U logoru Jasenovac
Svaki se nastoji nekako progurati do one rešetke pri vrhu vagona koja jedina omogućuje nekakvu izmjenu zraka izvana i užasnog smrada u vagonu. Tko to uspije, odmah izgovara to zloslutno ime – Jasenovac. Poče naguravanje vagona, udaranje amortizera u nizu vagona, a zatim voz krene. Ide polako i uskoro stade. Oni kraj rešetki (postoje dvije u vagonu) glasno izgovaraju: „Eno Save, voze nas prema Savi”. „Eno vode”, glasno govore drugi, „o, Bože, koliko ima vode”. Konačno, nekako doguraše i mene do rešetke na lijevoj strani vagona. Osjetim svježinu zraka iako vani sja sunce. Čini mi se – da me bace u Savu, plivao bih i pio vodu. Čuju se izvana sve jači glasovi sa puno psovki. Više glasova ljudi koji stoje pored rešetki prenosi nam obavijest da se oko vagona raspoređuju ustaše i da na puškama imaju bajonete. Tamo negdje desno od našeg vagona čuje se jauk i prestravljeni plač nekog čovjeka praćen psovkama ustaša. Pitaju ustaše one kraj rešetki: “’Oćete vode, jeste žedni”? Svi jadnici koji to čuše viču: „Jesmo! Dajte nam vode”, pa se naguravaju prema rešetkama. Umjesto vode, ustaše, dovikujući razne pogrde, bacaju u rešetke suhu zemlju sa šoderom i prašinom. Jauk sa desne strane sve je bliže. Otvaraju se vagoni uz zaglušno lupanje vratima, viku i psovke ustaša. Naređuju nam da izlazimo iz vagona. Jauk onog nesretnika ne prestaje, ide u našem pravcu. Ustaše ga tuku nekakvim komadima drveta. Dvojica ljudi ga naprosto nose – stavili mu ruke ispod pazuha, a noge mu se vuku po zemlji. Prolaze mimo nas. Ta drva, kojima tuku toga, već raskrvavljenog čovjeka, meni se učiniše kao oni „cijepci” od tare (stana za tkanje) ili su baš bili tako oblikovani i podešeni za batinanje. Po izlasku iz vagona, postrojavaju nas uz vagone.
Vika i mahanje rukama ustaša usmjeravaju nas u onom pravcu u kojem odvukoše jadnog postarijeg čovjeka za koga neki rekoše da je Joco iz Grđevca, čini mi se da rekoše iz Velikog Grđevca. Razabirem da ustaše viču: „Goni u raku! Svi u raku”! Pošto se kod nas raka zove iskopana jama gdje se sahranjuje sanduk, ladica sa pokojnikom, sve se propinjem u znatiželji i strahu da vidim tu raku u koju svi idemo. Kolona ide po suhoj utabanoj i prašnjavoj zemlji, nije to nikakav put, pa ni staza. Uskoro skrećemo i idemo pomalo nizbrdo u nekakvu široku iskopanu jamu, vrlo veliku. Izgleda mi to kao jama od ciglane iz koje se vozi zemlja za pravljenje cigle. Sad se iz neprekidne vike ustaša razaznaje da nas nastoje razdvojiti u dva reda (vrste). Zaustaviše nas. Gledam tko je u mojoj najbližoj okolini. Malo dalje vidim Stevu Smiljanića, mog vršnjaka. On i ja smo povremeno i naizmjenično sisali zajedno njegovu majku Mariju i moju majku Evicu, ovisno kakve su poslove i obaveze imale na svojim imanjima ili u uzvratnim mobama. Ima tu još mojih vršnjaka i onih koju godinu starijih, ali nikoga ne poznam. Nešto dalje opazim Milana Adamovića. On je dotjeran sa Kozare i bio je dva, tri mjeseca kod Jere (Jaroslava) Golštajna (Gottsteina), čuvao krave i radio ostale poljoprivredne i domaćinske poslove.
Desno od mene je kum Šandor Amidžić, psihijatrijski bolesnik, povratnik iz Amerike. Svi su ga zvali kum. Stavio je obje ruke na svoj štap ispred sebe. To je komad grabovine, “prigla” od grabovine, kako su ga mještani nazivali. Sjećam se toga štapa, kojeg sam viđao prilikom povremenog dolaska kuma Šandora u našu kuću radi hrane i da se ogrije. On je imao svoj raspored u selu, pa nije nikoga posebno opterećivao svojim skromnim potrebama. Netko ga zapita: „Kume, kako je”? „Ne valja kume”, odgovara Šandor. To me se nekako posebno čudno dojmilo jer na takvo pitanje u našoj kući ili na ulici, kum Šandor je uvijek odgovarao: „Dobro kume”! Hodaju ustaše između naše dvije vrste, pa u onu vrstu sa druge strane prevode iz naše starije i djecu, a otuda u našu vrstu prevode mlade ljude. Ode preko i kum Šandor. Bio je on prosjed, ali nije bio toliko star da bi spadao među starce. Valjda se tako dojmio zato što je bio neobrijan. Shvatim, konačno, iz ustaških komentara i molbi nekih ljudi da idu među starce, jer nisu sposobni za rad, da sam ja ostao među onima koji su sposobni za rad. Još je i Stevo u ovoj vrsti, ali, eto, ode i on na onu stranu. Kad to vidjeh, krenem ja sam na onu stranu. Vidi me ustaša, podviknu mi: „Marš natrag! Tko ti je rek’o da prelaziš”. Poluglasno komentiram kako to da Stevo ode tamo, a ja ostajem ovdje gdje nikoga od vršnjaka ne poznam. Netko reče: „On je pokazao ruke da vide kako ne može sa njima raditi”. Shvatim ja to, ali opet krenem preko. Izgrdi me ustaša najpogrdnijim riječima, da ih ne spominjem, te zaprijeti: „Probaj samo još jedanput”! Pomirim se sa sudbinom i ostanem tu gdje jesam. Čuje se zapovijed: „Goni ove, goni natrag u vagone”. Okreću se starci i neki vršnjaci u vrsti gdje je i Stevo i odoše natrag u vagone. Uskoro okrenuše i nas, ali u drugom pravcu.
