklijevanja spasiti može. Inače Vama ni povijest ni žrtve ni jedan propust neće niti mogu oprostiti.