Napuštamo raku i uskoro ulazimo u žicu. To je veliki prostor ograđen žicom, u njemu nema nikakvih kuća niti baraka. Teren je vrlo neravan, sve nekakve kvrge. Kao da je tu hodala stoka po blatu pa ostale rupe i kad se osušilo, ostalo je ovako. Tek sad sam vidio koliko nas je puno dotjerano. Malo kasnije opet dolaze, poznajem neke, razgovaraju oni i ovi što dođoše sa mnom. Čujem kako zaključuju da nismo svi stali u raku pa će ih još doći. Posjedasmo po toj neravnoj zemlji i odjednom se stvori neka gužva iz koje dolazi vijest: „Donose nam vodu”! Svi smo na nogama. Žeđ je dosegla kulminaciju. Sad vidim jednog čovjeka koji nosi kantu, vjerojatno sa vodom budući da ga svi presreću sa nekakvim svojim posudama. On pokušava da im udovolji, ali više se vode prosipa nego što se uspe u te kantice, zdjelice i tanjure koje ti žedni ljudi pružaju. Eto još nekoliko ljudi sa kantama, a gužva se smanjuje jer neki presreću donosioce vode. Dobio sam i ja vode u moju zdjelicu. Popijem je i čekam dolazak sljedeće kante. Opet su gužve, no ipak dobijem još vode. Strah i torture koje smo preživjeli od izlaska iz vagona, izbacili su iz naše psihe osjećaj žeđi. Jači je bio nagon za održanje života i borba protiv fizičkog uništenja, čega smo čak i mi djeca postali svjesni. Stravična slika starca Joce iz Grđevca mora da je kod zrelih ljudi izbrisala svaku iluziju o opstanku i povratku kući u život. U meni je neshvatljiv položaj tog jadnog starca budio veliki strah i osjećaj da to mogu i meni učiniti. Tu mi se prvi put nametnula pomisao i stvorio osjećaj da se nikada neću vratiti kući. Doživljaj u raki, grozna psovka ustaše to je još potvrdila. Sve to osjećaj žeđi stavilo je negdje izvan nas. Tek pojavom donositelja vode, osjećaj žeđi dobio je svu svoju vrijednost – postali smo svjesni nepodnošljivosti i izmaka fizičke snage. Tom posljednjom snagom, svi smo na neki način učestvovali u gužvi, nastojeći doći do vode. Valjda je to bio posljednji ulog izbezumljenog uma u usmjerenju nagona za samoodržanje. Odrasli, zreli muškarci među sobom komentiraju o ljudima koji su donosili vodu. Govore kako su mršavi, kako jedva nose onu kantu sa vodom, kako su izgorjeli od sunca, kako su gladni, traže kruha... Netko reče: „Onaj jadni Joco sigurno je završio u jami”. Jadnoga Joce nigdje nema. Idem i ja nešto pojesti iz moga zavežljaja, culca (kako smo kod kuće zvali takav zavežljaj). Razvežem culce, a onaj komad piletine smrdi mi po đubretu iz vagona, komad kruha, isušen i djelimično izdrobljen, ima isti miris. Probam jesti, pa nekako mi ne ide. Osjećam sada i glad, ali ne ide. Sjedim kraj te moje jadne sofre u dvojnosti, dilemi i naprezanju između osjećaja gladi i nepodnošljivog, smrdljivog, đubretarskog vonja i izazovno lijepog izgleda komada pilećeg mesa. Tu je valjda i asocijacija na posljednji poklon moje brižne majke koji mi je u zadnji čas ugurala u ruke, kad me ustaše u grubišnopoljskom parku utjeraše među odrasle muškarce. Dok sam sjedio sa mojom nepomičnom dilemom, dakle, isto sjedećom, naiđe jedan od donosilaca vode pa me zamoli da mu dam malo kruha. Dadem mu cijeli komad i kažem da bi mu dao i meso, ali da ono jako zaudara na đubre iz vagona. Nisam ni završio, a on uze ono meso i ode. Kad, eto i drugoga, pita imam li još što za jesti. Kažem mu da nemam pokazujući na moju lanenu salvetu, a on se sagnu, pokupi mrve sa salvete, a onda je istrese na jedan dlan, preklopi ga pred ustima i sasu mrve u usta. Valjda sam malo zadrijemao kad netko viče da se ide na šišanje. Govore da šišaju do gole kože, a odrasle šišaju i ispod pazuha, a i dolje. Netko pronese glas da je među bricama i Mile (Milan) Bosanac, brico iz Grubišnog Polja, koji je 26. aprila 1941. otjeran u Koprivnicu među onih 504 Srbina. To je bilo veliko iznenađenje jer smo mi već imali uvjerljive podatke da su svi ti ljudi otjerani iz Koprivnice u Gospić i poubijani u Jadovnu i na otoku Pagu.
Idem i ja na šišanje i stvarno vidim kuma bricu (tako smo ga zvali u Grubišnom Polju), javim mu se i on me prepozna, izmijenismo par riječi i ja odoh jer su drugi nailazili na šišanje, a mnogi ljudi željeli su sa njim da porazgovaraju. Vratim se tamo gdje sam maloprije sjedio i složim moju krparu da prilegnem. Razmišljam – kako to da tu nema nikakve zgrade u kojoj bismo svi spavali, kako ću spavati pod vedrim nebom, vani, a imam samo krparu i plahtu što mi je mama dala na odlasku iz parka u Grubišnom?! Opet poče neko komešanje, kretanje, razgovaranje... To se odmah čuje jer je inače tišina, svatko je sa svojim mislima, svi uglavnom šute. Sad kažu da se dijeli hrana, a mnogi nemaju u što da je prime. To je neka čorba. Dijele je sa kutlačom, šefljom. Mnogi nemaju ni kašike, neki srču iz tanjura pa pri tome i prosipaju. Ne znam kako sam došao u situaciju da i ja srknem iz tanjura. Okus je bio gotovo odvratan. Radi se o dosta bistroj tekućini, neslanoj, a u njoj pliva po koji komadić ljuske od krumpira i vidi se po koja mrva krumpira. Jedan od logoraša, koji se još tu našao, traži da mu prepustim taj tanjur i naprosto mi ga uze. Ja, bez životnog iskustva, mislim – bit će sutra nešto bolje, nešto drugo, pa ću sutra jesti. Neki u blizini mene komentiraju, razgovaraju o susretu sa bricom Bosancom, pa o tome kako je u vodi bilo i kose, a da mi onako žedni to nismo vidjeli. Pa onda o hrani koju smo dobili bez kruha. Kažu: „Bar da je bilo kruha, ipak bi se nešto pojelo”. Pored ranije žeđi, mnogi ljudi su bili i gladni već nekoliko dana jer su par dana boravili u logoru u parku, a bili su iz sela van Grubišnog Polja. Ja sam imao piletine jer je mama poručila Anki Tregnerovoj da ode u naše dvorište i da uhvati pile ili kokoš i da nam ispeče. Ona nam je to učinila. I kruh je ispekla i donijela u park.
Pada pomalo mrak. Ljudi liježu na onu golu suhu, tvrdu i neravnu zemlju. Nikako da se smjestim za spavanje, uvijek neka kvrga žulja, naprosto nema niti za korak ravne zemlje. Postaje zima, stavljam pola krpare pod sebe, a polovicom se pokrijem. Malo zadrijemam pa se opet budim drhteći od zime. Povremeno se čuje tihi razgovor, ništa razumljivo. Pošto ne spavam, naprežem se da čujem koji razgovor, šaputanje, ali ništa. Neki ljudi hodaju, s večeri ih je bilo nekoliko, a sada gotovo svi hodaju, neki sjede. Ta nesana noć, hladna, a nikakvog rješenja ili izgleda na bolje nema, ulijeva neku zlu slutnju, osjećaj bezizlaznosti, a bespomoćnost je već tu. Ljudi razgovaraju o tome kako je jučer bio vruć dan, noć vedra, a, evo, pred zoru se navuče ova magluština puna vlage. Kažu da se jutros manje vidi nego noćas. U toj magluštini osvanu i jutro. Ne znaju ljudi ni koliko je sati, nitko nema sata. Na ulazu u logor bila su dva stola, svaki sa jedne strane. Naredili su nam da sav novac, oštre predmete, noževe, škare, novčanike, prstenje, zlatninu, olovke i penkala stavimo na te stolove – uz obaveznu prijetnju: „Tko nešto ne preda, bit će streljan”. Ljudi su sve predavali, a neke su i opipavali ne bi li štogod našli.
Neki se zapitkuju hoće li biti kakvog doručka? Bilo čega, samo da bude toplo. Međutim, ništa se ne događa, a poče pomalo i kiša da pada. Ona magluština poče da se pretvara u sitne kapi, hladne kao solka. Tako, pored hladnoće, poče i vlaga. Ne znaju ljudi što će sa sobom. Neki su samo u košuljama, a većina samo u ljetnim kaputićima jer su tako zatečeni kod kuće ovog, do jučer vrućeg, oktobra. Solka konačno pređe u kišu. Ja sam imao šešir – lijep, braun, a krparu sam stavio preko ramena. Od doručka nema ništa, a nekako početkom kiše počeše nas postrojavati. Stojimo u stroju, kiša pada, čekamo neko vrijeme i onda krećemo. Toga jutra držao sam se bliže Peri Amidžiću i njegovom očuhu čika Toši. Tako sam se našao u redu iza njih. (U Grubišnom Polju smo bili komšije, peta kuća preko puta). Kolona ulazi među neke barake, tu opet stojimo, pa malo krenemo i uto čika Tošo izvadi iz džepa nevelik komad kruha, otkinu komadić i dade ga Peri. Ja gladan, bez ikakvog srama, rekoh: „Čika Tošo, dajte i meni malo”. „Nemam, Milane, više od šake. Moram čuvati za Peru”. Iznenadih se i zašutim. Sjetim se onog komada kruha što ga dadoh onom jadnom donosiocu vode.
Pred nama je neka šupa – nadstrešnica, postavljena poprijeko u odnosu na naše kretanje. Sa desne strane na povišenom mjestu, kao na nekakvoj tribini, nalazi se poveća grupa ustaša. Ima njih i sa lijeve strane, ali ovdje nema tribine. Glasno govore, valjda komentiraju naš dolazak, smiju se, zabavljaju se... Odjednom Pero glasno reče: „Eno Đurća”! Dovikuje: „Đurć, evo i mene”, i mahnu rukom. Gledamo na tu stranu i čika Tošo i ja. Ne poznam ja Đurća iako sam ga nekad, prije par godina, viđao kod Pere. Ali, vidim, jedan ustaša prestade da se smije i odgovori Peri: „’Esi doš’o, pička ti materina srpska“! Pero zašuti, a čika Tošo mu istovremeno reče: „Šuti Pero”.
To me je strašno pogodilo. To je bio još jedan prilog slutnji o beznađu. Kiša pada i ne pada, hladno je i vlažno, a i naši kaputi su mokri.
Đurć, Đurić, Đuro Kramarić je najmlađi sin izvjesnog Kramarića sa Borovca, više Velike Peratovice. Najstariji sin mu Mile Kramarić, živio je u zaseoku Stalovica u Grubišnom Polju. Za srednjega sina ne znam. Za Đurića znam da je poslije završene osnovne škole bio kod Pere, tu se hranio, sa Perom spavao. Nije to bilo par dana, niti par mjeseci, već više godina. Pero je bio od mene stariji četiri godine, a Đurić od njega dvije-tri godine tako da smo se rijetko zajedno igrali.
Zato ga sada ne bih prepoznao, osobito među jednako uniformiranim ustašama. Eto zahvalnosti! Konačno ulazimo u tu nadstrešnicu, koja je već gotovo puna, ima malo mjesta. Uskoro poče vika iza nas. To ustaše viču i nagone ljude da se guraju i ulaze u već ispunjeni prostor. Eto, mi smo sretni što smo stali pod krov. Drhtim od hladnoće, ali je sve veći problem stajanje. Nema se gdje sjesti, a, da i ima mjesta, dolje je zemlja, a i blato. Ne daju nam ništa jesti, a ni vode nismo danas pili. Negdje u noći kiša poče jače padati. Stojim i drijemam, svi šute. Svatko je valjda bio svjestan svoga i položaja svih nas. Za moje godine to je bilo nešto teško, neizdržljivo, strašno. Ni od koga ne možeš tražiti i očekivati pomoć. Za razliku od odraslih, bio sam pošteđen razmišljanja o sudbini svih, to mi je bilo nedokučivo, hrvao sam se sa svojom nemoći. U toj mojoj nemoći stojim, drijemam, ljudi se guraju pa me pomjeraju, ne možeš, a nema ni pomisli o tome, da se opireš, odupireš. U tome guranju i nesvjesnom pomjeranju nađem se na mjestu gdje na mene curi kiša sa krova nadstrešnice. Zlo! Sva sreća da imam šešir, ali i on se kao napunio pa to curi po ramenima i vratu. Ne mogu da se pomaknem. Nitko ne bi pristao da se zamijenimo za mjesta ako mu kažem razlog. No, guranje se ipak nastavi, jer valjda to nije bilo jedino mjesto gdje je krov curio pa se netko jači uspio pomaknuti i tako tu prenoćismo. Sutra prije podne dadoše nam opet onakve neslane krumpirske čorbe. Posrkao sam je iz moje zdjelice, ostale su samo ljuske. Ipak, topla je i malo me je okrepila. Sad mi nastaje amnezija sve do smještaja u jednu baraku blizu kuhinje u kojoj je pored odraslih ljudi bilo dosta muške djece. Većinu barake zauzimali su odrasli, djeca su spavala i boravila na kraju lijeve strane od ulaza. Sad mi je najbliži bio Milan Adamović, dječak dotjeran sa Kozare, oko dvije godine stariji od mene. Moju krparu smo stavljali pod sebe, a kaputima smo se pokrivali stisnuti jedan uz drugoga. Njegov kaput je bio sive boje, od vojničkog sukna. Ja mu prigovorim da nije dobro da nosi taj kaput jer će ga ustaše smatrati partizanom. Pitam ga kako to da nije ponio neki drugi kaput. „Ama, nemam drugoga. Ovaj sam donio sa Kozare jer ga nitko drugi nije htio. Kad su nas Nijemci i ustaše opkolili, partizani su skidali sa sebe sve vojničko, bacali to nama, a oni oblačili sve što su mogli obući. I onda je po noći bilo zima, pa sam ja uzeo taj kaput i, eto, do sada ga stalno nosim. Ne znaš, brate, kako je na Kozari bilo strašno”, kaže. „Sjedi čitava familija oko ručka, a ono udari granata među njih. Naiđe avion pa baca male bombe pa njima sve poubija i izranjava. Onda puca mitraljezom, pa se vraća, pa opet. A onda kad dođoše ustaše i muslimani, poklaše jako puno čeljadi. Klali su cijelim putem, neke izvodili u šumu, a neke odmah tu u jarku, grabi”, govori. Reče mi da ima brata u partizanima. Ne zna da li je živ. Za sebe je govorio da je od Prijedora, ništa pobliže.
Jedno jutro vidimo – dotjerano dosta naroda. Muškaraca, žena, djece, staraca... Znači, njih nisu razdvajali, to su cijele porodice. Sjede u prosušenoj, povisokoj travi, tu, pedesetak metara od nas, desno od pumpe gdje se daje voda, i tu je uvijek gužva. Taj narod nije tamo gdje smo mi bili, na onoj goloj zemlji, nego sa ove strane žicom opletenog prostora. Milana su odredili da ide praviti gajbe od letvica za voće, jabuke i šljive, pa se viđamo tek uvečer na spavanju. Tako ja odlutam tamo prema pumpi, gledam taj svijet za koji kažu da je dotjeran iz Crkvenog Boka i da će ih vratiti kući. Pomišljam kako bi bilo dobro kad bih mogao do njih, pa da i ja izađem iz ovog pakla. Vidim da neki nešto jedu i to me privuče k njima. Kad, eto ti na konju onog zastavnika koga zovu „101” (Stojedan). Opsova me izdaleka, ja potrčim prema baraci, a on baci nekakvu batinu za mnom. Mislio sam da sam gotov, ali on na sreću ne pođe za mnom. Priča se po logoru da je naziv „101” dobio po tome što je negdje odjednom zaklao stotinu i jednog Srbina! On se tu vrlo često motao, najčešće sa konjem, tako da smo ga brzo upoznali. Oni iz Crkvenog Boka su kroz jedan ili dva dana nestali sa onog prostora. Naiđe opet po koji lijepi dan. Nekakvi redari počeli su, jedanput ili dvaput dnevno, odvoditi grupu djece u kuhinju da gule i režu krumpir i slatku repu. Vidim jednog dana dugački red ljudi od pumpe za vodu (tu je i prolaz, vrata) pa tamo do onog ograđenog prostora gdje smo prvu noć noćili. Priđem nešto bliže i u redu vidim Peru Amidžića. Možda mi se on i javio iz toga reda. Uglavnom, pitao sam ga kamo idu, a on odgovori: „Za Njemačku na rad”, i pomalo se nasmiješi. Čika Tošu ne vidim. Zavidim Peri gdje ode iz ovog zla, a ja ostajem. Ne vidim nekolicinu drugih mladića iz Grubišnog Polja koje sam vidio u parku. To su Đuro Gašparević i Milan Vekić, dečki od 16 do 17 godina.
Još sam prepoznao nekoliko odraslih ljudi koji ’41. nisu otjerani u Koprivnicu – jedan od Dražića i jedan kočijaš iz paromlina, mislim da se prezivao Kovačević (poznavao sam ga po imenu Milan Kijurina). Ujutro dobivamo čorbu, uvijek gotovo istu kako sam je opisao. Uz nju dobijamo oko petnaest deka ’leba. Mali komad, ali težak kao cigla. To je za mene bio novi termin – proja. Razmišljao sam o tome kako ću je kuhati ako odavdje izađem. Nekad je za večeru slatka repa (to se kod nas zvalo cuko repa, od nje se pravio sirup). Sad sam je prvi put probao kao jelo – neshvatljivo loša, ogavna. Svi je prime kao obrok, no, unatoč nepodnošljivoj gladi, uvijek je ima u kiblama ispred kuhinje, ne pojede se. Počesmo mi djeca ići na rad – čupanje prediva (lana). Idemo u redu po dva, prati nas nekoliko ustaša. Ne idemo daleko. Zima je, blato, vlaga, solika... Zebu ruke. Ali, ruljimo sjeme lana i jedemo. Podnošljivo je. Puno bolje od cukor repe. Nažalost, dobismo proljeve, teške proljeve. Neki odrasli redari, koji nas ponekad vode umjesto ustaša, kažu nam da je to od sjemena. Ne znam da li smo ih poslušali. Kad nas postrojavaju za doručak ili večeru (to je ujedno i ručak), ustaše viču: „Nastup”! Tu se moramo žuriti jer bude i batina. Onda obično idemo u redu po dva, svaki sa svojom porcijom. Prije večere u nastupu daju se i poneka obavještenja, priopćenja. Tu se nekad izriču i osude. Jednom prilikom narediše nastup, još se vidi, upravo su se vratile kolone sa poslova na nasipu. Nekako puno viču: „Nastup, nastup, ajde, trkom”! Strčasmo se. Postrojiše nas u nekoliko vrsta. Ljudi nešto komentiraju: „Ma, zašto oni leže? Ma, kako to, zašto leže”? Znatiželjni zapitkuju one naprijed: „Šta je, kako leže, kol’ko i’ je”? Sad tu ispred nas stoji više ustaša nego obično. Jedan stoji ispred naše grupe, a oni ljudi što leže su između njega i nas. Imamo saznanje da ljudi leže na leđima, da su im ruke svezane na leđima. Ustaša nam glasno saopći da su ti ljudi, dok su pomagali kuharima u kuhinji, pokrali i jeli krumpir koji je bio određen i namijenjen za prehranu svih zatočenika, tj. nas. Za to nedozvoljeno djelo kažnjavaju se smrću strijeljanjem. Izdvoji se jedan ustaša i čuju se pucnji. Mi se sledili. Poslije njega nastaviše drugi, ubiše šesnaest ljudi. Viču: „Odstup! Večera”! Nahrupiše ljudi prema kazanima, koji su bili izneseni iza nas, da što prije dobiju večeru. Kako je masa nagrnula, pričalo se da su neki stradali od vruće pure, opržili ruke, glave, upali u kazane. Noć je bila nespokojna – strah, nemir. Nikako da se zaspe, a tome pomaže i hladnoća. Zima je i odozgo i odozdo. Poslije ustajanja i doručka odrediše jednu grupu djece da idu na rad u kuhinju. Nekad sakupe dosta djece, pa nam neki učitelji drže nastavu. Pričaju o tome kako kod nas ima puno voća, osobito jabuka, po zemlji, a nitko ih ne kupi. Kažu da Nijemci od takvih jabuka prave marmeladu, te da bi tako trebalo i kod nas raditi. Za jednog učitelja kažu da je Stevo Rebrović. On je mlad čovjek. Ima i jedan stariji. Njega zovu „učo”. On mi je jednom prišao i kaže mi: „Ti si novi. Odakle si”? Kažem: „Iz Grubišnog Polja”, a on se zainteresira i postavi mi dosta pitanja. Ja mu ispričam šta se sve događalo. Najviše pita o partizanima. Kad god bi me vidio prigrlio bi me i postavio po još koje pitanje. Jednom me pred jednim čovjekom pitao nešto što me je već ranije pitao, valjda da i ovaj to čuje. Prilikom mojega nekakvog motanja oko kuhinje, taj isti čovjek mi priđe i dade mi korijen od kupusa, neoguljen, sa dosta kupusa oko njega. Halapljivo sam to pojeo na osami, dalje od pogleda svih gladnih očiju. Sjećam se da je bio ravno podšišan i rekoše da je on šef kuhinje. Kad se vrate oni sa rada u kuhinji, uvijek donesu po koji krumpir, sirov. Dakle, ni ono strijeljanje neki dan nije bila prepreka nagonu za održanjem, niti kod djece! Neka djeca iz drugih krajeva duže su tu od nas sa Bilogore. Oni stavljaju te krumpire u džepove, sašiju džepove pa se krumpiri skuhaju kad odijelo ide na parenje, razušivanje. Kupanje i čekanje na robu iz pare (gdje smo naprosto umirali od zime ispred nekakve barake, goli), zvali su „dezinfekcija”. Povremeno vidimo u logoru dvojicu malih ustaša. U crnim su uniformama, za opasačom im pripasan nož. Priča se da oni narede odraslom čovjeku da se sagne kako bi ga šamarali. Poslije jednog doručka, probraše između nas priličan broj djece i kažu da idemo graditi “nasip”. Postrojiše nas, vičući na nas da se žurimo: „Trk, trk”! Sustigosmo kolonu odraslih, koji su išli ispred nas. Uskoro ulazimo u nekakav put, blato, u pravom smislu riječi, do koljena. Ustaše idu po nasipu i stalno nas požuruju: „Trk, trk”. Nekima ostaju cipele u blatu, nekima ispadne kakva torba ili porcija. Tko pokuša da potraži cipelu pa se zadrži i tako ometa druge u kretanju, biva prebijen. Odmah ustaše silaze sa nasipa i tuku. To je bilo stravično. Konačno iz toga blata, ali i iz žice, izlazimo na prelaz pruge. Tu nas ustaše prikupiše u kraću kolonu. Čelo kolone je pred prelazom. Nailazi vlak. Ustaše viču na one u prvom redu da priđu bliže, a neki stavljaju kamenje u prostor između šina na prelazu. Vlak prođe, a kamen pod naletom točkova nije izletio i nije nikoga od logoraša udario. Tako su propali šala i veselje ustaša. Nitko, na njihovu žalost, od tih jadnika nije bio povrijeđen. Poslije nekog vremena dođosmo do „nasipa”. To je gomila vlažne zemlje, široka kao put, sa nekoliko metara nagnutim, skoro strmim stranama.
Ne vidi se koliko je dugačak. U te nagnute strane udara se kolje, između kolja pravi se pleter, a onda se to nasipa zemljom. Logoraši voze zemlju u tačkama. Ima i konja sa nekakvim kolicima u kojima se vozi zemlja. Mi djeca donosimo granje. Ustaše stalno požuruju na rad. Naložene su i vatre, ali ne daju da se grijemo. Kod jedne vatre naleti neki ustaša na konju pa nekakvom batinom, kolcom rastjera dva, tri čovjeka što su pokušali da se ogriju. Jedan pade, a ustaša navraća ponovo konja prema njemu i svaki put udara gdje stigne. Osta jadnik ležati. Mi nastavljamo posao bez zastoja. Rekoše kasnije da je zatrpan u nasip. Navodno se to češće događalo. U predvečerje se vraćamo u logor pa idemo u stroj za večeru. Za večeru obično pura. U toku dana na nasipu se daje i kratak odmor. Onda se može sjesti na granje, a tko ima što za jelo, može to prigrijati na vatri. Jedan čovjek je imao nekakvu duguljastu kutiju od bombona (piksu), a u njoj nešto kukuruznog brašna i masti. To je zagrijao i jeo, a cijeli nasip je zamirisao – to mi je ostalo nezaboravno. U vrijeme jednog takvog odmora, pozove me jedan ustaša i dade mi svoje blatne gležnjake da ih oruljim i očistim. Bili su polusuhi. Mučim se ja, jadan, ruljim, a ruke mi crvene od zime i ruljenja. Otirem gležnjake i o svoje hlače, samo da budu što izgledniji. Poče on da me ispituje štošta, ja odgovaram kako bi njemu bolje „pasalo” i tako sam nekako ostao živ – nije me za moj trud nagradio ni nožem, ni metkom, ni batinom. Mogao je kako je htio, a ja sam toga bio svjestan i stalno sam se bojao da će kraj biti takav. Uze gležnjeke i veli meni: „Ajde ti sad dalje radi”! Vlaga i magla, solka pada, hladno je. Opet u povratku: „Trk, trk”! Opet batine, prebijanja, jauci, vika i kreveljenje ustaša. Ulazimo u žicu, tu je manje blata iako ga i tu ima dosta. Hlače su mi blatne do koljena, otežale. „Nastup” za večeru i ručak zajedno, pa u baraku. Idem prema svome ležaju. Kao i obično, tu nađem Milana. On je odlučio da noćas iz „zastavnikovog vrta” ukrade glavicu kupusa. Tako je i učinio i mi je u tišini cijelu pojedosmo, ni mrve traga nije ostalo. Tamo gdje radi, čuo je od nekog mladića sa Kozare da oni povremeno donesu po neku glavicu. Jedne od narednih noći ubili su nekog čovjeka sa glavicom zelja u ruci. Dosta se pucalo i sutradan smo čuli šta se desilo. Milan Adamović predloži da će od svoga peškira napraviti obojici torbe, a moj ćemo peškir prepoloviti da obojica imamo za brisanje. Ja sam to veselo prihvatio jer je bilo nespretno vezati zdjelicu za kaiš, a kašiku nositi u džepu. I sa peškirom je nezgodno. Milan to uradi na naše veliko zadovoljstvo, prebacimo uprtu preko ramena i divota. Njegova je porcija nekakva kantica sa poklopcem. Poslije jednog povratka sa „nasipa” ne nađoh Milana u baraci. Čekam, mislim doći će, negdje se zadržao. Prođe i večera, a njega nema. Nemam koga pitati, nisam nikoga znao tko je s njim radio. Prođoše tako dva, tri dana, a njega nema. Meni su počele da otiču noge. Kako sam nekad čuo, narod kaže: „Otekle k’o stupe”. Osjećam pritisak kao da je na potkoljenicama koža tijesna. To sam primijetio ujutro kad sam rastavljao blatne nogavice koje su se za vrijeme spavanja slijepile. Znao sam da ima bolesne djece i da neki ne idu na posao. Tako se i ja javim nekom redaru, pokažem mu noge i on reče da mogu ostati ležati. Pomalo šetam oko barake do kuhinje i natrag, po nekoliko puta. Opazim na jednom mladiću Milanovu torbu! Priđem mu i upitam: „Otkud ti ta torba? Gdje je dečko čija je”? On se sve nećka da odgovori, ali ja mu pokažem da je ista kao moja i kažem kako su napravljene. „Njega je zaklao jedan ustaša tamo na poslu. Neki njemu poznat, iz njegovog kraja”, odgovori dječak. Sav sam se sledio. „A torba je ostala, pa sam je ja uzeo”, dodade on. Gledamo se nijemo i ja ga zamolim da meni dade Milanovu kanticu, a da ću ja njemu dati zdjelicu. On pristade. Kantica je pogodnija, ima poklopac. U ta dva, tri dana kad nisam išao na „nasip”, upoznam neka dva čovjeka što spavaju tu, blizu ulaza u baraku. Pitaju me s kim spavam, pa im ja upola ispričam što se dogodilo sa Milanom. Pitaju s čim se pokrivam. Imam krparu i plahtu. Imam i još jedne hlače od ovog kaputa. Predložiše mi da ja spavam između njih, da oni imaju po ćebe i jednu „celtu” – šatorsko krilo. Ja odmah pristanem i te noći mi nije bilo zima, a „celta” se ujutro sva bijelila od mraza, skorila se. Idemo sva trojica najprije na „kible” da mokrimo i sad ih ja upitam: „Kakvi su to mrtvaci na toj hrpi”? Već sam to vidio nekoliko jutara. Onda dođu zatočenici (zovu ih grobari) pa ih po dvojica bacaju u kola i odvoze.
Ako ne stanu svi odjednom u kola, desi se da ljudi komentiraju: „Pa, eno, onaj je još živ”. Navodno je tu blizu bolnica pa su to umrli bolesnici. Negdje treći dan kako ja ne idem na „nasip”, dođe Učo i kaže mi: „Idi sutra na posao jer će sva bolesna djeca ići preko Save. Svakako idi”! To „preko Save” je poznati, svakodnevni termin i svi smo znali da znači: „U Savu!” Za Gradinu sam tamo čuo, ali to se vezalo za rad na poljima u Bosni. Nisam imao saznanja da se tamo masovno kolje i ubija.
Govorilo se da najviše ljudi strada na nekakvom „Graniku”, koji ja sebi nisam mogao pretpostaviti. Da se ljudi masovno ubijaju, to sam znao.
Čak sam jednom prilikom čuo slogan, polupjesmicu: „Za tri dana, trideset hiljada, naše braće, poklaše ustaše”! Čujem jednoga dana od starijih: „Ma, kakvu Njemačku? Nitko nije otišao u Njemačku! Sve su ih poklali! Pa jesi li vidio šešir, pa jesi li vidio kaput...” (od ovoga ili onoga, koje su jučer ili prekjučer, navodno, otpremili za Njemačku).
Odem ja sutradan, po Učinom zahtjevu-preporuci, raditi na „nasip”. Ista tortura, „trk”, „trk”, zima, ne smijemo se grijati (pali se sitno granje koje ne ide u materijal za „nasip”). Dadoše nam kratak odmor. Kad – poče pucnjava i vika ustaša. Uperiše puške u nas i viču: „U nastup, u nastup”! Samo što ne pucaju u nas. Potraja ta pucnjava još neko vrijeme, sve je gušća, pa prestade.
Mi stojimo, a ustaše oko nas sa puškama, a na njima bajonete. Vraća se poneki ustaša. Pričaju kako je nekoliko zatočenika pobjeglo. Jedan od ovih što paze nas reče: „Pa neće moći živi preko one vode. Morat će stati”. „Ajmo za njima”, neki povikaše i odoše. Rad se prekida, idemo u logor. Opet se čuje pucnjava. Iz priča ustaša neki od nas su saznali da su ti jadnici, koji su pobjegli, zaista naišli na neku vodu, te da su ih ustaše tu sustigle. Jedan je skočio u vodu i tu ga ubiše. Navodno je to bio trgovac iz Peratovice (Male?) Stevo, kojem nije upamćeno prezime. Ostale na mrtvo prebiše i staviše im „bukagije”. Ljude sa „bukagijama” sam sretao po logoru, u stroju za jelo. To je bilo strašno za gledanje. Pojedinci su o tim sužnjevima davali komentare: „Taj sigurno neće odavle živ izaći”! Stižemo u logor. Prije „nastupa” za večeru, navratimo u baraku – nema bolesne djece!
Idemo u onaj dio barake gdje spavaju djeca i gdje su ležali bolesni. Nađemo jednog dječaka, pitamo ga gdje su ostali, šta se dogodilo, a on kaže: „Ja sam spavao, nisam ništa čuo, a nitko me nije zvao”. Na posljednjem u nizu tih dječijih ležaja nađemo Stojana Dardića iz Peratovice, mladića od nekih 15, 16 godina. Pitamo njega, a on reče: „Kad su počeli vikati i izgoniti nas napolje, ja sam se zatrpao ovim pokrivačima i bojao sam se izaći. Nisam se javio”. Odrasli komentiraju: „Ma, o’šli su svi preko Save. Neće da ’rane bolesne. Neće da liječe, nego ubiju”. Neki dječaci, koji su ležali među tim bolesnicima, a išli su na nasip ili radili druge poslove, počeli su, tko zna zašto, prevrtati pokrivače i uzglavlja otjeranih. Pod jednim uzglavljem (gdje sam se i ja našao jer sam se pridružio ostalima) netko otkrije nekoliko tanjih šnita proje ili kruha, koji smo sledovali. Svaki brzo dohvati po jednu šnitu, očekuju da i ja uzmem jer sam tu, a ja ne uze! Netko uze ono što ja nisam htio, i ta hrpica, najvrednija od svih materijalnih „dobara” koja su nas okruživala, nestade. Ja nisam uzeo, nešto me zaustavilo, nešto je u momentu bilo u meni jače od višenedjeljne gladi. Nešto mi nije dozvolilo da uzmem taj komadić, tu šniticu kukuruznog kruha koji je pripadao nekome – koga više nema. Gdje ga je dobio, tko mu ga je dao, koliko ga je dobio, koliko ga je dugo čuvao – nikad se neće saznati. Jedino se zna da ga nije do kraja pojeo, sudbina je odlučila drugačije. Dade to kruha na radost i snagu drugima. On je svoj dio pojeo. Stalno sam razmišljao o toj hrpici kukuruznoga kruha koja je predstavljala neuporedivu radost i najveću utjehu svakom nagonu i umu, izbezumljenom od gladi u jasenovačkom logoru novembra 1942. godine. Uslijedio je „nastup” za večeru, a onda nazad u baraku. Sutradan nismo išli na „nasip”. Neka djeca išla su u kuhinju, a neka u „ekonomiju” na razne poslove. Tu se moglo naći koje zrno kukuruza na putu, u blatu. Našla se tu jednom kavrga – tvrda kora od misirače, ogolićena sa unutarnje strane da ni vrabac na njoj ne bi našao zalogaj. Međutim, kako bi je koji bacio, videći da na njoj zaista nema ništa, drugi bi je odmah uzimao i pokušavao da na njoj nešto nađe. Onda jedne večeri dođoše poslije večere one male ustaše i saopćiše: „Djeca sutra ne idu nikuda na rad”. Neka ostanu u baraci. Znači, nešto će se opet dogoditi sa djecom, a sigurno ne dobro. Smještamo se za spavanje. Svi šute, muk u baraci. Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno, „celta” se bijeli. Promijenim hlače – one blatne u torbu, a one kao kaput obučem. „Nastup” za doručak.
Prođe doručak. Vratim se nazad u baraku do moga ležaja. Vidim tamo lijevo nekoliko dječaka. Neki su sa Bilogore. Ranije ih nisam poznavao, ali tu smo se upoznali. Bili su to Milan Sužnjević iz Velike Barne, Nikola Pelinović iz Malog Grđevca, ranije spomenuti Stojan Dardić i još neki čijih se imena više ne sjećam. Ostali su oni koji su ranije dotjerani sa Kozare, Korduna i Banije. Svi smo uplašeni jer se pročulo da su bolesna djeca poubijana, poklana. Jedni se tješe da ćemo ići u Gradinu, u Bosnu, kupiti voće pa ćemo se i najesti. O smrtnom ishodu nitko ne govori iako je to u svakome na svoj način prisutno. Uz sve to, ta neizvjesnost nas udrvenjuje. Nalazim se u jednom posebnom stanju. Slutim kraj, gotovo sam ga svjestan. Rastanak sa životom... Međutim, strah je odsutan. Valjda zato što nema nikakvog drugog izlaza. Postoji samo smrt. Eto, ona treba svaki čas da dođe u obliku ustaškog poziva „u nastup”. I time je prva faza završena. Slijedi komad puta do Save ili Gradine. A sama smrt, čin umiranja – to mi nije jasno, o tome nemam nikakve predodžbe. Znam što je smrt, ali kako ona ovdje nastaje, čime, što je to – to ne znam, nemam predstave o tome „činu”. Taj „čin” nije u mom zloslutnom razmišljanju prisutan. Puno, često, gotovo stalno se ovdje govori o smrti, o klanju, o ubijanju... Vidio sam i strijeljanje one šesnaestorice. Vidio sam onog jadnog starca Jocu za koga isto rekoše da je završio u Savi. Vidio sam na nasipu onog ustašu na konju kako je batinom ubio čovjeka pa su ga, kažu, zatrpali u nasip. Vidio sam kako ustaša „iz vica” tjera onog jadnog Adama (Maksima?), po manirima i prozvanoga luđaka, „da legne”. On jadan kleči, plače i moli: „Joj, nemojte, joj, molim vas!” To je u logoru za pojedine ustaše bila zabava – narediti zatočeniku da legne i opaliti u njega metak, najčešće u glavu. To nisam vidio, ali se o tome često pričalo. Eto, znao je to i jadni Adam. Kažu da se poslije toga negdje sakrio, da su ga ustaše tražile „radi zabave”, no nisu ga našli dok se nije sam pojavio (izvukao se iz nekih drva, dasaka). Jednom prilikom sam vidio kako jedan mladić (16-17 godina) glasno plače: „Joj, ubili su moga taju, ubili su moga taju! Joj, šta ću, ubili su moga taju”! Viče jadan i gestikulira, nitko ga ne pokušava tješiti. Priđe tu neki ustaša i kaže: „Ma, tko ti je to rek’o? Nisu ga ubili, otišao je na rad”. Nastavlja jadni mladić, glasno i stereotipno: „Joj, ubili su ga, ubili su mi moga taju”! U to dolazi zastavnik „101” na konju, stade i sluša pa reče: „Pa nisu ga ubili, jeb’o t’ on. Šta se dereš”? „Joj, jesu, jesu! Ubili su ga”! „Vodi ga tamo taji”, zapovijedi „101”, „pokaži mu taju”. Ustaša ga povede za rame, a nama je bilo jasno šta će mu se dogoditi. Jadan mladić u tome svom jadu nije mogao ni pretpostaviti da će ga ustaša ili ubiti ili, što se daleko češće radilo, zaklati. Valjda u tim odsutnim uvjetima nema razuma ili u tim uvjetima normalan razum ne može realno zaključivati. Čim sam čuo bolno naricanje jadnog mladića, slutio sam što će mu se dogoditi. Zaključio sam da se nije smio tako izložiti, da je morao razmišljati o tome što bi mu se moglo dogoditi. Pred taj događaj, nekoliko noći prije spavanja (mrak u ovo doba brzo pada), sjedio sam u baraci i plakao pitajući se: „Hoćemo li se ikada svi sastati za onim našim kuhinjskim stolom”? Saznanja i vrijeme uvjerili su me, još prije godinu dana, da su mi oca i brata, i sve one koji su sa njima otjerani, ustaše ubile u Jadovnu. No, ja sam pretpostavljao i njih za tim stolom. A za majku i sestru nisam znao gdje su završile. To fiksiranje kuhinjskog stola mora da je bilo nametnuto osjećajem gladi. Eto, da se sakupimo baš za tim stolom. A i samoća je tu dala svoje. Proživio sam nestanak Pere i čika Toše, a vijest o tome kako je u smrt otišao Milan Adamović bila je još svježa. Eto, sve to nije mi „dočaralo” jedan ili više načina kako ću uskoro završiti. Tjeraju nas u smrt, idemo tamo gdje nas više neće biti živih. To se mora, tamo nas tjeraju da nestanemo. To je shvatljivo, eto, upravo to u zloslutnji čekamo. Ali, u meni „čina” nestajanja nema, to je potpuno odsutno. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt. „Djeca u nastup”, čuju se glasovi ustaša. Glasovi se ne čuju ispred, već tamo niže naše barake. Brzo izlazimo. Meni je daleko tamo do moga ležaja pa, budući da ne bih htio da izađem zadnji, umjesto moje krpare, tu sa nečijeg ležaja uzmem nekakav jorgan. Jer, zima je, hladno, vlažno, pada solika, a pokrivača je ostalo od bolesne djece koja su poubijana prije dan, dva. Postrojavaju nas tu u blatu. Oko nas je pet, šest ustaša. Zapovijedaju da stanemo u dvije vrste, u dva reda. Držim onaj jorgan na ramenu, a ustaša stade preda me i kaže: „A što će ti to”? „Pa to je moje. Treba mi”, odgovaram. „Za pola sata ništa vam neće trebati. Svima će vam se grkljani bijeliti. Baci to”! Bacim onaj jorgan iza leđa u blato i šutim. Tu postojasmo nešto poduže kad narediše „odstup”. Raziđosmo se – neki u baraku, neki hodaju oko barake, neki odoše prema kuhinji. Netko reče da u kantama ispred kuhinje ima dosta slatke repe. Nas nekoliko pođe tamo, vadimo komade repe. Pokušavam jesti, oblizujem je, ali ne ide. Bacim natrag i odoh u baraku. Jedni leže, drugi stoje u baraci, neki su vani. Već smo dobro ogladnili. Nas nekoliko opet idemo do kanti sa repom. Ponovo probavamo, ali ne ide. Vraćamo se prema baraci. Kad – opet „nastup”. Postrojimo se i čekamo. Opet iste ustaše. Hodaju oko nas. Dolazi još jedan pa ga ovi pitaju: „’E l’ da vežemo”? „Nemojte, neće oni biti gotovi još sat, dva. Dajte im ’odstup’”. Opet se raziđemo, hodamo, malo prilegnemo. Svi uglavnom šute. Osta nejasno ono: „Je l’ da vežemo”? Poče priča oko toga da li se to odnosi na nas. Slijedi pitanje: „Zašto bi nas vezali”, ali odgovora nema. „Bar da nam dadu nešto jesti”, komentiraju neki, pa opet navraćaju do kanti sa slatkom repom. Sad raspravljamo o tome kako to da je repa tako slatka, a ne može se jesti. Ja razmišljam za sebe, znam da su (osobito Pemci) pravili od te repe sirup, a, eto, za jelo ne valja. Prošlo je podosta vremena. Maglovito je, sumorno i sumračno. Prema nama sad ide nekoliko ustaša više, kad, sa nasipa koji je tu pet, šest koraka iza nas, neki čovjek pita: „Koji je tu Milan Bastašić”? „Ja sam”, odgovorim nekako suzdržljivo, poluglasno. „Ajde ’vamo, žuri se”, kaže on i ja krenem prema nasipu. On me sačeka. Ide preda mnom, ja za njim. Čujem, ustaše se tamo nešto deru oko „nastupa” i postrojavanja. Ništa se ne odnosi na mene. Nisu niti zapitali kamo me ovaj odvede. Svi ti detalji ostali su mi duboko urezani u sjećanje. No, iako svjestan toga da su svi koji su ostali tada otišli u smrt, o završnom činu njihova stravičnog nepovratnog puta nisam nikada razmišljao. Sve se završilo momentom moga odlaska prema nasipu. Tek mnogo godina kasnije, pošto sam pročitao knjige dr Nikole Nikolića Jasenovački logor smrti i Kozaračka djeca, u ovoj drugoj našao sam tekst koji me je podsjetio na pitanje ustaše koji je prilazio stroju još dok sam ja bio u njemu: „’E l’ da vežemo”? Tada, pošto nam je ponovo dat „odstup”, mi djeca nismo mogli sebi objasniti da se to odnosi na nas. Na pitanje – zašto bi nas vezali – nismo mogli naći odgovor. O postupcima prema djeci, koja su u stroju čekala likvidaciju-klanje, i o događanjima u tom stroju, Nikolić piše: “Pokunjeni učitelji povukoše se do umjetne bravarije Jurice Pandića i Drageca Plečka i stadoše iz nje viriti, potreseni saznanjem što će se dalje događati s djecom. Malo zatim opkolio ih je ustaški sat i počeo im žicom vezati ruke iza leđa. Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 sati, u sam sumrak 15. listopada 1942. sat je poveo djecu, već napol mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu.
Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, proklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari”.
Dr Nikola Nikolić opisuje ovakve scene u više navrata, sa datumima, brojevima i svjedocima. Prema tim opisima, dade se zaključiti da je stroj djece-zatočenika (iz koga me izbavio Žiga) poklan 29. listopada/oktobra 1942. godine.
Idem ja za Žigom po blatnom nasipu, pa siđosmo u veće blato. Idemo mimo „Bajer”, gdje su nam nekad učitelji pričali o marmeladi. Sad tu ima dosta vode. Prođemo niže ciglane, tu je i „munjara”, skrenemo lijevo i uđemo u neku malu, toplu prostoriju. Tu sjedi jedan čovjek. Ovaj što me doveo kaže: „Ja sam Žiga, a ovo je Geza. Ti ćeš sa nama raditi u ovoj sapunari. Jedva smo te našli. I to u zadnji čas”. Skinem moj kaput i kapu, koju sam negdje dobio (kožna kapa sa naušnjacima, ali bez šilta). Šešir mi je ostao u baraci gdje sam spavao. U toj prostoriji je nekakva metalna peć, okrugla, visoka možda metar, ima kao neki poklopac koji se skida. Upravo sad ga oni skinuše i jedan od njih polako diže nekakvu žicu, izvlači je okomito. Na kraju žice je nekakvo proširenje, a na njemu nekakav rahli, rijetki, sav šupljikav grumen uglja koji se još žari i crveni. Nekako mi staviše do znanja da je to ugalj od krvi, da se upotrebljava protiv proljeva. Međutim, nikad nisam shvatio zašto se ta prostorija zvala „sapunara” kad nikad nisam vidio da se tu proizvodi sapun. Nisam učestvovao u bilo kakvoj proizvodnji. Moja je briga bila da ložim u peć, da brišem prašinu, počistim prostoriju. Poslije su mi proširili obaveze. Odveli me u „munjaru” i pokazali nekoliko strojeva i površina sa kojih trebam brisati prašinu. U munjari nije bilo toplo kao u sapunari, ali posao tu nije puno trajao. Dobro da su mi dali taj posao jer što bih inače radio cijeli dan sa njima u onoj maloj prostoriji. Stalno sam se bojao da me zbog neimanja posla nekamo ne premjeste, a u sapunari je bilo toplo. Po kasnijem razmišljanju, to je bilo oko polovine novembra, dok sam još spavao u baraci. Kad se probudim od zime, do jutra se veselim kako ću doći u toplu sapunaru. Kad bih došao ujutro na posao, već je bilo toplo. Ne sjećam se da sam ikada ja ložio vatru. Žiga i Geza su tu možda i spavali. Drva sam donosio sa nekakvog drvljanika gdje je uvijek bilo drva. Više puta u danu sam odlazio i u munjaru. Tamo sam „popravljao” brisanje prašine, tu se zadržavao, pa opet odlazio u sapunaru, nastojeći da ne budem besposlen i suvišan. Topla sapunara bila je dar božiji u ovom blatu, magli, solki i zimi, koje nisu bile manja opasnost od stalno prisutnog smrtnog straha. Poslije nekog vremena morao sam se preseliti na tavan jedne zgrade ekonomije. Tamo su spavali svi koji su radili u radionicama. Tu je bilo bolje nego u baraci, bilo je suho i zatvoreno. Baraka je imala tri ulaza, ali ni na jednom nije bilo vrata. Podloga za spavanje je i ovdje bila tvrda, ali je bila suha, a na mojoj krpari ujutro nije bilo mraza kao u baraci. No, i taj nekakav osjećaj sigurnosti za samoodržanje nije dugo potrajao. U neko doba noći poče neka galama, vika... Eto ustaša na tavan. Trkaju nas cipelama, gaze po nama i između nas blješte baterijama i viču: „Slušaj ovamo! Koga prozovemo, neka ustaje i neka silazi dolje, bez oblačenja”. Ljudi ustaju, nitko ništa ne govori, grozna tišina. Dolje već čujemo jauke. Valjda tuku. Zatim čujemo zapovijed: „Spavaj dalje”. To su bile stravične noći, bilo ih je nekoliko, a svaku večer sam lijegao očekujući opet takvu noć. Tavan je ipak uvijek bio pun jer bi dolazili drugi zatočenici-majstori.
Stvari onih koji su prošle noći poklani (o tome se uvijek govorilo) preko dana bi uvijek bile pokupljene. Dešavalo se da pokupe i stvari živih, pa počinje tražnja, svađanje oko ćebadi i kaputa, preostalih od onih koji više nisu među živima. Blizu munjare bila je i jedna manja brijačnica u kojoj je radio Mile Bosanac, naš dalji kum. Možda je on tu i spavao ili je dolazio povremeno pa tu brijao. Ja sam to primijetio i javio mu se. Bio je zadovoljan što sam u sapunari. Nisam ga nikad posjetio, da mu ne smetam u poslu. Kad ga vidim, pozdravim ga, on obično nešto upita i to je sve. Tu u blizini je bila i ciglana. Kroz nju je prolazio kolosijek. Jednog dana sam na kamionetima vidio presovane čvarke u povelikim pločama. Za mene izgladnjelog to je bio veliki izazov. Pošao sam prema kamionetu u namjeri da otkinem komad od te ploče, ali se otuda prodera neki glas na mene. Vidio sam toga čovjeka i brzo pobjegao. Po opisu koji su dali preživjeli logoraši za inženjera Pićilija, mislim da bi taj što se na mene proderao mogao biti upravo Pićili. U pisanim materijalima preživjelih logoraša često se navodi da je on bio autor krematorija za masovnu likvidaciju zatočenika koji je bio smješten u ciglani.